Jedna sitnica, ne znam ni bih li je mogao nazvati anegdotom, opisat će vam trenerski nerv Stanka Poklepovića. Sjeli smo na terasu restorana Kod starog mornara pored Poljuda, došla je konobarica, ljubazno pozdravila i upitala: “Što ćete, šjor Špaco?”.

– Viljamovku.
– Uh, nisam sigurna da imamo, moram provjerit… Ako nemamo, što ćete onda?
– Onda viljamovku.

Sasvim sam siguran da to nije napravio radi šegačenja ili zbog nekakve staračke grintavosti. Izgledalo je kao refleksna reakcija, usvojena vjerojatno još u najranijim danima njegove trenerske karijere. Nije bio zadovoljan time da ga se pita za alternativu prije nego što je ‘igrač’ i pokušao sprovesti njegovu instrukciju u djelo; nije to bila reakcija koju je želio i zato ju je odmah presjekao, davši do znanja da misli maksimalno ozbiljno i očekuje da igrač, odnosno konobarica, prvenstveno da sve od sebe u pokušaju da ostvari ono što od njega/nje traži. Plan B je, dakako, postojao u njegovoj glavi, ali trener mora nedvojbeno pokazati da vjeruje u svoj primarni naum kako bi u njega vjerovao i sam igrač.

Sa Špacom sam razgovarao tek jednom, ali je potrajalo i rijetko kada sam bio toliko zadovoljan nekim intervjuom. Bilo je to u jedno lijepo i sunčano kasnozimsko jutro 2015., tijekom njegova posljednjeg, kratkog termina na Hajdukovoj klupi. Nisam bio siguran što očekivati i koliko od njega mogu izvući, a razgovor je od samog početka krenuo neobičnim smjerom.

“Znači, htjeli biste da pričam o spiralnoj impostaciji, je li tako?”, bez okolišanja je započeo prije nego što sam stigao uopće išta pitati. Taj je termin isukao nedugo nakon što je preuzeo momčad, u podjednakoj mjeri zbunivši i razveselivši novinare. Kao što je ranije bio slučaj s “pirjom”, tako je i ovaj prezentiran i prihvaćen u pomalo komičnom tonu — kao, Špaco opet valja neke ludosti — bez puno truda da se shvati i objasni što mu to znači. Jer najbolje će biti da objasni on sam, pa će tom prilikom vjerojatno izvaliti još ludosti i svi ćemo se nasmijati.

“Bih, da”, odgovorio sam i dodao: “ali također me zanimaju Vaši opći pogledi na nogomet i Vaša trenerska filozofija”. Pogledao me onako ispod oka, sumnjičavo i kao da pokušava procijeniti jesam li iskren ili ga samo želim navući na neku novu frazu; šutio je možda dvije-tri sekunde i onda nezadrživo krenuo.

On se ustvari rugao nama. Rugao se društvu u kojem je vrijednost znanja toliko devalvirana da ga se može pogurati jedino jeftinim parodiranjem

“Nogomet je igra ravnoteže. Kroz povijest su treneri pokušavali dobiti utakmice otkrivajući i primjenjujući različite strategije kao kontra-ravnotežu suparničkoj igri. Ta interakcija, postavljanje vaše obrane da se suprotstavi napadu drugog tima i obrnuto, ono je što je uvijek tjeralo nogomet naprijed. Tako su evoluirale i formacije, jer svaku akciju slijedila je reakcija….”

U samo par minuta sažeo je kompletnu evoluciju nogometne taktike od 1950-ih naovamo, i to na način koji biste komotno mogli staviti u udžbenike. Pričao je o tome kako su treneri shvatili da se u sustavu W-M obrambenom trojcu bilo teško nositi s trojicom suparničkih napadača i da su stoga povukli još jednog igrača u obranu; o pokrivanju čovjek-na-čovjeka i nastanku specijalista koji su markirali najbolje suparničke igrače, što je pokazalo da se čak i genijalce poput Bernarda Vukasa može ukrotiti te napraviti znatno manje učinkovitima ako im se uskrati prostor i vrijeme na lopti; o liberu, o nastanku presinga i njegovu razvoju do danas najprominentnijeg ‘gegen’ oblika i njegovoj kontraproduktivnosti ako ne ide ruku pod ruku sa zonskom obranom koja je temelj svih suvremenih formacija i ima svoju specifičnu geometriju koju treneri moraju izučavati…

U jednom trenutku je naglo stao. Otpio je gutljajčić svoje rakije, pogledao me prodornim očima u kojima sam prepoznao sumnju i možda dašak prijezira, te pitao: “Jeste li o tome htjeli da pričam? Možete li pratit ovaj ritam? Jesam li vam prebrzo napunio glavu različitim stvarima? Jer ovo sve dosad su bile samo osnove”. Kad sam mu potvrdio da je to točno ono što sam želio, njegovo se lice prvi put tijekom razgovora razvuklo u široki osmijeh.

“Današnji sustavi zasnovani su na zoni”, nastavio je. “Ali raspored na terenu nije igra, nego samo sredstvo da se neka igra razvije. Nije bitno koliko u napadu imate igrača, nego koliko mogućnosti. Trener mora prepoznati sposobnosti igrača u svome kadru i prema tome odlučiti kojim će sredstvom doći do takve igre koja najbolje odgovara svakom pojedincu kojeg ima na raspolaganju. Mnogi ne prepozaju te stvari suštinski i ne mogu teoriju primijeniti na izgradnju igre, odnosno ovladati tehnologijom i objasniti ih igračima u praksi.”

“Kao trenera, primarno me zanima tehnologija momčadske izvedbe”, prešao je naposljetku i na sebe. “Moja je zadaća da razvijem igru koja je u funkciji suvremenog izražavanja, jer ne možete se nikome suprotstaviti igrom koja nije suvremena. Iako nisam radio, ostao sam u dodiru s trendovima jer nogomet i njegova interpretacija meni su opsesija. Tako sam razvio teoriju o tri najvažnija svojstva današnje igre…”

Oni koji su poznavali Špacu i češće s njim razgovarali obično bi spominjali kako “nogomet ima u malom prstu”, ali rijetko bi se potrudili prenijeti išta od njegovih teorijskih opservacija — barem ne ako ih ne bi mogli podvesti pod neki neobični izraz ili izjavu. Stoga sam ostao pomalo šokiran ovakvim, gotovo akademskim diskurzom i upijao ga. Špacina teorija koja u fokus stavlja tri najvažnija svojstva suvremenog nogometa — ritam, koncentraciju i preformaciju — ide, dakle, ovako.

“Sve dobre momčadi imaju prepoznatljiv ritam, koji je esencijalan za način na koji igraju. Morate utrenirati igrače da sve mogu raditi u tom momčadskom ritmu. Kad postignete taj automatizam, što se radi ponavljanjem na treningu, morate ga maksimalno ubrzati, jer danas morate igrati vrlo brzo.”

“Sljedeće obilježje je koncentracija, što znači doći tamo gdje je fokus igre. Kad gledate velike momčadi na televiziji, onda vidite da je velika koncentracija igrača tamo gdje je balun. Ali to je organizirana koncentracija, nije kao ono kad djeca igraju nogomet i svi trče za loptom jer im osjećaj za prostor nije još razvijen. Koncentracija je tu da se suparniku uguši mogućnost kombiniranja, ona je preduvjet za presing. Kako igrači odrastaju, razvijaju intuitivno razumijevanje prostora s obzirom na loptu i druge igrače; koncentracija znači tražiti od njih nešto što ide kontra te intuicije, da napuste svoju poziciju i iz svog rasporeda se spuste u epicentar igre. Ne možete se više osloniti na instinkt, on mora biti u službi kolektiva. Igrači moraju razmišljati i znati što rade.”

“Treće svojstvo je preformacija, odnosno tranzicija iz obrane u napad i obrnuto. Iz koncentracije treba brzom loptom i kretanjem poći u preformaciju, ponovno se vratiti u raspored. Morate osmisliti šablone kretanja i gledati da prepolovite suparničke linije kad otmete loptu, tako da ih ostavite u situaciji da se ne mogu braniti s desetoricom igrača iz lopte, nego s četiri, pet ili manje. Pritom koristite specifične elemente igre koje steknete treningom, poput onoga što ja zovem ‘momčadskim driblingom’, a pritom mislim na zbunjivanje i varanje suparnika, dovođenje njegovih igrača tamo gdje ih moj tim želi.”

Klasični in memoriam obično se sastoji od faktualne šetnje kroz pokojnikov život i karijeru začinjene gdjekojim intimnim sjećanjem i osobito pamtljivom izjavom. Takvih, posvećenih Stanku Poklepoviću, ovih dana imate prilike pročitati na raznim mjestima i neka ih.

Ovo nije klasični in memoriam.

Špaco je prije svega bio čovjek od znanja, neumorni nogometni arhitekt, teoretičar i praktičar, ali je — pogotovo prema kraju svog života — bio percipiran kao klaun i luda. Nisu se možda otvoreno rugali njegovim idiosinkratičnim objašnjenjima taktičkih i inih fenomena, ali su ih gotovo uvijek stavljali u prvi plan i gotovo uvijek izostavljali bit. A on je prihvaćao tu slapstick ulogu čangrizavog starca, katkad je obogativši seksualnim aluzijama poput onih o penetraciji i ekstazi ili već nečime drugim što mu je palo na pamet kao sredstvo da odvrati pažnju s realnih problema te galvanizira momčad i navijačku masu, a novinare pridobije na svoju stranu.

On se ustvari pomalo rugao nama. Rugao se društvu u kojem je vrijednost znanja toliko devalvirana da ga se može pogurati u fokus jedino parodiranjem i pretvaranjem u jeftini show. I koje će ga se olako riješiti u naponu snage, a onda zvati u pomoć u poznim godinama nakon što sve ode kvragu. Shvatio je to ako ne prije, kad su ga u Hajduku preskakali i smjenjivali, onda svakako onda kad je maknut s funkcije izbornika hrvatske reprezentacije — “…jer sam Tuđmanu rekao da nema pojma o nogometu! Nije mu se to nimalo svidjelo, preferirao je biti okružen ljudima koji mu nikad nisu proturiječili, poput Ćire Blaževića”.

I tako je Poklepović, umjesto da postane bard nogometne taktike, svojevoljno preuzeo ulogu “ložača”.

“Spiralna impostacija? To je za popizdit šta je, eto”, objasnio mi je uz pomoć čaša i stalica na stolu, nakon što je pretresao svoju teoriju o ritmu, koncentraciji i preformaciji. “Umjesto u paralelne linije, igrače postavim ovako: vidite, to je krivulja, spirala. Jedan bočni igrač je uvijek više na terenu nego drugi, ili je jedan uvijek uz liniju dok drugi ulazi unutra. Napravite to s cijelom formacijom, sve kako bi se dobila mogućnost da igrači bolje stignu zatvoriti prostor. Ako se to dobro napravi, kroz spiralu ne može proć ni ptica! Ali to je primarno defenzivna taktika, usmjerena na što efikasnije zatvaranje prostora. Znači, nešto privremeno, prije nego što možete razviti igru svoje momčadi. Iako je ipak univerzalnija od pirje, koja je zapravo jednokratna.”

“Pirja je lijevak: zatvoriš bokove i pustiš da igru vode centarfalhovi, koji onda uđu unutra kroz sredinu, u našu pirju, i ostave rupu iza sebe. A može bit i obrnuta pirja, pa i prepolovljena…”, gorljivo je pričao, a onda se nasmijao samome sebi.

Dojam koji sam stekao bio je da je tad već bio svjestan kako neće uspjeti ostvariti ono što je sebi zacrtao kad je još jednom preuzimao Hajduk, ali se nadao da će ostaviti značajan dodatni trag. Bio je nevjerojatno lucidan i mislim da je znao kako nema više sposobnost svoju teoriju provesti u djelo. Događa se to svim trenerima — nekima prije, nekima kasnije, a neki to nikad niti ne uspiju. Nije, uostalom, imao niti vremena, a momčad mu je bila temeljito devastirana; njeni praktično najbolji igrači bili su maloljetni Nikola Vlašić i Andrija Balić, djeca s kakvom je radio u juniorima kad su ga nekoć zvali “Graditelj bijelih brodova”. Znao je da neće imati priliku upravljati njima jednom kad budu blizu završetka gradnje i cijela je situacija bila slabo prikrivena metafora za smrtnost.

Šjor Špaco je prije svega bio čovjek od znanja, vrsta koja je u nas već jako dugo ugrožena. Ne želimo li da iza njega ostane to kako nam se rugao, pamtimo ga po njegovim idejama.