I svi se, dakako, grohotom nasmijaše.
Kad je Dinamov trener Ante Čačić odlučio dati svoj prvi pravi intervju nakon povratka u klub, bolji poznavatelji njegova lika i djela mogli su unaprijed znati da će reći nešto u najmanju ruku neobično, nešto čega će se svi uhvatiti i što će mu u konačnici donijeti više štete nego koristi. Uvijek je Čačić bio dobar u tome; to je čovjek koji je, recimo, kao izbornik nakon što mu je ekipa u kvalifikacijskim srazovima s Islandom, Kosovom i Turskom zabila tek jedan gol i osvojila tri od mogućih devet bodova izjavio kako ga “veseli način na koji je momčad odigrala”. Nasmijali smo se i tada, mada nije bilo smiješno; u idućoj utakmici Hrvatska više nije mogla pobijediti ni Finsku i Čačić je doslovno preko noći odbačen kao stara krpa, a igrače je idućeg dana na aerodromu dočekao novi izbornik.
Ono što je također i ranije vrijedilo za njegove poslovično nespretne javne eskapade bilo je spominjanje medija. U svakoj bi prilici napomenuo da ih ne prati i da se njima ne opterećuje, a onda bi prvim sljedećim rečenicama u više navrata dokazao upravo suprotno. Tako je bilo i ovaj put: “Opet po meni! Vidim da lutam, da sam izgubio kompas…”; “stalno sam dobivao medijske šamare”; “nije takav kakav se najavljivao u medijima”; “vaš novinarski izvještaj bi sigurno bio drukčiji da smo pobijedili”; “udri po meni, kritika na sve strane”; “sad se ne piše da sam imao peh, nego da nemam pojma”. Na kraju, spojio je svoju sklonost izražavanju apsurdnih stavova sa strašću za ‘usmjeravanjem’ novinara, izustivši Davorinu Olivariju rečenicu koja je smjesta postala viralna na društvenim mrežama: “Dinamo nema medije na svojoj strani”.
I dobro, nasmijali smo se, jer izjava je toliko apsurdna da čak nema ni potrebe naglašavati zašto. Domaći sportski mediji — a ponajviše oni koje Čačić, očito, prati i kojima će dati intervju — i dalje su velikim dijelom napučeni novinarima i priučenim spin doctorima posvećenih ušminkavanju maksimirske stvarnosti, a ‘bušenju’ konkurenata u svakoj, pa i najbezazlenoj prilici koju dobiju. Međutim, nije sad riječ o konkurenciji niti o zauzimanju strana. Riječ je o dinamici moći unutar kluba i načinu na koji se ona odražava u medijima koji su na njega naslonjeni. Trener je svojoj ‘smiješnoj’ izjavi dodao i ovo: “Kad smo na rubu, mediji su prvi koji će nas gurnuti. Nisam problem ja, nisu problem treneri, problem je institucija kao Dinamo.”
To je to. The wheels are in motion, kako bi rekli u Seinfeldu. Čačić u ovom trenutku (još uvijek) nije gotov, ali to se može promijeniti doslovno preko noći
Uzevši u obzir kontekst i gledajući iz njegove perspektive, Čačić je ustvari u pravu.
Simbioza Dinama i (određenih) medija već godinama, desetljećima funkcionira po istom principu kad su u pitanju treneri. Struka je u klubu već dugo ciljano minorizirana, o čemu možda najbolje svjedoči to što Dinamo nema pravog sportskog direktora, a ni u recentnoj prošlosti o sportskoj politici, igračima i struci realno nije odlučivao netko tko se ne preziva Mamić. U prilikama kao što su imenovanje novog trenera ili davanju novog ugovora dotadašnjem, medijska se pješadija mobilizira za dizanje morala i ispjevavanje epova, svaka se negativa revno mete pod crveni tepih, a slabiji nastupi relativiziraju.
I sve to dobro funkcionira sve dok se trener nečime ne zamjeri vladajućima — bilo da je riječ o neposluhu i svojeglavosti ili o krizi igre, a često to ide ruku pod ruku; tad se izmiče medijski prst koji je dotad služio kao potpora, a klatno poleti na drugu stranu. Trener je tada prepušten sam sebi i rezultati mu još uvijek mogu produljiti vijek, ali u osnovi je od tog trenutka gotov, jer njegova su statusa barem intuitivno svjesni i sami igrači. S vremenom smo, prateći određene medijske autore s povlaštenim pristupom informacijama iz Maksimira i čitajući između redaka, naučili precizno prepoznati tu kritičnu točku.
Ante Čačić u ovom trenutku već jednom nogom stoji na njoj. On je, kako je to i sam rekao, nehotično ili hotimično, na rubu.
Naizgled je sve to samo zbog jednog gola — onog kojim je Renaldo Cephas izjednačio na 2-2 i doveo Dinamo u situaciju da mora pobijediti u Skopju kako bi prošao dalje i održao živim plan za zgrtanje hrpe love u Ligi prvaka. I sam Čačić se u intervjuu — koji, naravno, nije slučajno baš sad dao — požalio kako bi se drugačije pisalo da nije bilo tog pogotka, zaboravljajući pritom napomenuti da je njegova momčad u čitavom tom susretu samo tri minute držala vodstvo. Ali naravno da nije samo zbog toga.
Lako je smijati se Čačiću, ali on je ove sezone vodio Dinamo u samo tri utakmice i trenutačna situacija je takva da joj možete dati dva međusobno sasvim suprotna, a podjednako uvjerljiva spina.
Prema jednom, Dinamo je “srušio” Hajduk i osvojio Superkup; zatim je momčad “pokazala karakter”, a Čačić ranom izmjenom taktičku promućurnost vrativši se iz 0-2 protiv Lokomotive u pobjedu 3-2; u redu, Dinamo je podbacio remizirajući kod kuće sa Shkupijem, ali rezultat je posljedica individualnih pogrešaka i ne odražava ogromnu razliku u kvaliteti za koju je sasvim realno očekivati da će se manifestirati u uzvratu. Prema drugom, Dinamo je odigrao 0-0 s Hajdukom i trofej osvojio u “lutriji” jedanaesteraca; zatim ga je Loksa unakazila zahvaljujući vrlo lošoj pripremi i krivim postavkama trenera koje su jedva ispravljene, a sretna pobjeda je došla tek u sudačkoj nadoknadi i nakon isključenja suparničkog igrača; za Shkupi je trener loše pripremio ekipu i ta je blamaža Dinamove europske ambicije dovela “pod veliki znak pitanja”.
Istina je i jedno i drugo. Pitanje je samo koja je njena verzija, u nedostatku kritičkog mišljenja neovisnog o broju klikova ili onome što je oportuno utjecaju klupske oligarhije, pojedinim medijima isplativija. Nakon Superkupa je bio “kraljevska kobra” i “crna mamba” za Hajduk, nakon Lokomotive iskusni znalac čiji je potez preokrenuo utakmicu, a sada je u istim tim medijima nešto sasvim drugo.
Nakon kiksa protiv makedonskog prvaka novinarskim su krugovima počele kolati glasine o kojekakvim sitnim sukobima i nezadovoljstvima u svlačionici i tijekom priprema, o onome što nadređeni zamjeraju treneru u njegovu kadrovskom menadžmentu i selekciji igrača, sustavu igre i slično. Priča je da su određeni novinari dobili određene informacije zajedno s molbom da ih ne objavljuju još sad, nego onda “kad bude trebalo”. Netko je pridigao tepih i omogućio im sneak peek u prljavštinu koja se ondje skupila, a koja — nemojte sumnjati u to — može vrlo brzo izaći i naći se posvuda. Može to biti već večeras, izgubi li Dinamo kojim slučajem protiv Slaven Belupa; može i u noći s utorka na srijedu ako nekim čudom ispadne od Shkupija ili čak ako neuvjerljivo prođe, a može potrajati još neko vrijeme, pa možda čak i dočekati jesen, ako trenera pomaze rezultati.
Ali to je to. The wheels are in motion, kako bi rekli u Seinfeldu. Čačić u ovom trenutku (još uvijek) nije gotov, ali to se može promijeniti doslovno preko noći; a ako se promijeni, za njega bi — kao, nemojmo se lagati, Mamićeva ‘kućnog’ trenera — put od kritične točke do otkaza mogao biti vrlo kratak.
I zato mislim da je Čačić u pravu. Mediji zaista nisu na Dinamovoj strani, jer oni se vode onom Zaratustrinom koju je iznio Friedrich Nietzsche: “Ono što visi, treba čovjek još i gurnuti”. Za njih su problem treneri, a ne “institucija kao Dinamo”. Istu filozofiju nikad nisu primjenjivali i na maksimirske vlastodršce.
Ali da jesu, nikad Ante Čačić ne bi ni bio Dinamov trener.
