U ugovorima im stoji, kako izvještava New York Times, da moraju ‘lajkati’ i dijeliti određene sadržaje na društvenim mrežama, kao i “prijavljivati sve uvredljive, degradirajuće i pogrdne” komentare na koje naiđu. Sudionici, od kojih su mnogi već prethodno posjetili Katar na račun organizatora i ondje bili prvoklasno ugošćeni, upozoreni su da, iako se od njih “ne očekuje da budu glasnogovornici Katara”, ne bi bilo ni “prikladno da omalovažavaju” Mundijal ni njegove organizatore.

Neki će vrlo vjerojatno reći da su organizatori velikih sportskih natjecanja i prije znali angažirati ‘lažne’ navijače kako bi popunili prazna mjesta na tribinama i stvorili atraktivnije kulise za njih. Međutim, tu se mahom radilo o lokalcima koji su imali posao statista i čiji zadatak nije uključivao mnogo više od mahanja zastavicama. Ovdje se radi o ‘pravim’ navijačima — ili barem onima koji sebe takvima smatraju — iz nacija diljem svijeta, kontaktiranih preko navijačkih udruga u svojiim zemljama.

Ova sitnica obuhvaća samu srž svega što danas nije u redu s nogometom. Onu da se sve može kupiti novcem. Kako Svjetsko prvenstvo, tako i navijači

Diktat društvenih mreža također nije nova stvar, o čemu možda mogu posvjedočiti i primjerom iz vlastitog iskustva, odnosno iz suradnje s brojnim stranim medijima.

Već godinama je uobičajeno da urednici zamole svoje autore da na Twitteru — koji je za nogomet i novinarstvo mnogo prikladnija i utjecajnija platforma od, recimo, Facebooka — dijele svoje tekstove objavljene u njihovim medijima kako bi povećali famozni reach i engagement svojih objava; to, uostalom, nije niti nužno jer svatko se voli pohvaliti nečime na čemu je radio kad to ugleda svjetlost dana. Međutim, u posljednje je vrijeme i to podignuto na novi level, osobito ako ste nešto aktivniji na društvenim mrežama i imate dosta followera. Moja brojka na Twitteru već dugo stoji na nešto više od 8.000 jer sam dosta zapostavio taj vid izražavanja; svejedno, nakon što nedavno nisam tvitao u prvih sat-dva od objave, jedan me je urednik ljubazno podsjetio kako mi u ugovoru stoji da to trebam učiniti barem jednom, po mogućnosti na taj i taj način…

Ali i tu se radi isključivo o sadržaju koji su autori sami (su)kreirali, o njihovu vlastitom radu, mišljenjima i stavovima. Dok se u slučaju katarskih navijača-plaćenika radi o promoviranju tuđih sadržaja, mišljenja i stavova, ma koliko benigno to na prvu loptu možda moglo izgledati. Ovo su ljudi koji su pristali na to da naplate svoju strast, i to po strogo propisanim uvjetima. Njihov je posao zapravo posao influencera, samo što pritom ne slijede nepisani influencerski kodeks po kojem bi trebali jasno dati do znanja tko ih za to plaća ili podržava. Postoje, naravno, mnogo gore i mračnije stvari vezane uz ovaj Mundijal, ali ova sitnica obuhvaća samu srž svega što danas nije u redu s nogometom — ili s društvom, ako hoćete.

Onu da se sve može kupiti novcem. Kako Svjetsko prvenstvo, tako i navijači.

Još prije tričetvrt stoljeća, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Katar je bio teža rupčaga za koju nitko nije čuo i u kojoj nitko nije želio živjeti zbog paklene klime i nedostatka prirodnih resursa neophodnih za opstanak i razvoj civilizacije. Teritorij današnje apsolutne monarhije, tada siromašnu predstražu Britanskog imperija, nastanjivalo je tek 16.000 ljudi — da, 16.000, dva i pol puta manje od kapaciteta najmanjeg stadiona na Mundijalu 2022., ili otprilike kao danas Đakovo, Požega ili otok Korčula.

U knjizi Qatar: A Modern History Allen J. Fromherz donosi opis službenika Krune koji za Dohu kaže da je “tek malo više od bijednog ribarskog sela koje se proteže nekoliko milja duž obale, od čega je više od pola u ruševinama. Suq (tržnica) se sastoji od zlokobnih, muhama opustošenih koliba, ceste su samo prašnjavi puteljci, struje nema, a voda se u kožnim mijehovima i kantama doprema iz bunara smještenih dvije ili tri milje izvan mjesta.”

Onda je 1949. otkrivena nafta, nezavisnost je proglašena 1971. i sve što je Katar od tada postigao i izgradio, kupio je novcem. Stanovništvo, radništvo, infrastrukturu, kulturu. Dosegnuo je status najbogatije zemlje na svijetu po glavi stanovnika, a onda se strateškim ulaganjima u nekretnine, tehnologiju i sport počeo pripremati za vrijeme u kojem fosilna goriva više neće biti presudna i osiguravati svoje mjesto na budućoj svjetskoj geopolitičkoj mapi.

Taj uspon praktički ni iz čega i najprije rađanje nacije, a zatim i njeno pretvaranje u važnog globalnog igrača — influencera, ako hoćete — bio je nadasve čudesan. Dominantno oružje u stvaranju ‘meke’ moći za Katar bio je novac i Katar sad s pravom može ukazivati na licemjerje Zapada koji prihvaća njegove energente i investicije, ali se grozi nad činjenicom da se u toj nedemokratskoj zemlji igra Svjetsko prvenstvo u nogometu. Koji će u hvalospjevima govoriti o zvjezdanom ansamblu Letećeg cirkusa Nassera Al-Khelaifija u PSG-u, ali pozivati na bojkot turnira u zemlji istog tog režima koji ga financira.

Jer nije, zapravo, stvar u Kataru. Ondje samo rade ono što najbolje znaju, kupuju sve i svakoga koga mogu, odnoseći se prema ljudskim pravima na način koji je nama ciničan, nadasve odbojan i neprihvatljiv; ali nisu oni sami odlučili napraviti Mundijal ni iz čega niti su nam oteli novac potreban da ga naprave. Sve to im je dao i omogućio ostatak svijeta, uključujući nas.

I ne znači to da se trebamo poklopiti ušima i zatvoriti oči pred mračnom stranom katarskog Mundijala — dapače, trebamo koristiti svaku priliku da ukažemo na nju, ali ne zbog toga da bismo prokazivali domaćina kao što će oni bijednici od navijačkih infuencera prokazivati njegove kritičare i protivnike, nego zato da osvijestimo svoju ulogu u pretvaranju nogometa — i, ako hoćete, svijeta — u ovakvo sranje u kojem novac može kupiti sve, od statusa i ugleda do strasti i časti.