Puno je trenera u današnjem nogometu koje možete smatrati relevantnima u kontekstu ideja, aktualnog trenutka u kojem se igra nalazi, pa čak i njena povijesnog razvoja. Međutim, u kontekstu medijske pojavnosti i same magnitude njihovih javnih ličnosti postoje samo trojica koja se izdvajaju od svih ostalih.

Pep Guardiola, Jürgen Klopp i José Mourinho.

Ako baš želite, možete im pridodati i Diega Simeonea, ali on — za razliku od njih — nikad nije osvojio Ligu prvaka, ‘predugo’ je već u jednom klubu koji je čvrsto iza dvaju najvećih u svojoj zemlji i nikad nije favorit za najveće stvari; uz svu trenersku energiju, filozofiju, pa i potrošene milijune, njegov Atlético Madrid je i dalje underdog. Treneri poput Antonija Contea, Maurizija Sarrija i Carla Ancelottija u nekom su trenutku bili blizu statusa spomenutog trolista, ali ga nisu dosegnuli, dok, recimo, Zinedine Zidane ima sasvim drugačiju vrstu karizme.

Jer o tome se radi, a ne zapravo o rezultatima, pobjedama i trofejima. Bez njih dugoročno ne ide, što možda najbolje zna Mauricio Pochettino, ali upravo je karizma — izvorno iz prirođenog talenta za liderstvo i prodavanje priče koliko i iz trenerskih sposobnosti, pa onda medijski potencirana i napumpana do ranije neslućenih razmjera — ono što čini suvremenu globalnu trenersku ikonu. A njih trojica su tri tenora, tri mudraca, tri kralja; trojica egzaltiranih genija kojima se pripisuju gotovo mistična svojstva i osobine čarobnjaka, vračeva, iscjelitelja, vojskovođa, Mesija. Trojica titana koji su opijum za narod u anestetiziranom staništu hiperkapitalističke Premier lige; koji su put, istina i život.

Mourinho je srušio internet objavom povratka u Premier ligu. Engleska mu je gotovo unisono prostrla crveni tepih

Ta je karizma, kao i svaka druga, dijelom ‘umjetno’ stvorena, iluzorna i relativno krhka. Ali to nije važno, jer ljudi žele da im nogomet bude romantizirana, idealizirana verzija stvarnosti u kojoj se odvijaju gotovo arhetipske borbe dobra i zla, svjetla i tame i oni pristaju na tu iluziju. Ljudi po svojoj prirodi žele vođe, žele heroje, proroke i filozofe, pojedince u čije čudotvorne sposobnosti mogu vjerovati i zato im je privlačna i sintetička, umjetna verzija takvih — bilo da se radilo o fiktivnim popkulturnim likovima kao što su Sherlock Holmes i Dr. House ili da je riječ o medijskoj projekciji stvarnih osoba u kontroliranom okruženju poput nogometa.

To su među prvima shvatili u Engleskoj u vrijeme inicijalne nogometno-televizijske revolucije 1990-ih. Kad je Sky počeo agresivno reklamirati svoje pakete pretplata na novostvorenu Premier ligu, činio je to parolama kao što su bile “nogomet je naš život” ili “nogomet je naša religija”. I nije se radilo samo o običnom eskapizmu — za dobar dio publike nogomet je djelomično supstitut za ideologiju i(li) organiziranu religiju, a televizija se vremenom pobrinula da postane i djelomični supstitut za sam život. Uz sve one kamere, krupne planove koji u prvi plan stavljaju emocije, uz sve narative i talking pointove koji se štancaju iz kola u kolo, Premier liga je vrlo brzo postala slična televizijskim sapunicama.

A sapunice ne mogu bez jasno definiranih, hipertrofiranih likova koji su njeni nositelji.

Nisu to mogli biti samo nogometaši, ponajprije zato jer su oni najbolji obično igrali negdje drugdje, najčešće u Real Madridu ili Barceloni, ali i zato jer su nogometaši po logici sapunice zapravo sporedni likovi: svaki od njih je samo jedan od 22 koji se u danom trenutku nalaze na terenu, a rijetko koji od njih izvan terena kaže bilo što zanimljivo; sami klubovi i ostatak nogometne zajednice ih, uostalom, na to niti ne potiču. Dok god aktivno igraju, i sami mediji ih u pravilu tretiraju daleko plošnije i kolokvijalnije nego njihove trenere/menadžere. Igrači su vojnici, oni se mogu istaknuti herojskim činovima, navući bijes na sebe pogreškama ili onime što se percipira kao izdaja, ali nisu oni koji u toj sapunici vuku ključne poteze, potiču zaplete i rasplete.

Zametak onoga što danas zovu “kultom menadžera” u Engleskoj se pojavio još 1920-ih s Herbertom Chapmanom, a dvije su povijesno snažne ličnosti — Sir Alex Ferguson i Arsène Le Professeur Wenger — svojom dugovječnošću na klupi i statusom koji su stekle iznijele tranziciju od vrhunca starog doba do osvita ere supermenadžera kakvi su danas Guardiola, Klopp i Mourinho.

No, čak i u ovom crème de la crème društvu Mourinho je Poseban jer prilično je izvjesno da su njegovi najbolji dani kao nogometnog stratega stvar prošlosti. Tri njegova posljednja posla — Real Madrid, povratak u Chelsea, Manchester United — nisu završila suzama na rastanku, prije nogom u dupe. Srebrne vlasi možda su mu samo dodale na mistici, ali Mourinho zadnjih sezona nikako nije uspijevao ispuniti obećanje koje njegovo ime i njegova karizma nose. Mnogo se pisalo o tome, mnogo smo i mi pisali o tome kako nije uspio napraviti presudni korak u osobnoj evoluciji i podići svoje ideje na novu razinu. A kad je izgubio oštrinu kao taktičar, izgubio je i pokriće za svoj konfliktni, često toksični karakter koji mu je postao samo breme.

Pa ipak, Engleska mu je pri povratku gotovo unisono prostrla crveni tepih.

Vijest da se Mourinho vraća u Premier ligu srušila je internet. Svi relevantni mediji upregnuli su svoje najjače snage u nevjerojatno detaljnom i opsežnom pokrivanju tog poteza i priča o otkazu Pochettinu je doslovce preko noći postala priča o povratku The Special Onea. Urednik jednih nacionalnih dnevnih novina na Twitteru je taj događaj iz uredničke perspektive nazvao “The biggest of deals”, a najdalje je vjerojatno otišao Independent, gdje je jučer na naslovnici stajao tekst koji se u naslovu hvali da sadrži “svaku riječ” koju je José na predstavljanju izrekao. Rory Smith je u New York Timesu, pak, pokušao objasniti ostatku svijeta zašto je Engleska “beznadno ovisna” o Mourinhu.

Nije ga bilo manje od godinu dana, a čitavo se vrijeme pojavljivao na televiziji kao stručni komentator. No, tek kad se vratio, pa bilo to i ‘samo’ u Tottenham, Englezi su shvatili koliko im je nedostajao, makar u toj (trenerskoj) svići možda više i nema ulja. Teško da je sad išta bolji trener nego što je bio lani kad je njegov brak s Unitedom završio ružnim razvodom. Ali ovo je čovjek kojeg su svojevremeno proglašavali najbolje odjevenim menadžerom svih vremena, šestim najseksipilnijim muškarcem na svijetu i Čovjekom godine u Britaniji, čovjek koji je zafitiljio svoju medalju osvajača Premier lige negdje nasumično među masu na Stamford Bridgeu, koji se uspio zakačiti s gotovo svima, pa i sa samim sobom ako bi mu ponestalo suparnika. A osvojio je pritom i neke trofeje, hrpu njih.

Klopp je svima simpatičan zbog svoje nekonvencionalnosti i opuštenosti. ‘Dalaj-lama’ Guardiola za mnoge je ćelava protuha, ali još puno više njih ga gotovo fanatično štuje. O Mourinhu možete misliti i da je Bog Otac i da je kurvin sin, zvali su ga ikonoklastom, Darthom Vaderom i kulturološkim vandalom, ali su njegova zloća, pragmatičnost i cinizam uvijek bili integralni dijelovi njegove magnetske privlačnosti; on je neodoljiv.

José, povedi nas.