Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Ili nas ima, ili nas nema

Kako hrvatski nogomet od igrača stvara socijalne slučajeve

Odlazili su stalno, jedan za drugim, i trener Darko Raić-Sudar nikad nije mogao biti siguran koga će zateći u svlačionici kad dođe na posao. Oklijevali su, nadali se i predomišljali, slušali lažna obećanja i bili suočavani s brutalnom stvarnošću koja je za neke od njih značila da doslovno nemaju što jesti ili gdje živjeti. Trener je po restoranima molio da im osiguraju obrok, zvao prijatelje i poznanike da pomognu kod putovanja i smještaja, plaćao ponešto iz vlastitog džepa ako je mogao i pokušavao nastaviti raditi. Naposljetku je ostao s 12-oricom igrača na profesionalnim ugovorima koji ne vrijede papira na kojima su tiskani, praktički bez pratećeg osoblja i s očajem kao jedinim preostalim motivom.

Poslužio im je u tu svrhu. Istra se borila pošteno, najbolje što zna i može, i u zadnjoj utakmici jesenskog dijela prvenstva na svom Drosini izborila remi protiv favoriziranog Osijeka.

Bila je to, po svemu sudeći, posljednja njena utakmica u 1. HNL.

Klub više nema na čemu zasnivati nadu da će i na proljeće imati profesionalni pogon. Istina, većinski vlasnici raspisali su javni natječaj za prodaju dionica, ali tek nakon što su propali navodni pregovori sa zainteresiranim investitorima. Potencijalni novi gazda morao bi ne samo otkupiti vlasnički udio, nego i vratiti nagomilane dugove koji rastu iz dana u dan, ali i potpisati barem još sedam-osam novih igrača da bi nadomjestio one koji su otišli i osigurao da trener ima s čim raditi. Vrijeme ističe.

„Ja ću čekati Istru 1961 do Nove godine, nakon toga moram misliti na svoju budućnost“, rekao je Regional Expressu Dejan Maksimović, koji se iz drugog plana probio u ulogu jednog od ključnih igrača u posljednjih nekoliko utakmica. „Svi jedva čekamo da se sve to završi i da se vratimo kući obiteljima“, poručio je uoči utakmice s Osijekom. „Moramo odmoriti glave od ovog stresa i nervoze.“

Nikola Prelčec, koji je zabio gol u toj utakmici, kasnije se nadovezao: „Narednih deset dana ne želim razmišljati ni o čemu vezanom uz klub“, prenio je njegovu izjavu Glas Istre. „Cijela me ova priča u potpunosti ispraznila, i fizički i psihički, te se moram odmoriti od svega, a onda kada malo dođem sebi počet ću misliti o tome što će biti dalje.“

Hvalevrijedna gesta Dinamovih igrača, koji su Istrinima poslali novac, istovremeno je i najtužnija stvar koja se ove godine dogodila u hrvatskom nogometu

Michael Glover, kao predstavnik fonda koji je većinski vlasnik Istre 1961, povukao se kući u SAD, ne javlja se i ne pokazuje volju da prepusti klub nekome, tkogod bio spreman pokriti njegove dugove. On još uvijek želi izvući neki novac iz propale investicije. Nakon što je nasamario investitore predstavljajući im ulaganje kao održiv projekt koji će donositi dividendu, zavarao gradske oce i medije koji su se, kako se čini, bili spremni pokloniti pred svakim tko dođe iz inozemstva s malo boljim odijelom i vrećom floskula, nakon što je klubu prodao priču o ‘organizaciji’ i američkom know-howu, ostavio ih je sve na cjedilu i podvijena repa nestao.

Ali ovo nije priča o njemu, kojeg smo ionako već spominjali više nego što je zaslužio. Merry Christmas, Mr. Glover. Nadamo se da ćete, nakon što uz pomoć Google Translatea pročitate ovaj tekst, uživati u svojoj purici.

Ovo je priča o žrtvama sustava koji od nogometaša stvara socijalne slučajeve.

Prije šest godina sam za tadašnje hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo intervjuirao prvoligaškog igrača koji se želio povjeriti, ali pod uvjetom da ostane anoniman jer bojao se reakcija javnosti koja – tada je to bilo daleko izraženije nego danas – nije imala puno suosjećanja za nogometaše jer nije bila dovoljno upućena u njihove realne probleme, kao ni u to da velik dio njih prima plaću koja nije puno viša od prosječne plaće hrvatskog radnika. Ako je primi.

„Nemam više nikakvih iluzija“, rekao mi je. „Ono što imam su obitelj, kronična ozljeda koju mi je za uspomenu i dugo sjećanje ostavio neki iskompleksirani bek, iskustvo i dugovi. Dugova barem imam napretek – dugujem ja, ali meni duguju neusporedivo više.“

Ispričao mi je kako je prethodno pri prelasku u drugi klub onom prvom morao oprostiti nekoliko (ionako neisplaćenih) plaća, jer ga inače ne bi pustio. A onda mu je i novi klub nakon nekog vremena prestao plaćati.

„Ja samo radim svoj posao“, zaključio je. „I znam da u ovoj državi ima puno ljudi koji ne primaju plaću i ja po tome nisam drugačiji od nekog zidara, trgovca ili službenika. Osobno, da imam ikakvu drugu opciju, već sutra bih se ostavio nogometa, bez obzira na to koliko ga volim. Došao sam pred zid i danas igram još samo kako bih vratio dugove, nadajući se da će me klub isplatiti ili da će mi se pružiti još jedna prilika za ‘pečalbu’ u nekoj normalnijoj zemlji. Bilo kojoj, jer ovo kako danas funkcionira hrvatski klupski nogomet nema više nikakvog smisla.“

Nogometaši u Hrvatskoj u statusu su samostalnog obrtnika. Nisu u radnom odnosu, nego sami moraju podmirivati obveze prema državi: ne samo plaćati sebi mirovinsko i zdravstveno osiguranje, nego i redovito podmirivati porez. I to bez obzira stiže li im plaća ili ne. Konkretno to, primjerice, znači da Istrini igrači moraju podmiriti obveze na primanja koja im klub ne isplaćuje. Ako klub ode u stečaj, to će samo značiti da oni svoj novac neće vidjeti, ali porez će svejedno morati platiti.

„Ovo je sustav koji uništava pojedinca“, rekao mi je tada Mario Jurić iz uloge glavnog tajnika Hrvatske udruge ‘Nogometni sindikat’.

U uređenijim nogometnim savezima i ligama – ne samo onim najvećim, nego i, primjerice, u Češkoj – već dugi niz godina postoje propisi po kojima klubovi moraju položiti bankovne garancije na početku sezone da će moći izvršavati sve svoje obveze; ako to ne učine, ne mogu dobiti natjecateljsku licencu. Postoje i fondovi predviđeni upravo za situacije poput one u kojoj se našla Istra i u kojoj se nađu mnogi hrvatski klubovi – fondovi iz kojih se igračima privremeno isplaćuju primanja ako klub to iz nekog razloga ne bude u stanju učiniti. Kod nas postoje propisi kojih se ne pridržava, pa tako klubovi koji mjesecima ne isplaćuju igrače mogu dobiti licencu. Kad njihovi igrači dođu doista do egzistencijalnog ruba, prepušteni su sami sebi.

Inicijativa Dinamovih igrača – i bilo koga tko joj se u međuvremenu pridružio, ako jest – da se solidariziraju s kolegama iz Istre i prikupe nešto novca za njih svakako je hvalevrijedna gesta.

Istovremeno, to je i najtužnija stvar koja se ove godine dogodila u hrvatskom nogometu.

Ona znači da je igrače, kao ljude, iznevjerio sustav, ostavivši ih dobroj volji i humanitarnosti njihovih kolega. Istrini igrači možda će tim novcem moći dostojanstvenije proslaviti Božić ili vratiti dio nekih dugova, ali to neće riješiti ni ublažiti njihov temeljni problem. A taj je da su zapravo postali socijalni slučajevi. HNS, koji je omogućio takvu situaciju davši klubu licencu da se natječe u ligi i potpisuje igrače, ne osjeća se odgovornim. Kao što se, primjerice, nije osjećao odgovornim ni kada je u Zadru poginuo Hrvoje Čustić, udarivši u betonski zid koji ondje nije trebalo biti da se HNS pridržavao vlastitih propisa i prisilio klub na isto.

Istočnije od Pule, u Vinkovcima, Cibalijini nogometaši prosvjedovali su nakon zaista skandalozno dosuđenog jedanaesterca za Inter, pozirajući s prekriženim natpisom ‘HNS’. U Cibaliji misle da ih suci već dulje vrijeme zakidaju i na taj su način odlučili prekinuti šutnju. Savez je ovdje reagirao promptno, podsjetivši priopćenjem klub da mu je unaprijed uplatio iznos od 400.000 kuna za TV prava koji im pripada, sve kako bi mogao pokriti dio zaostalih plaća igračima. Cibalia je zašutjela, a u idućem kolu izgubila od Dinama 1-0, pogotkom koji je sasvim očito bio neregularan.

Neprijeporno je da u hrvatskom klupskom nogometu postoji ozbiljan problem s financiranjem i da mnogi klubovi teško preživljavaju. Međutim, uvijek postoje oni koji se racionalnim poslovanjem uspijevaju pokriti i oni koji rasipaju novac koji nemaju.

Isto tako nije teško zaključiti zašto se vladajući time baš i ne opterećuju; jer tako, primjerice, manipulacijom s dodjelom licenci i smiješno malim televizijskim novcem mogu kontrolirati klubove, držati ih ovisnima i poslušnima. A u svemu tome najviše ispaštaju igrači i navijači tih klubova. HNS svih ovih godina nije učinio gotovo ništa da im pomogne, također je mirno gledao i kako su zbog nevelikog novca propadala mnoga nogometna središta. Sada, pritisnut izrazito negativnim imidžom u javnosti i konačno artikuliranom opozicijom, odlučio je malo posegnuti u svoje trezore i sufinancirati obnovu prvoligaških travnjaka, na nekima od kojih možda više neće imati tko igrati.

Istra ga, po svemu sudeći, neće dočekati u statusu profesionalnog kluba.

Njeni igrači povukli su se u vlastito obiteljsko okruženje, pokušavši se sabrati od svih teškoća i poniženja koje su zadnjih mjeseci na dnevnoj bazi trpjeli. Sada im je ostala samo strepnja za budućnost – budućnost kluba, ali prije svega za onu vlastitu. Jer to su dečki koji pokušavaju živjeti od igranja nogometa – nešto o čemu su sanjali i na čemu naporno radili od djetinjstva – i većina njih ne zna ništa drugo.

„Došli smo do zida“, kaže Darko Raić-Sudar. „Ili nas ima, ili nas nema – treća solucija ne postoji.“