Na 48 sati, činilo se da je nogomet kakav poznajemo preko noći evoluirao u genetički modificirano čudovište koje će porušiti sve oko sebe kako bi zavladalo svijetom. Koliko god je objava o pokretanju europske Superlige u širem kontekstu došla samo kao logični zaključak dugog mutiranja ‘narodne’ igre u industriju zabave — dakle, svega onoga što se u njoj događalo u posljednjih 30-ak, pa i više godina — toliko je vijest svejedno bila šokantna jer plasirana je iznebuha, na samom kraju vikenda, s mnogo neotkrivenih i upitnih detalja. I smjesta se razbuktao otvoreni rat nogometnih moćnika, prijeteći vrlo brzom eskalacijom i eksplozijom koja će komadiće raznijeti posvuda po Europi i svijetu.
No, dogodilo se to da je priča nevjerojatno brzo implodirala. Nitko, baš nitko bitan nije stao na stranu odmetnutih klubova i podržao ideju. Utjecajni mediji dočekali su je na nož, javno su istupile nogometne legende, poruke su poslali — barem u Engleskoj — aktivni igrači, kapetani momčadi, treneri, pa drugi europski klubovi, vlade; sponzori su šutjeli, a navijači, dakako, organizirali svoje prosvjede i jasno dali do znanja da Superliga nije ono što žele. I premda su ti prosvjedi bili relativno kratki, ne baš osobito žestoki niti masovni i uglavnom ograničeni na Englesku, tamošnji klubovi su se brzo predomislili i objavili povlačenje koje je efektivno označilo propast projekta.
Sve to, međutim, ne znači da je ideja Superlige pobijeđena, a posebno ne da su je porazile grupice klinaca koji su sa šalovima i natpisima na komadima kartona izašli na ulicu.
Sve to i nije nikakva pobjeda.
Tih 48 sati učinilo je više za ideju “nogometa narodu” nego gotovo bilo što u posljednja dva-tri desetljeća. Osvijestilo je nogometno nasljeđe i snagu zajednice
Sve to znači samo da se vraćamo u svijet u kojem razlike između bogatih i siromašnih svejedno rastu iz godine u godinu, u kojem je novac jedini preduvjet za kompetitivnost i u kojem je deregulacija tržišta omogućila da svi s dovoljno dubokim džepom bez obzira na sve drugo i bez stvarnog otpora preuzmu ono što je stvarano više od stoljeća — a gazde si, bez obzira na njihovo podrijetlo i status u društvu, sigurno nisu kupovali klubove radi tradicije i povezanosti s lokalnom zajednicom. Sada smo jasno vidjeli i kako razmišljaju, samo da bi se neki od njih ukazali kao heroji i čuvari poretka koji su 48 sati kasnije vlastoručno pokušali srušiti.
Sve to znači i da opstaje nogomet u kojem je velik broj utakmica samo igra mačke i miša, u kojem slabiji unutar iste lige imaju u najboljem slučaju pet puta manji budžet od jakih, a u nekoliko liga i 20-ak ili više puta, u kojem se krug klubova koji uopće mogu konkurirati za nacionalnu titulu iz godine u godinu sužava. Opstaje nogomet u režiji UEFA-e, koja je s Ligom prvaka najveći generator nejednakosti i stratifikacije; UEFA-e, čija je u ponedjeljak potvrđena reforma svog elitnog natjecanja prošla sasvim ispod radara, a između ostalog znači četiri dodatna sudionika grupne faze, četiri susreta grupne faze više za svakog od njih i ukupno 225 utakmica umjesto dosadašnjih 125; UEFA-e, koja je umjesto iole smislene reorganizacije svojih natjecanja samo uvela dodatnu Ligu za bedaka da bi i sirotinja iz trećeg ešalona imala, tobože, za što igrati.
Ostali smo, dakle, sa sustavom koji perpetuira jaz na svim razinama i kojim su zadovoljni samo oni koji se uspiju ušuljati među elitu i pokupiti mrvice s njena stola. Nitko, valjda, ne misli da bi sa Superligom bilo bolje, ali ona će nastaviti visjeti u zraku naprosto zato jer je aktualno stanje neodrživo — kako za bogate koji žele biti još bogatiji, tako i za većinu ostalih koji možda još ne znaju što žele, ali znaju da to ne dobivaju. Uostalom, i svaka dosadašnja UEFA-ina reforma je išla u smjeru dodatne elitizacije europskog klupskog nogometa i izlaženja u susret najbogatijima.
Zato nije pravo pitanje hoće li naposljetku neka Superliga u ovom ili onom obliku zaživjeti — hoće, i dalje smatram da je to neizbježno, pa makar je na kraju sama UEFA zacementirala — nego što će biti s ostatkom nogometa jednom kad se to dogodi.
Ova je ustanička priča od početka bila sumnjiva. Komentirajući je, nisam se usudio ići dalje od najbazičnije razine — one da je nogometna publika u velikom broju zapravo želi i da je prekasno za povratak na staro — i odmah u startu sam izrazio skepsu da će se to dogoditi odmah sad. Ono što je najviše upadalo u oči bila je nevoljkost uključenih, samih ‘službenih’ klubova i njihovih gazda, da javno istupe u promociji ideje i objasne zašto će ona donijeti pozitivnu promjenu u odnosu na UEFA-inu kontrolu, da iznesu detalje o tome koga bi i kako još mogli uključiti, a od eventualnih budućih partnera nije bilo ni glasa za čuti.
Zapravo, čitava se stvar vrlo brzo pretvorila u PR-katastrofu. Šture crtice na sklepanoj ‘službenoj’ stranici bile su neodređene, svodile se samo na pojedinačne brandove klubova i sve je izgledalo prilično amaterski sklopljeno. Onda se pokazalo da ni treneri i igrači nisu o svemu tome znali ništa ili gotovo ništa. Čovjek bi očekivao da će u tako ambicioznom pothvatu imati poneki adut u rukavu, nekoga tko će ga podržati, ali nije bilo nikoga.
Dvije su glavne teorije zašto je tome bilo tako.
Jednu je, između ostalih, sažeo Simon Kuper, kolumnist Financial Timesa i ko-autor knjige Soccernomics (sa Simonom Szymanskim), citirajući zapravo samog sebe na Twitteru: “Kao što je nafta dio naftnog biznisa, tako je glupost dio nogometnog biznisa”. Kuper je, vrijedi napomenuti, proveo neko vrijeme kao savjetnik klubova i institucija pa poznaje nogometnu industriju iznutra; također, čelni ljudi projekta Florentino Pérez i Andrea Agnelli jesu luđaci s kompleksom Boga koji pričaju o naplaćivanju gledanja posljednjih 15 minuta susreta i skraćivanju trajanja utakmica “jer mladi ne pokazuju puno interesa za nogomet”, dok su američki vlasnici Manchester Uniteda, Liverpoola i Arsenala već ranije pokazali da još uvijek ne razumiju kulturu ovog sporta.
S druge strane, Superliginu PR kampanju i web stranicu vodila je tvrtka InHouse Communications, čija je čelnica Katie Perrior ranije radila kao spin doctor za Theresu May i Borisa Johnsona, a te su ‘kampanja’ i stranica izgledale kao da smo je smisli vi i ja za neku pub kviz ligu nakon šest rundi piva. Pa ono, nemojte mi reći — da na kažem, nemojte me jebat — da je to bilo najbolje što su mogli?
Drugačije mišljenje iznio je, između ostalih, The Guardianov Barney Ronay, napisavši: “Postoji teorija da amaterizam, u osnovi čudnost ESL-ovih prijedloga ukazuje na to da ovo nikad nije zaista bio apsolutni ili završeni prijedlog, nego gambit dizajniran da šokira”. Previše toga u pristupu naprosto nije imalo smisla, a projekt se srušio prebrzo i prelako.
Na kraju, fanovi diljem Europe — opet, najviše u Engleskoj — proslavljali su ‘pobjedu’, pridružili su im se mediji i političari, a Oliver Dowden, ministar zadužen za (između ostalog) sport u vladi Ujedinjenog Kraljevstva, zakucao je s überpopulističkom izjavom, ciničnom kao malo što drugo u ovoj općenito ekstremno ciničnoj priči: “Nećemo dopustiti da nam se radi profita oduzme naša nacionalna igra”. Kao da to nije nešto što se već odavno dogodilo, ponajviše u njegovoj zemlji i ponajviše pod nadzorom politike. Ti neki “mi” izgubili smo narodnu igru u gotovo svakoj zemlji i tek se mjestimično još držimo kao zaista bitni u njoj.
I ako je ovih neslavnih 48 sati Superlige donijelo sa sobom nešto pozitivno, onda su to dvije stvari.
Prvo, sad su i oni kojima to prethodno nije bilo baš jasno lijepo vidjeli tko vlada europskim klupskim nogometom, što ti ljudi zaista žele i koliko daleko su spremni ići da svoje ciljeve ostvare, ma što “mi” mislili o njima. Drugo, ovo milijardersko društvo vlasnika i predsjednika mobiliziralo je nogometnu zajednicu onako kako ništa već dugo nije i bilo je ohrabrujuće za vidjeti koliko je ona još uvijek spremna braniti svoje nasljeđe — ono koje nije stvorilo 12, 15 ili 20 klubova, nego na tisuće njih. Mnogi na društvenim mrežama sad su počeli agitirati da se ova prilika iskoristi kako bi se nogomet krenuo mijenjati na bolje. Na više mjesta moglo se čak naći i nerealnih zahtijeva za uvođenje njemačkog modela, kolokvijalno poznatog kao Regel 50+1, u kojem članovi kluba zadržavaju većinu glasova, diljem Europe.
Nakon što je superligaška inicijativa tako spektakularno propala i polučila kontraefekt — a da nitko ozbiljan pritom nije u iluziji kako je UEFA pozitivac u ovoj priči — može li se od svega zaista izroditi nešto dobro? Ne bih išao toliko daleko i optimistično s prognozama, ali tih 48 sati učinilo je više za ideju “nogometa narodu” nego gotovo bilo što u posljednja dva-tri desetljeća. Osvijestilo je nogometno nasljeđe i snagu zajednice, ma koliko to izgledalo kao praćka u Davidovim rukama za borbu protiv financijskih Golijata.
Sinoćnja večer na Twitteru bila je zabavnija i sadržajnija od ijedne tijekom Svjetskog prvenstva. Između ostalog, za oko mi je zapeo tvit profesora Simona Chadwicka koji se bavi geopolitičkom ekonomijom sporta, a već je jednom gostovao na Telesportu objasnivši nam neke stvari onda kad su “Kinezi gradili stadione po Hrvatskoj” (sjećate se toga? A jesu ih izgradili, svaka im čast, ne znamo kud ćemo s njima…). On mi je ‘ukrao’ završnu misao iz glave, pa ću je sada ja ukrasti natrag.
Cirkus je napustio grad, ali razlozi zbog kojih je uopće došao nisu. A stvar s cirkusima je ta što odlaze da bi se jednom vratili.
