Pola godine je prošlo otkako je Mario Mandžukić odigrao svoju zadnju utakmicu, a sedam mjeseci otkako je postigao svoj zadnjih gol, onaj u azijskoj Ligi prvaka protiv Persepolisa. Sedam nastupa za katarski Al-Duhail SC bili su jedina njegova pojavljivanja na terenu u posljednjih 16 mjeseci, ali Mandžo ne odustaje. Pa kako i bi: odustajanje naprosto nije u prirodi ovog ratnika među ljudima.
U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst kojim smo ga lani ispraćali iz europskog nogometa, a sad je, kako se čini, na pragu povratka u njega, u Fener ili u neki od drugih klubova koji ga žele.
xx
Mario Mandžukić: ratnik među ljudima.
U nogometu, kao i u životu, često se priklanjamo truizmima, prihvaćamo ih kao mjerila i živimo po njima. Ako je Sepp Herberger i rekao onu “lopta je okrugla”, po svemu sudeći toj banalnoj izjavi nije pridavao nekakvo dublje (pseudo)filozofsko značenje kakvo su drugi kasnije iz nje izvodili. Andy Warhol po svoj prilici nikad zapravo nije ni izrekao najslavniji ‘konceptualni’ citat koji mu se pripisuje, onaj da će “u budućnosti svatko imati svojih 15 minuta slave”.
Jedan takav truizam potencijalno velikog dosega čuči u prikrajku i čeka da ga skeptici nogometno-analitičke reformacije preuzmu kao svoga, kao i obično u nekom skraćenom ili iskrivljenom obliku, zamijenivši time onaj već stvarno odveć izlizani aforizam o statistici kao bikiniju. I možda bi se to već dogodilo da ne postoji problem s izvorom i činjenicom da ga zajednica analitičara, o čemu sam već više puta svjedočio i uživo i na Twitteru, ne koristi u sarkastičnom smislu.
On potječe iz The Numbers Game Chrisa Andersona i Davida Sallyja, knjige opisane kao “Moneyball nogometa” sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama koje to nosi. Njen autor je neimenovani menadžer nekog engleskog kluba — ali ni autor ni kontekst nemaju nikakav značaj kad je riječ o truizmima, jer oni su obično od njih otuđeni i svedeni na efektnu krilaticu u kojoj će se mnogi naći, a ovaj u svojoj esenciji glasi: “Statistika ne može izmjeriti veličinu igračeva srca”.
Wow. Jelda?
Na stranu sad to što se veličina, težina, volumen i druge vrijednosti actual srca mogu izmjeriti ultrazvukom ili magnetskom rezonancom. Ovdje se očito ne misli na to, nego na ono sportsko ‘srce’ — znate, ono što se ostavlja na terenu. Njega statistika, barem koliko je poznato, doista zasad ne može izmjeriti, a nisam siguran ni da bi trebala pokušati.
Bez zapreka koje treba nadvladati, bez potcjenjivanja i otpisivanja i bez šanse da im svima dokaže koliko su u krivu za njega ne postoji nogomet vrijedan igranja
Premda spada u standardni asortiman patetičnih floskula novinara koji nogomet ne razumiju, onih koje ćete najlakše prepoznati po atributima kao što su “žustro” i “rastrčano”, ne znači nužno da je taj segment sportskih performansi samo mit — samo to da spada u domenu vjere, a ne znanosti; psihologija ga može nastojati razumjeti i usmjeriti, ali svaki pokušaj kvantificiranja izgledao bi, uvjeren sam, poput napora znanstvenika da dokažu ili obore hipotezu o postojanju Boga. Nedorečeno i u suštini bezvrijedno.
Ali ako se netko stvarno odluči pohrvati s takvim zadatkom, jedan se primjer nameće kao idealni case study: Mario Mandžukić.
Intrigantna stvar s ovom izrekom o statistici i mjerenju srca je ta što kompozicijom i stilom podsjeća na radove Friedricha Nietzschea — konkretno, na knjigu prvi put objavljenu prije 130 godina i naslovljenu Sumrak idola, ili kako filozofirati čekićem. Nju je veliki filozof napisao nabrzaka dok je bio na odmoru u švicarskim Alpama, a otvara je poglavlje Maksime i strelice, što je zapravo kolekcija većinom kratkih aforizama čiji je cilj, piše u predgovoru, “čekićem postavljati pitanja i možda kao odgovor čuti onaj poznati šuplji ton koji ukazuje na nadute utrobe”. To je izvor vjerojatno najpopularnijeg Nietzscheova citata: “Iz životne škole rata: Ono što me ne uništi, čini me jačim”.
Dakako, i taj je aforizam morao biti skraćen i izvitoperen kako bi dosegnuo takvu popularnost da ga u svoje radove trpa, primjerice, veliki filozof današnjice Kanye West. Oduzelo bi nam sad previše vremena kad bih pokušao objasniti koliko ga je Nietzsche ozbiljno mislio, koliko ironično ili sarkastično, a koliko naprosto filozofski mućkao i preispitivao. Odgovor nije jednoznačan i ja vam to, uostalom, niti ne bih znao valjano objasniti, jer postoje ljudi koji čitav život iščitavaju Nietzschea i uvijek pronađu neki novi aspekt njegovih misli, a ja sam ga zadnji put čitao negdje u prvim godinama faksa. Kad bismo to njegovo djelo stavili u današnji kontekst, mogli bismo reći da je cijelo bilo jedan veliki, da prostite, mindfuck.
Vjerujem da je u životu Marija Mandžukića vrlo malo stvari za kojima može žaliti, ali komično sfušana tetovaža s tim Nietzscheovim citatom vjerojatno je jedna od njih. Svejedno, sasvim je lako shvatiti zašto ga je nadahnuo.
Postoje sportaši u nekom svom segmentu toliko pretjerani da se doimaju kao da su više likovi nego borci ili nogometaši. Na neki način, i Mandžo je jedan od takvih. Čitava njegova karijera — ili barem njen zreli dio, za dosezanje kojega mu je trebalo razmjerno više vremena nego drugima — bila je nalik priči o nekom Homerovu drevnom junaku. Nadasve dramatski bremenita, ispunjena istovremeno nadljudskim herojstvima kao i ovozemaljskim failovima.
Njena prijelomna točka bila je 2012. kad je Mandžukić, tad već s navršenih 26 godina, zablistao na Euru za Hrvatsku Slavena Bilića te tog ljeta potpisao za Bayern. Za razliku od vremena provedenom u Wolfsburgu, gdje ga je nemalo maltretirao već pomalo suludi Felix ‘Saddam’ Magath, koji je izjavio kako Mandžu “nijedan trener ne može ukrotiti” — a to je, dolazeći od njega, imalo maksimalnu specifičnu težinu — u Bavarskoj će igrati isključivo centarfora, nazabijati se golova i naosvajati trofeja.
Ondje će dobiti savršeni kontekst za ispoljiti svoje najjače karakteristike: nevjerojatnu silinu i sirovu snagu kojima će, u svojevrsnoj inverziji koncepta lažne devetke gurati i potiskivati stopere sve do peterca, kao bagerom tako stvarajući prostor za Bayernove kreatore, driblere i tumače prostora te trpajući glavom i iz neposredne blizine. Na vrhuncu svoje fizičke moći Mandžukić je bio poput borbenog oklopnog vozila u pokretu — bilo je praktički nemoguće skočiti na njega i zaustaviti ga — a suparničke je obrane opsjedao svirepom žestinom barbarskog poglavice. Ako je na terenu postavljao pitanja, radio je to “čekićem”, kao kod Nietzschea; uglavnom je, međutim, nudio odgovore.
Nakon što je iz jednadžbe izbacio velikog golgetera Marija Gomeza, izgledao je kao jedan od mogućih, premda naoko i idiosinkratičnih, sljedećih koraka u evoluciji napadača. Kad je izdržao i nalet tada zadnjeg krika bundesligaške mode u obliku lažne devetke, Marija Götzea (čije prezime znači “lažno božanstvo” ili “idol”, a izvorni naziv Sumraka idola na njemačkom je Götzen-Dämmerung; mindfuck, kažem…), moglo se učiniti da mu ništa ne može stati na kraj. Hrvati su to nesumnjivo mislili, potpirivani paušalnim ocjenama nacionalnih opinion-makera na, u najmanju ruku, tjednoj bazi, ali Pep Guardiola riješio se Mandže da bi napravio mjesta za Roberta Lewandowskog.
I valjda je to bio jedini put u Mandžinoj karijeri da je pognuo glavu, priznao da ne može ispuniti ono što se od njega traži i odustao od borbe.
Nakon što, usprkos odličnom početku, nije uspio u igri ‘na nož’ Diega Simeonea u Atletico Madridu — mada se, ovako s odmakom, čini da su ondje prerano od njega odustali kad su shvatili da je bitno drugačiji igrač od Diega Coste — izgledalo je da Mandžukićeva karijera polako vene, da je gaze evolucija i godine.
Transfer u Juventus u tom je trenutku podigao možda i jednako obrva kao onaj iz Wolfsburga u Bayern, ali Mandžo je tek tada svim svojim bićem pokazao od čega je sazdan i što ga tjera dalje. Kad su ga već bili otpisali, on je odigrao vjerojatno svoje najbolje role u karijeri; kad su ga strpali u ladicu kao vrstu koja na elitnoj razini izumire, on je postizao atraktivne golove škaricama, za ljubav Maxa Allegrija igrao na krilu i letio po cijelom terenu kao da mu o tome život ovisi, paralelno i rehabilitirajući svoj status u reprezentaciji, oko koje se dugo i s pravom sumnjalo da bi trebao ostati prvi izbor u špici.
Igrao je svaku utakmicu kao da mu je zadnja; igrao je s grčem na licu, zajapuren, neustrašiv i sveden na esenciju vlastite siline. Patio je, borio se, voljom pomicao planine i trčao kao luđak i gdje treba i gdje ne treba, stisnutih zuba i šaka čupao posljednje ostatke snage u bitci za opstanak na najvećoj sceni, pri čemu je dospio i do kapetanskog statusa, što je u Juventusu, za stranca, nevjerojatno postignuće.
A onda mu je taj Juventus, da prostite, slomio srce. Jedinu elitnu kvalitetu, uz igru glavom, koju posjeduje — ali takvu koja statistika ne može izmjeriti.
Sada talijanski i hrvatski mediji svakog dana pišu o tome da odlazi; jasno je da je neželjen, neprijavljen za Ligu prvaka i bez ijednog nastupa za klub ove sezone. Sele ga u Kaliforniju, pa u Katar, a on se u svemu tome doima izgubljeno poput kakvog legendarnog pankera kojeg su lokalni klinci dovukli na tulum i sabili se oko njega da bi im otkrio dašak svoje minule ludosti i slave, a on se pita koji ku*ac uopće radi tu i zašto se dao nagovoriti na dolazak. Što će on u Kataru?
Lajtmotivi Mandžine karijere bili su sumnja i odbijanje, ali to su ujedno bili i izvori njegove snage i motivacije. On je živio Nietzscheov citat i napajao se njime; bez zapreka koje treba nadvladati, bez potcjenjivanja i otpisivanja, bez obrva koje se podižu i bez šanse da im svima dokaže koliko su u krivu za njega ne postoji nogomet vrijedan igranja.
Maurizio Sarri nije mu želio pružiti tu šansu. Jer on nije poput svojih prethodnika. Ne poput Antonija Contea, koji je od igrača tražio znoj, čeličenje, žrtvovanje, jedenje trave i sranje — ne čak ni pišanje — krvi; ne poput taktičkog kameleona Allegrija koji ga možda nije mogao ukrotiti, ali je mogao izvući najbolje od njega. Sarri je progresivniji, ali u velikoj mjeri jednoobrazan i fundamentalistički nastrojen; mjeriti srce 33-godišnjaku koji, izvjesno je to, ne može biti ono što njemu treba da bi s Juveom uspio, nije njegova domena i ne treba ga kriviti za to. Mandžukić si je sam kriv zato što je vjerovao da će se još jednom izboriti za sebe, ali — znamo i to — nije si mogao pomoći. Borba je jedino što poznaje.
I tako će večeras, dok njegova dva posljednja kluba budu igrala međusobno u Ligi prvaka, Mandžo biti negdje drugdje. Možda na drugom kraju svijeta potpisivati ugovor koji mu malo znači, usprkos svim znacima upozorenja zatečen ne time što ga u Torinu ne žele i ne trebaju, nego zato što neće ni dobiti priliku da nadvlada i tu zapreku. Mandžukić je uvijek trebao zapreke, sumnju i odbijanje da bi rastao i razvijao se; lišite li ga toga, oduzeli ste mu glavnu motivaciju.
Jer, vidite, kod Mandže je to uvijek bilo pitanje vjere, a ne znanosti; zato je briljirao u najvažnijim utakmicama, pa makar prije toga u više navrata zakazao u onim nešto manje važnima; centarfor poput njega, kojemu u tehničkim i objektivno mjerljivim kategorijama toliko toga nedostaje da bi bio ravan samoj eliti, ipak je tu elitu dosegnuo, u nekoliko navrata nadmašivši i vlastite realne mogućnosti. Iako je u svom oproštaju od reprezentacije skromno napisao da je “uvijek dao sve od sebe i ostavio srce na terenu”, neki put se činilo da pruža i više od toga; bio je poput oživotvorenja one ideje o igračima koji “daju 110 posto”.
A za to, prijatelji, osim tog famoznog srca i nema nekog drugog objašnjenja.
