Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Je li HNL na aparatima?

Istine i laži o globalnom i domaćem nogometu u doba pandemije

Ovih se dana jako puno govori i piše o tome kako će se prekid natjecanja i cjelokupna situacija s koronavirusom odraziti na poslovanje domaćih nogometnih klubova, a u tom kontekstu i o potrebi za (privremenim?) kresanjem plaća igračima i drugim zaposlenicima. Kao što to obično biva u ovoj zemlji kad se nađemo u novim i nepoznatim situacijama, na površinu isplivaju ranije dobro skriveni talenti pa mnogi, ponajviše novinari i klupski čelnici, počinju dijeliti lekcije ostatku javnosti iz pozicije interdisciplinarnih stručnjaka — ako ne onih za infektologiju, a onda barem za makroekonomiju, sociologiju, upravljanje ljudskim resursima i, naravno, nogometni biznis.

Dvije teze se pritom — što implicitno, a što i posve eksplicitno — pojavljuju u takvim analizama: da su domaći klubovi strahovito financijski pogođeni jer ne mogu igrati utakmice i da nam slijedi potpuni krah transfernog tržišta od kojeg ti klubovi žive.

Prva je uglavnom netočna ili u najmanju ruku upitna, a druga samo spekulativna.

Riskirajući da će i ovaj tekst biti shvaćen kao dijeljenje lekcija, mislim da je važno prije svega iznijeti činjenice i tvrde brojke, one koje se iz nekog razloga u spomenutim analizama izostavljaju. Da bismo uopće pričali o svemu ovome, potrebno je znati neke osnove — a za njih ne morate gledati puno dalje od dokumenta naslovljenog Club Licensing Benchmarking Report koji UEFA objavljuje u siječnju svake godine. U njemu je, između ostalog, struktura redovnih prihoda za nacionalne lige diljem Europe razlomljena po izvorima, odnosno vrsti.

Tako vidimo da su za financijsku godinu 2018. u ligama Petice najznačajniji izvor bili televizijski ugovori za domaće tržište, koji zauzimaju od 34 posto (Bundesliga) do 53 posto (Premier liga) ukupnih redovnih prihoda. Sljedeći su sponzori, odnosno komercijalni prihodi, koji čine od 24 posto (Ligue 1) do 38 posto (Bundesliga) kolača; od prodaje ulaznica namakne se između 12 (Serie A) i 18 posto (La Liga); između sedam i 11 posto otpada na prihode od UEFA-e, a između jedan posto (Engleska) i 13 posto (Francuska) na ‘ostale’ vrste prihoda, što može uključivati sve i svašta, ali najčešće se odnosi na razne donacije i potpore.

Transferne odštete ne računaju se među redovne prihode upravo zato jer nepredvidivo osciliraju od sezone do sezone, ovise o bezbroj vanjskih faktora i generalno ne predstavljaju stabilni izvor novca na koji se klubovi mogu osloniti. UEFA je izračunala koliki su transferni prihodi u odnosu na one redovne po svakoj ligi u Europi; među velikom petorkom oni variraju od 20 posto (Bundesliga) i 54 posto (Ligue 1). Treba naglasiti da se radi o prihodima — a ne o zaradi, koja se dobiva kad se od sume prihoda (izlaznih transfera) oduzme suma rashoda (ulaznih transfera). Baš francuski primjer tu može zavarati, jer tamošnji su klubovi spomenute godine, recimo, zajednički na transfere više potrošili nego što su od njih uprihodili.

Uvidom u iste ove postotke prihoda iz različitih izvora za Prvu HNL djeluje kao da gledate podatke za sasvim drugu vrstu biznisa. I to je u stvarnosti upravo tako.

Naime, domaći klubovi od televizije dobiju tek oko četiri posto svojih redovnih prihoda, a od ulaznica oko sedam posto. Najznačajniji su im izvori UEFA-ine nagrade (36 %) i sponzorski/komercijalni prihodi (34 %), dok na ostalo otpada 19 posto. Od svih ovih izvora liga ukupno uprihodi 48 milijuna eura i po tome se nalazi na 27. mjestu u Europi, smještena između Srbije i Bjelorusije.

Međutim, postoji jedan drugi podatak koji HNL čini upravo endemskom vrstom u europskom nogometu.

U samo dvije europske nacionalne lige su izlazni transferi na razini 70 ili više posto u odnosu na sve ostale prihode zajedno. Jedna je SuperLiga Srbije sa 76 posto, a druga Prva HNL, u kojoj prihodi od transfera iznose 141 posto od ukupnih redovnih prihoda.

Klubovi Prve HNL na plaće troše 105 posto svojih redovnih prihoda

Jasno je da su ove brojke uvelike ovisne o tome kakav je financijski rezultat u danoj godini polučio GNK Dinamo, koji je u domaćim uvjetima svijet za sebe. Usporedimo li UEFA-in report s Dinamovim financijskim izvješćem za 2018., u kojem je prijavio oko 21 milijun eura redovnih prihoda (od čega gotovo 70 posto otpada na UEFA-ine nagrade) te više od 36 milijuna eura transfernih prihoda, slika se uvelike mijenja: ukupni redovni prihodi ostatka lige su na razini 27 milijuna eura, s time da je u njima puno manji udio UEFA-inih nagrada, a veći drugih izvora, dok su transferi na oko 32 milijuna — što, dakle, još uvijek znači da su iznad 100 posto u odnosu na sve ostalo.

Podatak koji zaokružuje brutalnu ovisnost domaćih klubovima o transfernim prihodima je onaj koji se odnosi na plaće igračima i ostalom osoblju. Naravno, svi klubovi najveći postotak svojih prihoda troše upravo na to, a generalna je preporuka — kako UEFA-e, tako i, primjerice, Deloittea — da se na plaće ne troši više od 60 do 70 posto redovnih prihoda (dakle, ponovimo još jednom, ne računajući one od transfera). Sve što spada u te okvire smatra se ‘stabilnim’ i pokazateljem dobrog financijskog zdravlja.

Suprotno od dojma kakav ste mogli steći iz priča o “besramnim” i “astronomskim” plaćama u najbogatijim ligama, one su više ili manje na sasvim realnoj i racionalnoj razini — iako, naravno, ima pojedinačnih primjera koji odskaču. Odudara jedino Francuska, gdje se na plaće troši 76 posto redovnih prihoda; La Liga i Serie A su na 64, odnosno 65 posto, Premier liga na 59, a u Bundesligi je taj postotak 53. I zapravo nijedna druga od top 20 europskih liga po prosječnoj plaći nije ispod 60 posto — ali isto tako ni u jednoj od tih 20 postotak ne premašuje 80.

Prva na listi u kojoj se na plaće troši više od 80 posto redovnih prihoda je upravo hrvatska liga na 23. mjestu. Klubovi Prve HNL na plaće troše 105 posto svojih redovnih prihoda i HNL je tu u društvu nacionalnih liga Srbije, Slovenije, Kosova i Gibraltara, koje jedine u Europi na plaće troše više nego što uprihođuju iz redovnih izvora.

Pomislili biste da je i to dobrim dijelom zbog Dinama, ali nije tako. Premda prvak podiže prosjek lige na velikoj većini domaćih klubova upravo nepojmljivih pet milijuna eura godišnjih izdataka za plaće, u ovom pogledu zapravo ne odudara od ostatka lige. Klub na plaće troši između 20 i 25 milijuna eura godišnje (dakle, četiri do pet puta više od ‘prosjeka’ lige), ali to samo znači da na to potroši sve što mimo transfera uprihodi, ili nešto više od toga — a takav je i prosjek.

Ako išta, ova kriza nam treba skrenuti pozornost na to koliko je nestabilan i sulud model na kojem se zasniva domaća liga, u kojoj su prihodi od transfera viši od svih ostalih zajedno, a na plaće se troši više nego što se redovnim putem može uprihoditi.

Ono zbog čega u ovoj apstinenciji od natjecanja pate elitna nacionalna prvenstva, a to su prije svega televizijska prava i prodaja ulaznica, za HNL je malo bitno. Čak i neke po redovnim prihodima usporedive lige, poput rumunjske ili ciparske, našle su se u sličnoj izravnoj opasnosti kao i one najbogatije, jer iz tih dvaju izvora osiguravaju višestruko veći udio novca od bijednih 11 posto, koliko je to u HNL-u, domu svjetskih doprvaka. U redu, tu je još pitanje sponzorskih ugovora, o čijoj prirodi u domaćim okvirima znamo malo, a najmanje o tome kakvom se dinamikom isplaćuju te obveze, ali većim domaćim klubovima su TV prihodi gotovo pa zanemarivi, a većina lige od organizacije utakmica ima samo trošak.

Pribrojite li tome klauzule u igračkim ugovorima koje pojedincima osiguravaju bonuse za nastupe ili golove te kazne koje klubovi plaćaju zbog ispada svojih navijača, igrača i trenera, ispada da je većini ovaj ‘hladni pogon’ kratkoročno možda i isplativiji nego da moraju igrati.

Odnosno, bilo bi tako da nije brutalne ovisnosti o prodaji igrača kojom se primarno servisiraju nerealno visoke plaće. Domaći klubovi nisu u problemima zato što se ne igra domaće prvenstvo, nego zato što se ne igraju druge europske lige. A to donosi opravdani strah od toga da rate za već prodane igrače, kao daleko najznačajniji element cash flowa, neće stizati na vrijeme, kao i od toga da u predstojećem prijelaznom roku neće moći nikoga prodati i tako osigurati nastavak života na razini na koju su naviknuti.

Klubovi usto imaju vlastitih specifičnih problema — od kredita koje moraju vraćati do vezanosti uz odluke stranih ulagača, poput Osijeka i Istre, ali najveći problem koji imaju je taj da vlastitim snagama nisu sposobni generirati dovoljno redovnih prihoda da servisiraju profesionalne pogone kakve imaju. Sve i da HNL ponovno krene već sutra, ne bi im to ništa značilo ako se istovremeno i sve na globalnoj nogometnoj razini ne vrati na staro, a posve je jasno da se takvo što neće tako skoro dogoditi.

Međutim, znači li sve to da je neminovno otklizavanje u propast — ili amaterizam, kako neki sugeriraju?

Takvo što još naprosto ne možemo znati. Ne znamo još ni hoće li sezona biti završena i na koji način, ni što će UEFA i drugi akteri nogometne industrije s moći odlučivanja i raspolaganja financijama odlučiti kako bi eventualno pomogli barem da se ispoštuju neke postojeće obveze, ni hoće li i kada biti prijelaznog roka… Nepoznanica je puno, previše, a u čitavoj povijesti ne postoji presedan od kojeg bi se moglo nešto naučiti i primijeniti na recesijsku nogometnu ekonomiju koja će uslijediti.

Primjerice, zadnja globalna recesija ostavila je nogomet gotovo neokrznutim, barem na najvišoj razini, ali ovaj put u obzir valja uzeti i mnogo drugih makroekonomskih, socioloških, psiholoških i tko zna kakvih faktora. Svijet je povezan na bezbroj različitih načina i nogomet ne može biti izuzetak od svega što će se događati, ali onaj tko vam u ovom trenutku tvrdi da zna kako će se ovo zamršeno klupko rasplesti na nogometnoj ravni nije puno vjerodostojniji od majstora koji su tvrdili da znaju kad će uslijediti novi potres pretprošlog vikenda u Zagrebu.

Pesimisti i nepopravljivi senzacionalisti će upozoravati na kraj svijeta kakav poznajemo. Optimisti će u svemu vidjeti priliku da se nogometna industrija u post-korona svijetu ustroji na pravedniji i humaniji način. Realisti će vjerojatno slutiti ubrzanje nekih procesa koji su ionako nezaustavljivi, poput formiranja pan-europske superlige, ali sve će to uvelike ovisiti o tome koliko dugo će sve ovo potrajati i na koji će način vanjski faktori utjecati na saniranje štete.

Nije, primjerice, nemoguć ni scenarij po kojem bi liga poput HNL-a, sa snažnim pečatom rasadnika (uglavnom sirovog) talenta mogla srednjeročno i profitirati na tržištu transfera. Budu li veći europski klubovi prisiljeni na racionalnije raspolaganje sredstvima, a visoki ugovori priječili masovne prelaske među elitom, možda će se više fokusirati na nedorađene, ali pristupačnije ciljeve. Primjerice, i škotski Rangers je prije svoje kalvarije kupovao u engleskoj Premier ligi, a danas kupuje u Osijeku; u HNL-u je svake sezone mnoštvo igrača s potencijalom da napravi kvalitetan transfer i iskorak, a jeftiniji su od onih usporedive kvalitete u bogatijim ligama.

Naravno, puno će ovisiti i o stabilnosti pregovaračke pozicije koju će naši klubovi imati — uspiju li, je li, preživjeti… A teško da će im u tome pomoći panično kresanje plaća među prvima u Europi.

I neće, naravno, biti za sve isto. Dinamov je proračun, u kojem i do 90 posto novca stiže od transfera i UEFA-inih premija, već dugi niz godina prenapuhani balon koji konstantno negdje propušta; Hajduk je — s gotovo 13.000 gledatelja, brojnim sitnim komercijalnim ugovorima koji su drugima dugo bili predmet ismijavanja i masovnim članstvom koje ulaže svoj novac u klub — također drugi svijet, samo u drugom smislu, za sve ostale, mada je i njemu sve to daleko od dostatnog; Rijeka se već dugo grčevito bori za održivost, Osijek je ovisan o kapricima autokrata iz susjedne države, a ostali mahom tek pokušavaju spojiti kraj s krajem.

Godinama tupimo o dugoročnoj održivosti i sami sebi smo postali dosadni s time. Drugi, pak, tupe o “sposobnim menadžerima” i gazdama, onima koji su se sad smjesta pretvorili u proroke propasti na račun istih onih razloga na kojima su gradili svoj uspjeh i javnu sliku o sebi. Pa jedni do u lipu objavljuju isplaćene cifre koje su sami dogovarali kako bi javnost okrenuli protiv “bezosjećajnih milijunaša”, a drugima na pamet padaju i takve genijalne ideje kao ona kako bi za spas klubova “bilo najbolje” da idućih godinu dana ne isplaćuju igrače (!?). Pa ni to nije dovoljno da ljudi shvate kako su njihovi projekti kule od karata koji najmanje ovise o sebi samima.

Idealistički gledano, ovo bi mogla biti prilika da se liga konačno i barem nakratko okrene malo i sama sebi. Da se vidi može li se ikako smanjiti ta endemska, groteskna ovisnost o prodaji; može li se udružiti, izaći iz očito štetnog potpunog HNS-ova patronata i učiniti nešto po pitanju tog gotovo beznačajnog TV ugovora; može li se animirati ulagače i sponzore, može li se privući više navijača i gledatelja na stadione i može li im se više približiti putem društvenih mreža, može li se zaraditi više iz komercijalnih izvora, pa bili to i jogurt i japanke, može li se u zemlji svjetskih doprvaka stvoriti brend koji će nešto vrijediti…

Ukratko — može li nogomet u Hrvatskoj preživjeti? Ili će i dalje samo preživljavati?