Bila je to Hrvatska koja već dulje vrijeme tapka u mjestu i pokušava četverokutni predmet ugurati u okrugli otvor. U momčad se uvukla nervoza, možda već i tračak rezignacije, a nisu pomogle ni poruke koje je odašiljao Dalić, a u kojima se zadovoljavao iščupanim bodovima i indirektno ih pripisivao sreći (“nagradilo ih je”). Razloga za zabrinutost uoči ogleda sa susjedima itekako je bilo.

Međutim, Hrvatska je iz svega na Poljudu izronila kao sasvim drugačija momčad, od samog početka zagospodarila terenom i do kraja Sloveniji nije niti pružila priliku da joj opasnije zaprijeti. Na kraju, ispostavilo se, bila je to ne čak ni rutinska, nego baš dominantna i laka pobjeda.

Praktično je svaki igrač na terenu dobio ulogu koja je sasvim blizu njemu optimalne i primjerene, a onda je ogromna razlika u individualnoj kvaliteti morala isplivati

Što se dogodilo?

Igranje na domaćem terenu i pred svojom publikom nakon dugo vremena sigurno je imalo utjecaja, ali lamentiranje o tribinama, podršci, samouvjerenosti i htijenju ne može biti niti početak priče. Atmosfera zapravo i nije previše nalikovala onoj s Hajdukovih utakmica, o čemu je možda najviše svjedočio neobični prizor gotovo praznog Sjevera, čija se pjesma i buka inače ne gasi. Ali to je manje važno — da ju je i sama Torcida ‘nosila’ 90 minuta, ne bi Hrvatska zbog toga odigrala ovakvu utakmicu. Odigrala ju je prvenstveno zato što je, rekosmo, ono s čim je izašla na teren napokon imalo smisla.

Dalić je puno tražio i isprobavao razna rješenja. Velik dio onoga što je mijenjao i ‘mrdao’ oko selekcije, sustava i postavki igre bilo je razumljivo i logično zbog pretrpanog rasporeda i potrebe da se izbjegne preopterećenost igrača; međutim, ove je tri utakmice u ciklusu počinjao s trima različitim špicama i različitim drugim ofenzivnim opcijama kao njihovom podrškom, a to već nije krivo niti zlonamjerno dovesti u vezu s lutanjem. S druge strane, ne treba zaboraviti da se izbornik tim putem otisnuo i u samoj pripremi ovog ciklusa, kad je odlučio izostaviti Brunu Petkovića, Antu Rebića i Josipa Brekala — odreda važne opcije u napadu — dok se Ante Budimir ozlijedio.

Na kraju je stigao do rješenja koje se u teoriji čini razumnim i logičnim, a takvim se pokazalo i na terenu.

Prihvativši da u kadru naprosto nema ‘pravu’ i potentnu špicu — Antonio Čolak je imao svoju priliku i nije je iskoristio, Andrej Kramarić je oduvijek bio problematični fit općenito za Vatrene, a za centarfora pogotovo — odlučio je da je niti ne pokušava ‘izmišljati’, nego da u napad gurne igrače čije su karakteristike komplementarne i postavi ih na način na koji se doista i mogu nadopunjavati.

Mario Livaja je napadač, ali takav koji voli sudjelovati u igri, voli dobiti loptu u noge i voli se vratiti po nju, pa koristiti prostor između linija umjesto da kampira u šesnaestercu. Dalić je odlučio ne sputavati ga u tome.

On i u Hajduku kao ‘desetka’ često u fazi obrane ostaje najistureniji na suparničkoj polovici, da bi se po osvajanju lopte kretao unatrag, povlačivši suparničkog braniča ili defenzivnog veznog za sobom i ostavljajući prostor u koji može utrčati centarfor poput Jana Mlakara, koji je jučer počeo s klupe za Sloveniju. Ako, međutim, ispred sebe nema špicu, onda Livaja može odigrati ulogu koja je varijacija na temu lažne devetke. Naravno, da bi to bilo svrsishodno, iza sebe mora imati igrače koji ne traže loptu, nego prostor. Mario Pašalić i Andrej Kramarić upravo su takvi igrači.

I ako je Kramarić pokazao dozu nesigurnosti i petljao u napadu, svojim je kretnjama odradio važan dio posla; Pašalić je, pak, bio konstantna prijetnja — kako u zraku nakon centaršuta, čime je posredstvom Josipa Juranovića pao Livajin gol, tako i iz onoga što Španjolci zovu llegada, a odnosi se na osjećaj za ulazak u šesnaesterac iz drugog plana točno u pravo vrijeme, iz čega je zabio svoj gol.

S pouzdanim Ivanom Perišićem na lijevom krilu te Marcelom Brozovićem i Mateom Kovačićem koji su sposobni dominirati u sredini protiv gotovo bilo kojeg suparnika izvan same svjetske elite, Hrvatska je konačno izgledala kao momčad koja može nametnuti svoju igru i koja će s lakoćom stvarati prilike. Praktično je svaki igrač na terenu dobio ulogu koja je sasvim blizu njemu optimalne i primjerene, a onda je ogromna razlika u individualnoj kvaliteti između dvaju suparnika naprosto morala isplivati.

I prije je Hrvatska gotovo redovito bila najbolja kad bi je Dalić postavio u 4-2-3-1, ali na način da ne forsira nužno najveća imena i najbolje igrače, nego one koji se najbolje slažu jedni s drugima — kao što je to, primjerice, bio slučaj u razbijanju Slovačke 4-0, kad je Nikola Vlašić igrao iza Petkovića. U pokušajima s veznim rombom često bi se gubila napadačka oštrica, kao i samo otvaranje iz zadnje linije jer bi se veznjaci vraćali preduboko po loptu i time anulirali očekivanu prednost u sredini. Izbornik je dugo lutao i eksperimentirao samo da bi se vratio onome što naprosto funkcionira, iako su ovaj put u igri bila druga imena i nešto drugačije postavke.

Činjenica da se igra na Poljudu sigurno mu je olakšala odluku da u vatru od početka gurne i Pašalića i Livaju — i zadrži Juranovića, koji si je nakon ove tri utakmice valjda definitivno ‘kupio’ trajno mjesto na desnom beku — ali svejedno mu treba odati priznanje na njoj.

U osvrtu na prethodnu kvalifikacijsku utakmicu, onu u Bratislavi koju je Hrvatska prilično sretno dobila 1-0, spomenuli smo dva znakovita statistička podatka — onaj o broju udaraca upućenih izvanih kaznenog prostora i onaj koji se odnosi na velik broj upućenih dugih lopti. Možda će vas iznenaditi to da su ovaj put Vatreni imali samo četiri duga dodavanja manje nego tad (48), ali su ih gađali znatno preciznije: s uspjehom od 77 posto, za razliku od onih 63 posto. Jedno od takvih senzacionalno je odigrao Dejan Lovren, započevši akciju za Pašalićev gol. Također, ovaj put je samo 23 posto hrvatskih šutova došlo izvan šesnaesterca, za razliku od čak 62 posto onomad. Već i to nam govori koliko je hrvatska igra sinoć bila smislenija, efikasnija i naprosto bolja.

No, za tango je potrebno dvoje, kažu. Koliko god Hrvatska bila napokon dobro postavljena i uravnotežena, toliko je teško razumjeti kako se uopće Matjaž Kek kanio obraniti. Slovenija je možda za nijansu slabija od Rusije i Slovačke, ali nije toliko slabija — uostalom, ona je jedina dosad u grupi pobijedila Hrvatsku — da bi se ova Dalićeva momčad tako poigrala s njom, u potpunom kontrastu s prikazanim u prethodna dva susreta.

S obzirom na to da ni mladi Benjamin Šeško ni veteran Josip Iličić nisu baš vični defenzivnim zadaćama, za očekivati je bilo da će se Slovenija postaviti u čvrsti dvostruki blok 4-4-2, ili možda u 4-5-1 s isturenim/izuzetim Iličićem. Međutim, ono je puno više sličilo postavci 4-3-3, što je Hrvatskoj olakšalo i izlazak iz zadnje linije i igru preko bokova, gdje su na lijevoj strani Borna Barišić i Perišić imali brzu autocestu, a i Juranović je imao dosta prostora za svoje prodore i nabacivanja. U sredini se trio Adam Gnezda Čerin — Jon Gorenc Stanković — Jasmin Kurtić nikako nije mogao nositi s klasom Brozovića i Kovačića, kojima bi ofenzivci po potrebi priskakali u pomoć. I bilo je očito da su gosti posve izloženi i pregaženi, a Kek ništa bitno nije mijenjao.

Svejedno, bila je to doista velika pobjeda. Ako se od nje i ne može naučiti onoliko koliko se moglo iz prethodnih mučenja, jedna bi stvar morala biti jasn(ij)a.

Čitava poanta nogometne taktike je složiti momčad koja će biti više od pukog zbroja individualnih kvaliteta onih koji je čine. Ili, u najmanju ruku, ne biti slabija od toga. Takvo što je nulta točka po kojoj uopće sudimo učinak bilo kojeg trenera, a Hrvatska je, budimo iskreni, vrlo često bila ispod nje, uključujući Moskvu i Bratislavu. Ovaj put konačno nije, prvenstveno zbog toga jer je Dalić sastavio i postavio momčad koja ne robuje nužno najvećim imenima, ali ima smisla.