Kad je 2021. buknula ona vijest o pokretanju Superlige, neki su nam spočitavali to što smo u komentaru napisali da je takvo natjecanje neizbježno, samo da bi cijela priča propala već nakon dan ili dva — ignorirajući, valjda, doslovno prvu rečenicu iz tog teksta: “Detalji će biti još stoput mijenjani — broj i imena sudionika, iznosi koji su u igri, sustav i kalendar, odnos prema nacionalnim, kontinentalnom i svjetskom savezu i tko zna što sve ne — ali europska nogometna Superliga će uskoro postati realnost”.
Pa eto, nije se gotovo ništa promijenilo od tada. Komentar i dalje stoji i za ovu novu malo konkretniju inicijativu u tom smjeru — možda ne ovako kako je predloženo i možda ne sad, ali prije ili kasnije, uskoro, to će se dogoditi. U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst o tome zašto je europska nogometna Superliga neizbježna — zato što je nogometna publika zapravo želi, i u tome je cijela poanta.
xx
Detalji će biti još stoput mijenjani — broj i imena sudionika, iznosi koji su u igri, sustav i kalendar, odnos prema nacionalnim, kontinentalnom i svjetskom savezu i tko zna što sve ne — ali europska nogometna Superliga će uskoro postati realnost. Možda se to i neće dogoditi odmah sad po planovima, iako je skupina od 12 superklubova otišla dosad uvjerljivo najdalje u svojim igrama moći s UEFA-om, ali dogodit će se. Superliga je neizbježna, jer to je samo logični nastavak i posljedica svega što se u nogometu događalo u posljednjih 30-ak godina; zato jer ona u neku ruku zapravo već i postoji i preostalo je samo još formalizirati je.
Razgovarat ćemo i pisati još bezbroj puta o tome, analizirati tajming, brojke, ove ili one posljedice — jer ovo je definitivno veliki poremećaj u Sili koji će dugoročno promijeniti puno toga — a ovaj put bih, kao uvod u problematiku, samo skrenuo pozornost na najvažniji razlog zašto će Superliga uopće zaživjeti. A on je najbanalniji mogući.
Superligu ćemo dobiti zato što je nogometna publika želi. Da nije tako, ne bismo uopće pričali o ovome. I u tome vam je zapravo cijela poanta.
Ljudi žele gledati više međusobnih utakmica najjačih klubova i najvećih zvijezda umjesto da čekaju knockout runde Lige prvaka kako bi u njima, možda, vidjeli Real Madrid protiv Liverpoola ili Lea Messija protiv Kyliana Mbappéa. Ne žele vikende bez ikakvog velikog derbija niti žele među elitom gledati jazavce i parazite poput Ferencvárosa i Dinama, svejedno kojeg Dinama. Žele konstantni spektakl, najbolje protiv najboljih, najatraktivnije protiv najatraktivnijeg u svakoj utakmici.
Taj nogomet odavno je propao, živ je skuhan poput one žabe koja ni ne skuži da se voda u kojoj se nalazi polagano zagrijava sve dok nije prekasno
Da, možda to ne želite nužno vi koji ovo čitate; možda to ne želi Ivan koji je pretplaćen na The Athletic i kojemu Piramida Jonathana Wilsona stoji na počasnom mjestu na polici. Možda to ne želi Steve s godišnjom ulaznicom na Turf Moor ili Stipe ‘Against Modern Football’ iz Torcide Tučepi. Možda to ne želimo ni mi u redakciji ili oni u nekim drugim redakcijama diljem svijeta, ali jedna od najčešćih zamki u rezoniranju o ičemu danas je ona da sudite po sebi i po ljudima kojima ste okruženi — bilo u stvarnom životu, bilo u bubbleu svojih frendova i kontakata na društvenim mrežama.
Andrea Agnelli, Juventusov predsjednik i medijski najeksponiranije lice ovog pokušaja neprijateljskog preuzimanja europskog klupskog nogometa, još je prije nekoliko godina održao onaj govor prilikom predstavljanja novog Juveova grba — naravno, oni ga zovu “logo” — u kojem se poslužio citatom Jacka Welcha, legendarnog CEO-a kompanije General Electric koji je u 20 godina povećao vrijednost kompanije za 4.000 posto i promijenio joj fokus diverzifikacijom, odnosno širenjem na nova područja. “Promijeni se prije nego što moraš”, rekao je tada Agnelli citirajući Welcha, prije nego što je ispalio svoj — kasnije će se pokazati — ključni lajn: “Moramo se upitati što misli djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju”.
Taj isti Agnelli je nedavno javno iznio razmišljanje o naplaćivanju gledanja samo posljednjih 15 minuta neke utakmice, objasnivši da je “raspon pozornosti kod današnjih klinaca, sutrašnjih potrošača” potpuno drugačiji od njegova u toj dobi i poentirajući s: “pogledate li golf, ako je uopće zanimljiv, onda su to šest zadnjih rupa završnog dana. Nećete gledati cijelu stvar na TV-u osim ako ste hardcore fan.”
I možete misliti što god vam drago o njemu i njegovim izjavama, ali takvi ljudi ne sipaju takve podatke iz glave. Ne kad je njihov novac u pitanju. Vi možda možete ići kroz život savršeno nesvjesni čitave trap folk scene ili toga da je nešto što se zove Godzilla vs Kong veliki filmski hit, misleći da ljudi i dalje najviše žele slušati domaći Novi val i gledati filmove Martina Scorsesea, ali u nekom trenutku će vas šokirati — OK boomer — pripadnici Generacije Z, Alpha ili koja je sad već na redu, a onda će vam još nož u srce zabiti i vršnjaci — kako oni koje biste možda nazvali casual fanovima muzike, filma i(li) nogometa, tako i poneki od onih koji sve to prate možda jednako detaljno i pasionirani kao i vi. Zašto i ne bi? Narcisoidno je misliti bi zbog toga morali dijeliti i vaše stavove.
U svojoj knjizi The Ball Doesn’t Go In By Chance, današnji CEO Manchester Cityja Ferran Soriano dotiče se širenja spektra prihoda u nogometnoj industriji, odnosno opadanja važnosti prodaje ulaznica u korist povećanja priljeva od TV prava, UEFA-inih nagrada te raznih sponzorstava i drugih ‘komercijalnih’ prihoda: “To je kuliminiralo u fundamentalnoj promjeni modela, koji klupski nogomet pretvara u globalnu industriju zabave”, piše Soriano. “Postoji točka u kojoj veliki nogometni klub prestaje podsjećati na lokalni cirkus i postaje više kao Walt Disney.”
Elitni nogometni klubovi postali su globalne korporacije koje su diverzificirale svoju djelatnost i na pijedestal postavili ne više samu igru nego vlastiti imidž i brand. U tome su posljednjih godina i desetljeća imali izdašnu pomoć institucija, medija i u krajnjoj liniji fanova samih. Jer bez podrške i lojalnosti krajnjih konzumenata sva ova industrija ne bi vrijedila ništa.
Znate za onu našu staru mantru Football without fans is nothing?
E da, ali fanovi danas više nisu samo oni koji žive u krugu od par kilometara od domaćeg stadiona, pa ni samo oni iz istog grada, regije ili čak države. Fanovi su danas i djevojčica u Šangaju i millenial u Mexico Cityju, ovi što će pogledati posljednjih 15 minuta utakmice isto kao i oni koji će opsesivno analizirati geometrijske obrasce dodavanja i kretanja u halfspaceu.
Možda paradoksalno za igru u kojoj se često mogu prepoznati neke silnice i prije nego što uzmu maha u širem društvu, nogomet je istovremeno područje u kojem najduže opstaju simboli starog svijeta. David Goldblatt ga je u The Game of Our Lives nazvao “socijaldemokratskom igrom u neo-liberalnom svijetu”, aludirajući na njen komunitarni impuls na čijim je temeljima danas podignuta sasvim drugačija ‘crkva’; suvremeni nogomet u sebi nosi priče, slike, simbole i kolektivno pamćenje koji nas povezuju s prošlošću i nogometom naših predaka. Vjerojatno bi preciznije bilo reći da je to po svojoj suštini, ali i potencijalu okupljanja, izrazito kolektivna igra u sve atomiziranijem, individualiziranijem svijetu.
Kao takva u sebi nosi subverzivni potencijal koji valja anestetizirati da bi ga se moglo prodati. Nogometna industrija, jednom kad se konačno zahuktala, čini to tako da sve te poveznice postupno pretvara u imidž i brand, a time posljedično lišava pravog značenja. Jer nogometna industrija je industrija zabave — i to onakva kakva nam prodaje ono za što mislimo da je identitet, a zapravo su tek potrošački izbori. Nakon nekog vremena, stasaju nove generacije s drugačijim prioritetima, ljudi se priviknu na to ili je naprosto zabava jedino što od nogometa žele i dođemo do točke koju spominje Soriano.
Najciničniji dio ove nove ofenzive u sad već otvorenom ratu između superklubova i UEFA-e, odnosno nacionalnih liga nije sama inicijativa uspostavljanja elitne lige pod vlastitom kontrolom nego upravo reakcije s druge strane koji su takav projekt nazvale “ciničnim”.
Stvarno, od Premier lige koja se odvojila od dotadašnje ingerencije Football League kako bi maksimizirala prihode od televizije i sponzora, koja je u suradnji s politikom deregulacijom tržišta omogućila oligarsima, fondovima i stranim državama da preuzmu kontrolu nad njenim klubovima i u njih ulijevaju stotine milijuna funti ubijajući konkurenciju? Koja je razbila tradicije poput vremena odigravanja utakmica sve kako bi izašla u susret televiziji, koja je podigla cijene ulaznica u nebo i time posljedično promijenila strukturu i karakter publike. Ili od UEFA-e koja je kreirala elitno natjecanje, zlatnu koku koja je najveći generator nejednakosti i stratifikacije u europskom nogometu?
Od upravo onih institucija koje su iz ostatka nogometa izvukli elitu i pretvorile ga u industriju zabave, a klubove u aseptične korporacije koje navijače tretiraju kao potrošače — ukratko, od onih koji su marketing i prihode stavili ispred sve tradicije, navijača i značenja — sada slušamo da je ‘odmetnutim’ klubovima jedini pokretač novac, a da su one onda, valjda, čuvari tradicije i pravih vrijednosti u nogometu.
Taj nogomet odavno je propao, živ je skuhan poput one žabe koja ni ne skuži da se voda u kojoj se nalazi polagano zagrijava sve dok nije prekasno i kad nema više snage iskočiti iz lonca. Tako su se skuhali i tradicionalni nogometni fanovi, ne primjećujući — ili pretvarajući se da ne primjećuju — kako temperatura raste, zavaravajući i dalje sebe onim pričama i simbolima starog svijeta, zapravo stvarima koje je kuhar ubacio u isti lonac kao začine.
I sad će pokušavati iskočiti, ali neće više moći. Jedino što će eventualno moći je malo produžiti agoniju, ali rezultat će na kraju biti isti. Prekasno je za povratak na staro, a put naprijed vodi do samo jednog odredišta.
Superlige će biti jer smo mi tako tražili. Pa i ako nismo, po svoj prilici ćemo je svejedno gledati. Barem zadnjih 15 minuta.
