Za svaki posao koji je javan, a trenerski to svakako jest, iznimno je važno baratati odgovarajućim komunikacijskim i općenito socijalnim vještinama. Mladi Hoffenheimov trener Julian Nagelsmann omjer je definirao tako što je procijenio da je „30 posto treniranja taktika, a 70 posto društvena kompetencija“.
Malo slikovitije je to opisao bivši hrvatski izbornik Slaven Bilić. „Ljudi danas često brkaju znanje o nogometu i posao nogometnog trenera“, rekao je. „Ali posao nije samo taktika. Da je tako, stavi nogomet kao predmet u škole i do kraja srednje će svako dijete znati sve u najmanje detalje taktički, ali hoće li ga to činiti trenerom? Imam u stanu preko 100 knjiga o nogometu, skripte iz Coverciana i štajaznam. Ali lik koji ih je pisao nije Ancelotti, Capello ili Sacchi; on zna o svemu tome možda i više od njih, ali to ga ne čini trenerom. Ti imaš predsjednika, igrače, suradnike, navijače… I tvoj je posao balansirati između svih njih na različite načine. Ovo znanje i poznavanje materije samo je jedan dio.“
Ali i povrh toga – zapravo, bolje bi bilo reći kao posljedica svega toga – postoji još jedan dio posla koji jako može utjecati kako na uspjeh, tako i trajanje pojedinog stručnjaka na trenerskoj klupi. Ponekad možda i više od svega drugog.
Radi se o pritisku, odnosno načinu na koji se trener s njim nosi.
Svatko od nas se u životu mora nositi s određenim vrstama pritiska, bez obzira čime se bavio. Kada se bavite javnim poslom, onda u jednadžbu ulaze ne samo pritisci koji dolaze od vaših bližnjih i od poslovnih suradnika, šefova, rivala itd., nego i pritisak javnosti – te nevidljive, (polu)anonimne mase koja može djelovati bezobzirno, pa i sadistički u svojim sklonostima da do iznemoglosti mrcvari svakoga tko se nađe u njenoj žiži.
Ako Dalić želi potrajati kao izbornik, ključno je da se smjesta prestane baviti teorijama zavjere i sličnim pizdarijama. Da se suoči s pritiskom kao lider, a ne kao trol
Već i kao, primjerice, autor na Telesportu morate se znati nositi s komentarima raznih vrsta. Kad su izuzetno pozitivni i dižu vas u nebesa, morate paziti na to nosom ne parate oblake i da vam glava ne naraste do te mjere da ne možete više „proći kroz vrata“, kako je to svojedobno kao Dinamov trener govorio Vahid Halilhodžić. Kad su negativni – ponekad s pravom, ali puno češće ne – morate sami sa sobom raščistiti koliko ćete ih uzeti srcu i uopće obraćati pozornost na njih. OK, za one koji vrijeđaju ili čak prijete postoji blokiranje i druge opcije, ali pacijentima koji su samo glupi, naporni ili zlonamjerni ne možete odricati pravo da budu takvi i proizvoljno određivati granicu na kojoj prestaje drugačije mišljenje, a počinje glupost, zloba ili trolanje. Poput onoga kad im se nešto ne svidi, pa odbace tekst napisavši da je ‘naručen’.
Svatko od nas se na svoj način nosi s tim problemima, ali oni su posve minorni u usporedbi s onime što mora proživljavati jedan nogometni trener – dakle, netko tko je odgovoran za nešto što je ljudima zaista bitno i to vrlo emotivno doživljavaju, a još k tome postoje i jasno mjerljivi i svima poznati rezultati koji oblikuju raspoloženje javnosti. Kad si na klupi svog kluba ili svoje reprezentacije, onda je taj pritisak najveći. Zgodan je onaj argument da trener treba biti ‘domaći’ čovjek koji poznaje mentalitet, ali to poznavanje mentaliteta ima i drugu stranu: tu da zna i razumije daleko više od onoga što se o njemu priča, pa je time i pod većim pritiskom.
Stvar je uvelike osobne prirode i u mačističkom okruženju poput nogometnog mnogi nisu spremni o tome razgovarati, ali to ne znači da ih ne muči. Biliću, primjerice, nije problem priznati da više čita domaće portale nego engleske novine. Svaki put kad sam s njim razgovarao bez previše nelagode smo apsolvirali temu pritiska.
„Svi griješimo, a protivnika će uvijek biti“, rekao mi je uoči Eura 2012., svog oproštajnog na reprezentativnoj klupi. „Mislim da ne pretjerujem ako kažem da nigdje pritisak neće biti toliko kao što je ovdje. Pa meni ovo mater i djeca gledaju… Njihovi susjedi, vršnjaci u školi ili bilo tko treći osjeća se pozvanim komentirati odluke koje ja moram donositi.“
Pet godina kasnije podsjetio sam ga na tu izjavu i još uvijek je stajao pri izrečenom.
„Stvarno tako mislim, najveći je pritisak kod kuće. Nigdje ne može biti takav. Iskreno govoreći, meni je bio 100 puta veći pritisak biti trener Hajduka nego West Hama. Ili ako si trener Mosora iz Žrnovnice. Ti znaš sve njih, vaša djeca i obitelj se znaju, piješ s njima kavu i znaš šta govore ako se izgubilo. U nedjelju vi izgubite 3-0, u ponedjeljak ti uđeš u kafić, a oni svi zašute i ti znaš zašto su zašutjeli. To je pritisak, a ne West Ham.“
Neovisno o stručnom znanju, usuđujem se reći da je od svih hrvatskih izbornika Slaven pokazao najviše kapaciteta za primanje kritika, ali i za samokritiku. Uvijek je radije preuzimao odgovornost na sebe i pokušavao koliko je mogao zaštiti igrače od pritiska javnosti. Na kraju je jedini otišao svojevoljno, a ne podvijena repa.
Njegov nasljednik Igor Serenity Now! Štimac u svakoj je prilici djelovao kao lonac kipuće vode koji se s mukom susprezao ostati priseban u svojoj kontroli bijesa. Na presicama je znao gotovo ponižavati igrače i govoriti im da se ne zamaraju taktikom nego da rade ono što im je naređeno, a u jednom je periodu toliko pizdio na medije da se javnosti obraćao isključivo preko svoje Facebook stranice, s koje su bjesomučno brisani svi provokativni ili ‘pretjerano’ kritički komentari. Njegov način nošenja s pritiskom bilo je podjednako zabavno i mučno gledati, jer imali ste dojam da u svakom trenutku može eksplodirati.
Niko Kovač je, u skladu sa svojim ‘germanskim’ mentalitetom, nastojao ostati hladan i ne pokazivati previše emocija, čak i kad je u medijima bio portretiran otprilike kao nešto između Dracule i Dr. Strangelovea. Ali teško je išta sakriti pred svim tim kamerama: kad su zaredali lošiji rezultati, Niko je pred njima izgledao sve neuvjerljivije i rastresenije, bilo je očito da ga pritišće i nešto više od onoga što se događa na terenu.
Ante Čačić se borio, odolijevao iskušenjima i pokušavao održavati privid dostojanstvenosti i poniznosti iako je u javnosti izostanak poštovanja prema „brkatom radiomehaničaru na daljinsko upravljanje“ bio enorman. Na njega se ta unutrašnja borba odrazila tako da je počeo patiti od deluzija, koristeći svaku priliku da se verbalno obračuna s neimenovanim, pa vjerojatno i imaginarnim ‘neprijateljima’. Postajao je sve nestabilniji, pa se tako nakon pobjede 1-0 nad Ukrajinom prije gotovo točno godinu dana umalo rasplakao pred predstavnicima medija; na kraju je postao lud k’o struja, pa je prošlog rujna poslije poraza u Turskoj šokirao sve izjavom da ga „veseli način na koji je momčad odigrala.“
Svi su oni tvrdili da „ne prate“ ili da ih „ne zanima“ što se o njima govori i piše, ali naravno da to nije bilo tako. Čak bih rekao da su oni koji su najviše puta ponavljali da ih ne zanima bili oni koje je zapravo najviše zanimalo.
Neovisno, kažem opet, o stručnom znanju i uopće njegovim referencama za izborničko mjesto, Zlatko Dalić u početku je ostavio dojam dovoljno psihički stabilne i emocionalno inteligentne osobe koja će se znati nositi s ovom vrstom pritiska javnosti. Doduše – moram to reći, iako znam da će zvučati grubo – neki njegovi Varaždinci, koji su ga imali prilike bolje upoznati, govorili su mi da je pozer i da se iza te nasmiješene, mladalačke vanjštine krije velika taština i ego koji sebe mjeri prvenstveno po onome što drugi govore o njemu, pokušavajući istovremeno ostaviti sasvim drugačiji, gotovo bezbrižan dojam.
Ne znam koliko je istine u tome. Pravo da vam kažem, nije me previše ni briga. Ali nakon posljednjeg Dalićeva istupa prilično je jasno da je izbornik već počeo pucati.
Njegove izjave nakon ne baš pretjerano bitne utakmice s Meksikom daleko su nesuvislije, njegov nastup daleko manje staložen i uravnotežen nego što je to bio slučaj poslije onih zaista presudnih ogleda s Ukrajinom i Grčkom, kad je tek preuzeo reprezentaciju. Osim toga, poput Štimca i Čačića uzeo je sebi za pravo dijeliti navijače na ‘prave’ i one koji to, valjda, nisu.
„Pravi navijači u Hrvatskoj i tu su bili za mene“, rekao je Novoj TV. „Jer oni znaju da ja radim pravi put, ja radim ispravno i svi su oni za mene. Ovi koji su naručeni, to… Nek rade kak oće.“
Rekao je također i: „To je Hrvatska… Ali mene to neće ništa pokolebat. Mogu govorit šta hoće, mogu pisat kak hoće, ja znam da je to sve naručeno, mene to ne zanima.“
Dakle, već praktički nakon prvih kritika – koje su ništa prema onome s čime su živjeli njegovi prethodnici – Dalić vidi „naručene“ novinare i(li) navijače; naručene, pretpostavljam, s namjerom da ga sabotiraju. Jako je loše za njega i za reprezentaciju da već sad daje takve izjave koje odaju slabost te prve znake deluzije i paranoje, jer pravi izazovi tek su pred njim.
Nažalost, takvo je što bilo i za očekivati poslije prodalićevske kampanje kanonizacijskih razmjera koja je u medijima uslijedila odmah nakon Ukrajine. Dalić je morao biti svjestan toga da ga nisu uzdizali zato što ga vole i vjeruju u njega, nego iz niza drugih razloga, stavljajući rok trajanja na njegovu ‘svetost’; isto kao što bi sada morao znati da kritika, koliko god možda senzacionalistički intonirana bila, ne znači odmah da su protiv njega. Koje su kritike naručene i tko ih je naručio, izborniče Daliću?
Na to pitanje neće odgovoriti – jer kao što je trolovima lakše skrivati se u relativnoj anonimnosti interneta, tako je lakše i, umjesto da se primi kritika, otpisati ih sve udžuture kao „naručene“ i one koje ne dolaze od „pravih“ navijača, ne imenujući pritom nikoga.
Znam, zvučat će grubo, ali ako Dalić želi potrajati kao izbornik i ostvariti nekakav uspjeh s ovom momčadi, usprkos svim nepovoljnim okolnostima, onda je ključno da se smjesta prestane baviti teorijama zavjere i sličnim pizdarijama. Ako neće otvoreno reći što ga muči, da onda barem očvrsne i suoči se s pritiskom kao lider, a ne kao trol.
Jer ako to ne može, onda nije za ovaj posao.
