Nogomet narodu

Istina o Hrvatskoj

Hrvatska je fenomenalna. Također, Hrvatska je grozna

Evo, k’o da ga i sad gledam. Morao sam biti tek poletarac u nižim razredima osnovne škole kad je veliki Zijah Sokolović, naš vikend-nastavnik s televizije, iznio problem koji će okupirati našu dječju maštu i sposobnost rasuđivanja. Emisija je bila Nedjeljni zabavnik Televizije Sarajevo, vjerojatno najbolji dječji TV show svih vremena, a zadatak koji nam je zadao nadasve jednostavan.

Uzmite prazan papir i na njemu napišite: Ono što piše na drugoj strani je istina. Sad okrenite papir i na njemu napišite: ono što piše na drugoj strani je laž.

Nije bilo zaključka, kamoli ‘točnog rješenja’ ove mozgalice. Sve što se od vas očekivalo bilo je da razmislite o onome što piše, pa onda i o tome što istina zapravo jest. Nije lako, znam; poznam jednoga koji je i dan-danas ostao zarobljen u toj logičkoj petlji, naizmjence tvrdeći da sve ovisi o tome koju stranu papira prvu pročitate te da je sve potpuna besmislica, a da istina i laž kao takve zapravo uopće ne postoje. Poanta, uostalom, nije ni bila u nalaženju rješenja nego u razmišljanju samom — nečemu što je onomad možda imalo biti kontroverzno, a sada je praktički neprihvatljivo, jer u današnjem se društvenom kontekstu od ljudi, uključujući djecu, očekuje da imaju spreman stav i točan odgovor na svako pitanje, pa je razmišljanje kao samo sebi svrha pomalo i subverzivna ideja.

Hrvatska je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Sama ta činjenica je stvarno fantastična i zvuči spektakularno, bez obzira na to — ili zapravo i baš zbog toga — što smo od nacionalne momčadi doživjeli i veće uspjehe od toga, radi se o aktualnom svjetskom doprvaku. Dok su u Kataru već gubili i Francuzi, i Brazilci, i Argentinci, i Španjolci, Hrvati su još uvijek neporaženi i samo su u dvije od svojih četiriju utakmica primili po jedan gol. Hrvatska je pokazala veliku mentalnu čvrstoću i još jednom se našla među najužom svjetskom elitom — jedino u nogometu od svih globalno bitnih stvari nacija se može pohvaliti nečime takvim. I sve da ih sad Brazilci našamaraju kao što su sinoć našamarali Korejce, Vatreni i njihovi navijači imaju svo pravo na ovom svijetu biti ponosni na taj ogromni uspjeh.

Može li Hrvatska istovremeno biti fenomenalna zbog svog uspjeha i grozna zbog načina na koji je do njega došla? Ili je takvo razmišljanje neka subverzivna hereza?

S te strane stvari izgledaju fenomenalno. Međutim, postoji i druga strana.

Na njoj piše da je Hrvatska dosad u Kataru dobila samo jednu utakmicu — i to onu protiv Kanade, ekipe koja jedina uz domaći Katar na prvenstvu nije osvojila ni bod — a samo u dva susreta je uspjela postići gol. Što je još upečatljivije, nikoga — izuzevši, opet, Kanadu — nije niti nadigrala.

Nije to samo stvar subjektivnog dojma, o tome dovoljno govore i realni statistički pokazatelji. Primjerice, Maroko je protiv Hrvatske imao osam udaraca na gol, Vatreni pet; u onima unutar okvira gola bilo je 2-2, ali Hrvatska je na toj utakmici imala jedinu ‘veliku šansu’ kako je definira Sofascore na osnovu Optinih podataka; ‘rezultat’ je po metrici očekivanih golova (xG) bio 0,52 prema 0,37 u hrvatsku korist. Belgija je protiv Hrvatske stvorila pet velikih prilika naspram suparničke nijedne za xG 3,07 prema 0,70 za Crvene vragove; Belgija je 16 puta pucala, od čega triput unutar okvira gola, dok je Hrvatska uputila 11 udaraca, četiri unutar okvira gola. Japan su izabranici Zlatka Dalića tijesno ‘dobili’ po xG-u 1,45 prema 1,21, uputivši (u 120 minuta) 17 udaraca naspram japanskih 13 (4-4 unutar okvira gola), ali je Japan stvorio tri naspram dvije hrvatske velike prilike.

Možete reći da ste osobno drugačije vidjeli ovu ili onu utakmicu, pozvati se na odluke o zaleđu koje su mogle otići i na drugu stranu ili na neku drugu ‘što bi bilo kad bi bilo’ situaciju, ali naprosto ne postoji objektivno uporište za tvrdnju da je Hrvatska u ijednom od tih susreta zaista nadigrala suparnika i zaslužila pobjedu. Štoviše, po brojkama je od Belgije ‘morala’ izgubiti i pravo je čudo što nije.

Ali doista nije i dospjela je u osminu finala, u kojem joj je splet okolnosti podario Japan kao ekipu koja joj je po svakom mogućem mjerilu kvalitetom inferiorna. I ni u jednom trenutku susreta Hrvatska protiv tog Japana nije dominirala na način koji su to radili Nijemci ili Španjolci, koji su od njega na kraju izgubili. Niti mu je pucala na gol 26 puta u 90 minuta kao što su to napravili Nijemci, niti je držala loptu 82 posto vremena kao Španjolci — ne znači nužno da se nije mogla približiti takvim brojkama, ali Dalić se odlučio na drugačiji taktički pristup.

Usprkos velikoj razlici u kvaliteti, limitirao je rizik u igri, a time i napadačke opcije svoje momčadi, koristeći vezni red za prevenciju kontri umjesto za kreaciju, bunareći lopte centaršutovima u kazneni prostor i uzdajući se da će mentalna snaga njegovih igrača presuditi bilo u produžecima, bilo u raspucavanju. Dalić je zapravo postavio igru prvenstveno tako da ne izgubi — a nogomet nije, reći će kasnije, “umjetničko klizanje nego borba za rezultat”, odbacujući pritom ne samo važnost dojma nego i potrebu za dubljom analizom.

I tako imamo pomalo šizofrenu situaciju. Hrvatska je došla do fenomenalnog rezultata, a da nijednu iole konkurentnu momčad nije pobijedila ni nadigrala; u četvrtfinalu je, a pokazala je zapravo vrlo malo. S jedne strane se oni ‘službeniji’ i reprezentaciji bliži medijski kanali očekivano ponašaju navijački, emitirajući hvalospjeve i paleći šibicu za plamen euforije, dok oni kritički nastrojeni analiziraju igru na način koji se drugoj strani može činiti deplasiran jer rezultat, ogromni rezultat, je tu.

Na to se osvrnuo i Dalić rekavši da “seciranje igre nije pošteno prema igračima” (?). Ne znamo odnosi li se to samo na njegov stožer, ili i na domaće medije od kojih se valjda očekuje da ‘šute i navijaju’. Ili još i na one inozemne, koji su ogromnom većinom hrvatsku igru ocijenili izuzetno pragmatičnom, neuvjerljivom, pa i, čuli ste vjerojatno za to, “neuglednom”.

I možda do ove kognitivne disonance ne bi ni došlo da Dalić uoči turnira nije najavljivao kako će Hrvatska težiti kreaciji kroz posjed lopte i objašnjavao kako je s novim stoperima znatno opasnija jer oni sami mogu iznijeti loptu umjesto da se veznjaci vraćaju po nju na sam rub svog šesnaesterca. Pričalo se o najboljem veznom redu na svijetu, a sad se priča o tome kako u napadu imamo igrače iz Hajduka i Dinama i da ne trebamo “živjeti u oblacima” jer smo mala nacija za koju je ovo nevjerojatan uspjeh. I naravno da je sasvim legitimno biti maksimalno pragmatičan te zagušiti i vlastitu kreaciju ako će to donijeti rezultat, ali koja je onda ‘prava’ Hrvatska i što je istina o njoj?

Ono što piše s druge strane je istina, a na drugoj strani piše da je to laž.

Društvo u kojem živimo reagira u binarnom kodu. Ako nije 1, onda je 0. Ako nije bijelo, onda je crno. Ako nisi s nama, onda si protiv nas. A u stvarnosti je to vrlo rijetko tako. Istina, ma koliko puta vam ponovili tu notornu glupost, gotovo nikad nije ni u sredini.

Ali može li, smije li Hrvatska istovremeno biti fenomenalna zbog uspjeha koji je ostvarila i grozna zbog načina na koji je do njega došla? Ili je takvo razmišljanje — “seciranje” — neka subverzivna i nedomoljubna hereza?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.