Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Kockari

Zašto je sasvim sporedno hoće li Mamići biti osuđeni ili ne

Na sutrašnji datum prije četiri godine umro je Josip Kuže.

Bio je posljednji trener u Maksimiru kojeg su navijači zaista voljeli, čovjek s mnogo nogometnog znanja i još više poroka koji je u sezoni 2005./06. dotad luzerski Dinamo pretvorio u šampionski i započeo 11 godina dugu dominaciju. U sjeni te za klub zaista posebne sezone, koju je momčad završila s 36 bodova prednosti nad braniteljem naslova, Hajdukom, svoju je moć učvršćivao obiteljski klan Mamić. On će je uskoro proširiti i na ostatak domaćeg nogometa, a onda metastazirati daleko na druga područja društva.

Šest i pol godina i 10 sječa trenerskih glava kasnije, zaključno s Antom Čačićem s kojim je baš obrisan pod – Dinamo je svo to vrijeme bio prvak i od 2007. neprestano igrao u grupnim fazama europskih natjecanja – poznati je maksimirski vrtuljak potkraj studenog 2012. stao na Krunoslavu Jurčiću.

Vjernom Kruni, kojeg je sportski direktor Zoran Mamić tada opisao riječima „osvjedočeni karakter, kvalitetan radnik koji je lojalan klubu i osoba koja dokazano voli Dinamo“, to je bio treći i (zasad) posljednji trenerski angažman u Dinamu. Navijači, barem ono nešto njih kojima je još bilo dovoljno stalo, bili su razumljivo razočarani. Posebno zato što je prethodno izašlo u javnost kako je Zdravko samo nekoliko dana ranije, dok Čačiću još nitko nije rekao da je bivši, pregovarao s Kužeom, ali nije bio spreman prihvatiti njegove financijske uvjete.

Kao i mnogo puta prije i poslije, maksimirska verzija Trotters Independent Tradersa tražila je jeftiniju potrošnu robu. Novinarima se na samom Jurčićevu predstavljanju obratio Zoran.

„I vi ste svjedoci, a neki od vas i sudionici, da su se pojavili napisi koji promoviraju neke osobe sumnjivog morala i karaktera s puno poroka“, rekao je sportski direktor. “To su vrijednosti koje trebaju biti u Dinamu, a čovjek poput Krune Jurčića na treba? To su zamjene teza, što bi rekao Zdravko. Kod nas se promovira ono što ne valja“, zaključio je.

Luka je definitivno sjeo za kockarski stol. Onaj za kojim se kocka sa Svetinjom i gdje se, ako hoćete, gube dječji osmjesi i veselje navijača. Jer o tome se ovdje zapravo radi

Sportske novosti, tada još dostojne svog imena i tradicije, upitale su za komentar trenera kojemu su ove riječi nesumnjivo bile upućene. Josip Kuže je, inače, poznavao Zorana još iz druge polovice 1980-ih kao jednog od klinaca koje je trenirao u Dinamovoj omladinskoj školi, a vodio ga je i u šampionskoj 2005./06., kad se najmlađi brat Mamić vratio završiti igračku karijeru i preuzeti svoj dio obiteljskog posla. Tada je Kuže izrekao svoju najpoznatiju izjavu, citat po kojemu će ga pamtiti generacije.

„Ja sam prokockao novac, a neki su prokockali Svetinju. I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmjehe i veselje navijača?“

Bilo je i još:

„…uzimaju si za pravo da s takvom lakoćom masturbiraju po tuđim životima i problemima. Njima ništa nije sveto. U meni nema gorčine, ali ne možeš se tako igrati s tuđom časti. Čekaj, čovječe, što da ja tebi kažem ako ti za mene misliš da sam osoba sumnjiva morala i da nemam karakter? Zapitaj se kakav si tek onda ti…“

Bilo je to u kasnu jesen 2012. Na pragu ljeta 2013. umro je Josip Kuže, čovjek koji je 10 godina igrao za Dinamo i u dva navrata vodio njegovu prvu momčad.

Nije, dakle, tome bilo baš tako davno, ali iz ove nam perspektive tadašnja Mamićeva izjava zvuči nevjerojatno cinično, dok je Kužeova legendarna i zna je naizust svaki Dinamov navijač koji drži do sebe, mada rijetki pamte kada je točno i u kakvim okolnostima izrečena.

Sjetio sam se toga što je rekao Kuže gledajući snimke sa suđenja u Osijeku. Highlight tog mučnog spektakla bio je, dakako, onaj dio svjedočenja Luke Modrića u kojem opovrgava svoj raniji iskaz u nešto neuvjerljivijoj i mucavijoj verziji Franka Pentangelija.

Modrić je u sudnici izveo zapravo isto ono što godinama radi na terenu. The Modrić Move, izvježban do besvijesti još u djetinjstvu na parkiralištu zadarskog hotela Iž, sastoji se od kontrole primljene lopte uz minimum dodira, a zatim munjevitog okreta ili poluokreta u mjestu, čime se rješava igrača koji mu puše za vratom. Taj je potez njegov trademark još najmanje od onih dana kad ga je Josip Kuže 2005. promovirao u nositelja Dinamove igre – jedino što je Modrić znatno slabiji retoričar nego što je loptač, pa je njegov verbalni dribling ispao prilično nespretno.

No, tim je potezom Luka definitivno sjeo za kockarski stol. Onaj za kojim se kocka sa Svetinjom i gdje se, ako hoćete, gube dječji osmjesi i veselje navijača.

Jer o tome se ovdje zapravo radi.

Medijski izvještaji će vam odvraćati pozornost i zbunjivati tehničkim detaljima, interpretirajući sportsko pravo na potpuno laičke načine i na kraju će ispasti kako se sve svodi na to je li neki papir potpisan ranijeg ili kasnijeg datuma, a suština će pritom posve izmaknuti. Da, ti detalji su bitni da bi se ustanovilo jesu li Mamići i ostali sudionici po zakonu krivi ili nisu, trebaju li u zatvor ili ne.

No, hajdemo pogledati činjenice koje su nepobitno ustanovljene. Dinamo i Modrić podijelili su, dakle, iznos od transfera po načelu fifty-fifty. Klub je platio porez na svoj dio, Modrić je platio porez na svoj, a onda je gotovo 80 posto iznosa koji mu je sjeo podigao sa svog osobnog računa i dao keš Mamićima. To nitko niti ne pokušava opovrgnuti, jer postoje jasni dokazi i svjedočenja.

Mamićeva obrana kaže kako je „normalno“ da klubovi s igračima imaju takve ugovore prema kojima nogometašu ide određeni postotak od njegova transfera u drugi klub. I jest, normalno je. I u redu je da se igrač na takav način naplati ako mu prethodno ne mogu ponuditi konkurentnu plaću.

Je li, međutim, „normalno“ da ogromna većina tog igračeva dijela završi u džepovima treće osobe, zato što je svojevremeno igraču isplaćivala džeparac? Je li normalno da se klubu izbije pola ugovorenog iznosa kako bi on otišao ne igraču, nego uglavnom trećoj osobi? Je li normalno da klub ne vidi ništa sporno u tome? Je li normalno da treća osoba, odnosno njeni suradnici/rođaci, taj novac primaju na ruke izravno od igrača? Je li normalno da su onaj tko je dogovarao transfer u ime kluba i onaj koji je od njega sa strane zaradio zapravo jedna te ista osoba?

Valjda svatko tko je dovoljno informiran i inteligentan, a da pritom nema suprotnih interesa, želi vidjeti Mamića u zatvoru. Nakon svih ovih godina, nije teško razumjeti zašto. No, pravo je samo po sebi varljivo, a u Hrvatskoj je dokazati nečiju krivnju izuzetno teško – pod uvjetom, naravno, da je ta osoba moćna, bogata i utjecajna.

Na pravosuđu je da utvrdi je li Mamić pred zakonom kriv ili nije. Ali zapravo – ono, baš, zapravo – je to sporedno pitanje. Jer jednom kad se budemo osvrtali na ovo doba – nadajmo se, u sretnijim vremenima – manje ćemo pamtiti to je li osuđen ili nije, a više ono što je napravio Dinamu i cijelom hrvatskom nogometu.

Sad kad su potvrđeni i jasno pokazani detalji o kojima se ranije samo šuškalo, možete li ikako i dalje vjerovati da su Mamići sve ove godine radili u najboljem interesu kluba i svojim poduzetničkim genijem učinili da je „pun k’o brod“ – ili su se konstantno i bezočno osobno bogatili na njegov račun? Kad se Zdravko zaklinjao u vječnu ljubav Svetinji i tvrdio da je igračima poput drugog oca, nije li cijelo vrijeme bio tek janjičar i pohlepni reketar? I, da parafraziram Zoranove riječi – jesu li to vrijednosti koje trebaju biti u Dinamu i u hrvatskom nogometu? Nije li Kuže bio u pravu kad ih je nazvao kockarima koji su prokockali Svetinju?

I kako se onda još veseliti i navijati za igrače koji su sjedili s njima za kockarskim stolom?