U nekom teoretski ‘normalnom’ društvu i idealnim okolnostima možda i ne bi bio toliki problem da nogometni klub pogosti suce, druge službene osobe ili sportske suradnike bez da se to smatra u neku ruku nemoralnim. S druge strane, u takvom bi društvu suci — ili službenici, ili novinari — imali dovoljno morala i osobnog integriteta da ne bi prihvaćali, ili čak tražili, tretman na račun kluba koji prelazi granice uobičajenog kako on ne bi utjecao na njihovu prosudbu i odnos prema klubu.
Međutim, društvo u kojem živimo nije ‘normalno’ ni u teoriji, a još manje u praksi. U okruženju nenormalnog društva je Hajduk — kao ono što jest i što želi biti — nenormalan klub, jer nastoji živjeti po standardima koji u takvom društvu naprosto ne postoje.
I dok će Hajduk promptno provesti istragu, utvrditi činjenice i smijeniti predsjednika Ivana Kosa samo zato jer je uz njegovo odobrenje klub pogostio suce na način da su, po njegovim vlastitim riječima, “pojedini elementi izlazili iz okvira nužnog za našu javnost”, sudačka organizacija i savez neće vidjeti nikakav problem u tome što su njihovi ljudi jeli, pili i zabavljali se na račun kluba kojemu su sudili.
Neće u tome problem vidjeti ni mnogi drugi akteri domaće javnosti, iako se možda neće svi htjeti izjasniti o slučaju. Nije neka tajna da je sličan odnos prema sucima odavno gotovo praksa u našem podneblju, da su takve stvari radili i mnogi drugi, a neki sasvim sigurno i danas rade, smatrajući to naprosto dijelom posla, odnosno brige za dobrobit kluba; granica između gostoljubivosti i nedopustivog utjecaja maglovita je i sasvim proizvoljna, prepuštena zapravo osobnoj prosudbi sudaca. A oni će, smatrali vi to indikatorom pokvarenosti i manjka integriteta ili pak ljudskom slabošću i sklonošću hedonizmu, u pravilu iskoristiti takvu neodređenu situaciju.
Osim toga, barem smo se zadnjih godina nagledali i načitali javnih mišljenja koja pragmatičnost i makijavelizam predstavljaju kao ne samo poželjne, već i kao nužne karakteristike ‘gazde’ jednog nogometnog kluba u domaćem okruženju. Neka od tih su i ne baš sasvim implicitno niti uvijeno čak i zamjerali Hajduku, Ivanu Kosu i njegovu prethodniku Marinu Brbiću to što se ne postavljaju ‘pametnije’ u takvom kontekstu, nego ne prezaju od sukoba. Što niti ne čudi ako znate da su upravo Hajdukovi nekadašnji čelnici puno polagali na taj mutni — ali, smatralo se, nužni — element svog posla: od najveće ikone Tita Kirigina, koji je itekako ‘radio’ sa sucima (i ne samo s njima), do recentnijih primjera predsjednika koji su ne samo prihvaćali, nego i postavljali standarde ponašanja u rasponu od plaćanja reketa sudačkoj mafiji do teško dokazivih, ali prilično izglednih kupovanja titula.
Možete li zamisliti ovakvu raspravu o etici, vrijednostima, odgovornosti i demokraciji u ijednom drugom segmentu hrvatskog društva?
I zato ono što je napravio predsjednik Kos ima ogromnu specifičnu težinu, takvu koja groteskno nadmašuje realnu težinu njegova čina u okvirima našeg nogometnog okruženja. Zato mu taj krimen — zapravo jedini koji kao Hajdukov predsjednik ima — smatraju neoprostivim.
Kos nije pokušao potkupiti suce. Suci se u Hrvatskoj ne kupuju brancinom na gradele, rundama pića i ulaznicama za koncerte folk pjevača. Neće vam to iz kluba reći jer ne smatraju da je bitno, ali do ‘omekšavanja’ odnosa nije došlo ni njegovom inicijativom, niti je on imao osobni kontakt sa sucima koji su u pitanju. On je odobrio da im klub pokrije troškove večere i izlaska, čime je mogao eventualno utjecati na njihovu blagonaklonost. Sveukupni trošak za dva ili tri takva slučaja navodno iznosi oko 2.000 kuna. Nije time prekršio zakon niti propise, ali jest povrijedio etički kodeks i temeljne vrijednosti na kojima se gradi današnji Hajduk. I to je nedvojbeno.
Jedna kratka rečenica u prošlotjednom Torcidinu priopćenju govori zapravo sve o tome i Kosa boli možda i više od smjene: “Predsjedniče, mi nismo takav klub”.
Ne više.
Hajduk se, možda više silom prilika nego zbog ičega drugog, zadnjih godina odlučio suočiti s grijesima iz vlastite prošlosti i “počistiti u vlastitom dvorištu”, kako se to voli reći. Prihvaćanjem nepisanih pravila igre koja očito još uvijek vrijede u sudačkoj organizaciji, a koja svih ovih godina ni nakon presuda nije pokazala ni najmanje volje da učini bilo što slično, taj trud dolazi u pitanje. Stvar je ozbiljna, koliko god se nekome činilo drugačije.
Je li, međutim, zbog toga Kos — po svemu što je u dvije godine napravio na čelu kluba, uspješan predsjednik — zaslužio smjenu?
To je pitanje na koje svatko treba odgovoriti po vlastitoj savjesti, ali jedini koji imaju pravo i mandat da njihov odgovor vuče posljedice su članovi Hajdukova Nadzornog odbora. Mnogi će pritom reći da je Kosu zapravo presudila Torcida, koja je jasno dala do znanja da mu preko takve pogreške neće prijeći i sigurno takvim svojim stavom snažno utjecala na odluku, jer sinergija između kluba i navijača za Hajduk je apsolutno ključna, a ona bi se izgubila u slučaju da su nadzornici kontra navijačke ‘preporuke’ odlučili ostaviti Kosa.
U ovom konkretnom slučaju, dinamiku tog odnosa možete shvatiti na dva različita načina.
Po jednom, sasvim je normalno da članovi kluba služe kao svojevrsni javni korektiv vodstvu. Sama bit članskog modela je u mehanizmu kontrole, odnosno odgovornosti koju uprava i nadzorni odbor imaju prema članovima i na koju mogu u bilo kojem trenutku biti pozvani. To se i dogodilo, s time da Torcida nije izašla ni sa kakvim ultimatumom, nego je izrazila svoj stav i poručila: “Mi nemamo ovlasti da Vas smijenimo, to je isključivo odluka Nadzornog Odbora. Ako će oni prijeći preko izdaje naših ideala, to je na njima.”
Iz drugog gledišta, problematično je to što Torcida nadzornicima nije zapravo ostavila realnog izbora ako žele mir u kući. Po nekima je opasnost za samu bit modela ako će nadzornici donositi odluke pod takvim pritiskom, a ne sasvim autonomno i isključivo po vlastitoj savjesti — jer da je ovo moglo biti riješeno unutar samog kluba prije nego što je iscurilo u javnost, veliko je pitanje bi li sankcije za Kosa bile tako apsolutne. Za očekivati je da bi prevagnula želja za kontinuitetom i da bi predsjednik dobio neku vrstu packi, ali da ga se ne bi smjenjivalo. Ovako je takav rasplet bilo iluzorno očekivati.
Treba reći da je ovaj nadzorni odbor prethodno dvaput pokazao hrabrost i autonomnost. Prvi put kad je krenuo u smjenu bivšeg predsjednika Brbića, a da ogromnoj većini javnosti nije bilo jasno zašto; drugi put kad se usprotivio prethodnoj Torcidinoj ‘preporuci’, odnosno stavljanju Kosa na ‘raketu’. Ovaj put nije stao iza njega i vjerojatno nikad nećemo saznati jesu li u odluci presudili osobni principi ili strah od Torcide.
Odluka za sobom povlači i pitanje kako će se ona odraziti na dovođenje sljedećeg predsjednika. Nadzornici su odabrali Kosa jer je menadžer, želeći njegove poslovne sposobnosti i energiju, a ne navijačku privrženost koje nije niti bilo. Iako je nakon njegova mandata poslovna i sportska situacija na čelu kluba daleko komfornija nego što je to bila u Brbićevo vrijeme, kad je već i to da je klub opstao, pa zatim počeo i redovno isplaćivati plaće bio veliki uspjeh, način na koji je Kos smijenjen mogao bi potencijalne kvalitetne kandidate odvratiti od Hajduka, gdje se predsjednik uprave smjenjuje nakon prve prave pogreške — a svatko će kad-tad napraviti neku pogrešku. I to je sigurno bila stvar koju su nadzornici prilikom odluke morali uzeti u obzir. Hajduk je sad postavio — zapravo, potvrdio — iznimno visoke etičke standarde i teško će se u tom smislu u dogledno vrijeme vratiti natrag.
Na mene osobno je Kos ostavio dojam neumornog i vrlo sposobnog radoholičara koji će učiniti sve što je u njegovoj moći za klub i ništa čime bi mu svjesno na bilo način koji naštetio. Možda nije pravedno da ‘izleti’ na ovakav način. S druge strane, razočarava i deprimira činjenica da se očito niti nakon dvije godine nije saživio s temeljnim vrijednostima na kojima se iznova gradi ovaj klub — jer da jest, takva mu se pogreška u prosudbi ne bi mogla dogoditi.
Pitate li me kako bih glasao da sam u nadzornom odboru, bojim se da vam na to pitanje ne mogu odgovoriti. Radi se o preozbiljnoj stvari da bih iz svog naslonjača, raspolažući samo djelomičnim informacijama, mogao donijeti konačnu odluku o kojoj ovisi posao najmanje jednog čovjeka i koja može imati veliki utjecaj na neposrednu budućnost kluba. Nije to kao da kažeš “Kopiću, trebao si stavit Savvasa, a ne Tomu Bašića” i misliš da si pametan jer je razvoj događaja u derbiju išao u smjeru potvrđivanja takvog stava, ali ti je to lako reći jer ne povlači za sobom nikakvu odgovornost. Poštujem odluku koju je nadzorni odbor donio, ali bih je poštivao i da je suprotna jer vjerujem da su njegovi članovi daleko bolje upućeni u slučaj nego što to ja ili neki drugi ‘obični’ član možemo biti. Oni su izabrani i dobili su mandat da donose informirane odluke, to je njihov posao; a ako u svom poslu nisu uspješni, to će se odraziti na idućim izborima.
U međuvremenu, cijela ova priča u domaćim okolnostima zvuči posve nadrealno. Možete li zamisliti ovakvu raspravu o etici, vrijednostima, odgovornosti i demokraciji u ijednom drugom segmentu hrvatskog društva?
Pitanje je, naravno, samo retoričko.
