Nogomet narodu

Iza ruku kuca srce

Kako mi je Telesport spasio dušu

Prošle godine u ovo vrijeme sjeo sam napisati jedan od svojih najkraćih i najjednostavnijih tekstova. Za mene osobno bio je i jedan od najznačajnijih, barem na nekoj simboličkoj razini.

Dugo sam buljio u bjelinu novog dokumenta, kuckao prstima po slobodnoj površini laptopa, hodao amo-tamo po prostoriji i premetao slike u glavi; bila je to jedna od onih situacija poznata svakom autoru, kad savršeno osjećate ono što želite reći, ali se bojite da će taj osjećaj pretakanjem u riječi ispariti i izgubiti pravi smisao. Neke osjećaje, uostalom, niti ne možete u potpunosti verbalizirati bez da nakon toga izgledaju jeftinije i profanije nego što ih zamišljate; previše riječi može razrijediti, zaprljati suštinu i odvesti je predaleko u sferu subjektivne, osobne interpretacije koja je vama samima možda sasvim precizno definira, ali drugi će u njoj vidjeti nešto drugo. I lako je moguće da će se to drugo razlikovati od vašeg, prvog, više nego što biste to bili spremni prihvatiti.

Pisao sam, dakle, neku vrstu uredničkog uvodnika koji će dočekati posjetitelje Telesporta jednom kad taj projekt – a dogodilo se to, spletom okolnosti, par dana kasnije na Halloween – zaživi online. Tražio sam načina da, bez puno objašnjavanja i filozofiranja, potencijalnoj budućoj publici dam do znanja što može očekivati.

Zapravo, da joj pružim nadu.

Jer Telesport je, više nego iz ičega drugoga, nastao iz dvije stvari: iz ljubavi i iz otpora. Ljubavi prema sportu u svim njegovim aspektima te želje da se ta ljubav prenese pisanjem; otpora prema okruženju u kojoj je ta ljubav zarobljena, pokorena, prema društveno-medijskom okolišu koji truje duh i uništava esenciju kako samog sporta, tako i doživljaja istog. Znali smo da mora postojati značajan broj ljudi koji vole slične stvari koje volimo mi i koje pritom smetaju slične druge stvari. Naposljetku su se slike u glavi složile u jedan zajednički nazivnik – une petite phrase, što bi rekli Francuzi.

Dobrodošli na Telesport, oslobođeni sportski teritorij.

S naše strane barikada bori se za zdrav razum, za kritičko mišljenje, za slobodu; ne tražimo neprijatelje, ali ih nalazimo u rovovima koji brane pristup tim vrijednostima

I tako, zacrtali smo sami sebi neke aspiracije i smjernice. Prije svega, da ćemo biti iskreni i pošteni najprije prema sebi, a onda i prema publici. Da ćemo si priuštiti slobodu mišljenja i izražavanja i pisati isključivo ono iza čega osobno stojimo i do čega nam je stalo, bez podlijeganja nekakvim vanjskim utjecajima. Da ćemo pokušati dokazati da drugačiji, sasvim autorski koncept ima smisla i ima svoju publiku, kojoj smo od tog prvog uvodnika obećali jedno: da je nikad nećemo podcijeniti.

Iskreno se nadam da mislite kako smo to najvažnije obećanje ispunili, jer mi zaista vjerujemo da jesmo. Radili smo najbolje što smo mogli, dajući sve od sebe s obzirom na okolnosti, ljudstvo, vrijeme i budžet. Od Miranove inicijalne ideje, preko koncepta i identiteta koje sam razradio zapravo smjesta (iako se možda 30-ak posto toga brzo pokazalo preambicioznim, barem za prvu godinu), preko autora s kojima sam zajedno krenuo u ovu avanturu do finalnog produkta, onoga što Telesport danas jest, puno smo toga propustili napraviti, puno toga još je pred nama, ali mislim da smo udahnuli život nečemu značajnom.

Naravno, nismo nihilisti, postoje neke stvari u koje vjerujemo. Stvari koje su bitne. Ono što me najviše fasciniralo u ovih – eto, za koji dan punih – godinu dana od pokretanja jest to da se međusobno nikad nismo značajno razilazili u mišljenju oko takvih. Telesport ima jasan stav i možete biti sigurni da iza takvog stava ne stoji nitko osim nas samih koji u njega vjerujemo.

Najmanje me fasciniralo, jer to sam i očekivao, način na koji su se neki drugi – nazovimo ih braniteljima poretka – ukopali u rovove. Ne prođe ni par dana da netko negdje u medijima između redaka ne provuče kakav kukavički pucanj prema nama i nama bliskima iz drugih medija; o porukama razne vrste i ogovaranjima iz čiste nemoći, nemogućnosti da se izvrši pritisak, da niti ne pričamo. Nismo, uostalom, jedini napadani u ovome što se možda najbolje može opisati kao medijski hladni rat. No, s naše strane barikada bori se za zdrav razum, za kritičko mišljenje, za slobodu; ne tražimo neprijatelje, ali ih nalazimo u rovovima i među sejmenima koji brane pristup tim vrijednostima. Neusporedivo je više, međutim, onih koji su prihvatili našu poruku i pridružili nam se, postavši dio naše male zajednice.

Tijekom ove prve godine nisam imao niti jednog jedinog slobodnog dana; apsolutno svaki tekst – a bilo ih je dobrano preko 1.000 – prošao je kroz moje ruke, kao i svaka od nekoliko tisuća slika; potrošili smo milijunsku cifru riječi na uživanje slobode i njeno širenje virtualnim prostorima, bez obzira na to radilo se o ozbiljnim analizama kakve ne možete pročitati drugdje, velikim ili malim pričama ili eksplicitno angažiranim tekstovima. Danas sa zadovoljstvom mogu reći da se isplatilo i da sam ponosan na Telesport kao ni na što drugo na profesionalnom planu.

I možda će nekima od vas sve u ovom editorialu za koji sam oteo prostor vlastitoj kolumni izgledati suviše pompozno, patetično ili umišljeno. Kao da previše važnosti pridajem nečemu što i nije baš toliko važno. Za mene je, međutim, sasvim „4 Real“, kao što je svojevremeno proglasio Richey Edwards. Telesport mi nije spasio život – jer u životu ima i važnijih stvari – ali mi je spasio dušu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.