Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Kontra mraku, kontra sili

Urednički komentar govora mržnje s poljudskih tribina

Navijanje za neki klub intimna je stvar. Radi se o emociji, ljubavi, koja može biti i bezuvjetna. Klub volimo kao što volimo člana obitelji ili životnog partnera, već ovisno o tome jesmo li u tu ljubav ‘rođeni’ ili smo je sami izabrali. Velik dio nas ne može prestati navijati za svoj klub, bez obzira na sve okolnosti. Može nam jedino biti više ili manje stalo, ali ljubav ostaje – plamteća ili tinjajuća.

No, klubovi imaju mnogo ljubavnika ili rođaka koji se međusobno mogu razlikovati baš po svemu osim po toj ljubavi. Mogu biti dobri ili zli, pametni ili glupi, lijevi ili desni, hetero ili homo; mogu se i međusobno voljeti ili mrziti, uvažavati ili prezirati… Ali ta jedna stvar uvijek će im biti zajednička.

Budući da se radi o intimnoj povezanosti, nikome ne možete odreći pravo da navija, odnosno voli svoj klub. Niti ga on može odreći vama. I premda ljubav dolazi u mnogo nijansi – možemo voljeti drugoga onakav kakav jest ili ga nastojati promijeniti, možemo se često ili nikad svađati i miriti s njime – nije na nama da sudimo o prirodi ili intenzitetu ljubavi koju netko drugi osjeća i tvrditi da je klub više ‘naš’ nego što je nekoga drugoga.

Osobno, recimo, mislim da su ljudi koji izvikuju ustaške pozdrave i prijetnje Srbima ili bilo kome drugačijem najgori šljam. Bez obzira za koga navijali i navijali uopće ili ne. Ako to rade u Dalmaciji i na Hajdukovoj utakmici, još i onoj protiv drugog hrvatskog kluba, onda mislim da su ne samo šljam nego i idioti.

Ali ne pada mi na pamet nijekati da i takvi iskreno vole klub ili im odricati to pravo. I šljam i idioti mogu voljeti. Za to nije potrebna ni pamet niti bilo što drugo osim odgovarajuće emocije. Isto tako, ne pada mi na pamet dopustiti da takvi ili bilo kakvi drugi tipovi meni odriču isto pravo ili da mi zbog njih počne biti manje stalo. Da se povučem i dopustim šljamu i idiotima da ga prisvoje sebi, da on postane više njihov nego što je moj.

Međutim, ne razmišljaju svi isto.

Postoje oni koji doista žele sebi prisvojiti Hajduk i odreći drugima pravo da ga vole. I znate što? Riječ je o istom onom šljamu i istim onim idiotima koji izvikuju ustaške pozdrave i prijetnje Srbima. O onima koji valjda ne trpe ‘drugačije’ i koji misle da morate biti poput njih da biste voljeli ono što oni vole. Da vama to treba predstavljati isto što predstavlja njima.

Oko Hajduka se oduvijek okupljalo ono najbolje, ali i najgore – što i ne čudi, budući da je Split grad ekstrema. Međutim, ono što mu je oduvijek davalo snagu, nadnaravnu veličinu i značaj u odnosu na Split, Dalmaciju i Hrvatsku upravo je koegzistiranje tih ekstrema i svega onog između. Nije tu nikad bilo jedinstva, ali poštovala se činjenica da ne navija samo jedna vrsta ljudi za Hajduk i da je to što se mnoštvo u svim svojim različitostima može spojiti u točki ljubavi prema klubu njegov najveći kapital.

Znate, uostalom, onu „ruke ćemo skupa za bile dići, k’o jedno srce za Hajduk ćemo biti“? Jesu li to samo riječi?

Zbog toga su i neke teme postajale tabui. U posljednjih četvrt stoljeća vrlo se rijetko i nevoljko potezalo razdoblje Drugog svjetskog rata, nesumnjivo najvažnije u Hajdukovoj povijesti, ono bez kojega bi danas pripadao prošlosti poput Građanskog ili HAŠK-a. I premda je nevjerojatno glupo da se neki navijači stide jedne od najbitnijih stvari koje su njihov klub učinili velikim i jedinstvenim u Europi, postojao je neki prešutni konsenzus da se taj dio identiteta ne ističe kao ključan. U ime jedinstva i masovnosti, valjda – jer nekome drugome nešto je drugo ključno, a u Hrvatskoj je, kao što nam već godinama pokušavaju objasniti, nemoguće biti antifašist a da nisi komunist ili da pritom eksplicitno i u svakoj prilici ne proklamiraš da si „protiv svih totalitarizama“.

Ali konsenzusa više nema. Pao je otkako šljam i idioti nesmetano izvikuju ustaške pozdrave, otkako nesmetano vitlaju ksenofobnim transparentima, vrijeđaju i prijete ‘drugima’ i ‘drugačijima’ – pa čak i onima koji su s njima na istom stadionu, istoj tribini, povezani istom ljubavlju prema Hajduku. Oni naprosto žele odreći drugima pravo na nju i prisvojiti ga sebe. I tu, pljujući po tradiciji i identitetu kluba u koji se zaklinju, a promovirajući nešto što Hajduk nikad nije bio – čak suprotno od vrijednosti na kojima je utemeljen i izrastao, prelaze granicu.

Neki drugi ljudi koji vole Hajduk gledaju to sa strane i ne osjećaju se dobrodošlima na taj pir mržnje i ksenofobije. Gledaju to i misle da to više nije njihov Hajduk, čim je šljamu i idiotima dopušteno da nesmetano iživljavaju svoj ekstrem; gledaju ideje i ljude koji ne poštuju granice i ne žele koegzistenciju. Ne žele mnoštvo koje će se u svim svojim različitostima spojiti u točki ljubavi prema klubu i biti njegov najveći kapital, nego hoće Hajduk samo za sebe. Druge i drugačije ne trebaju i ne žele. I onda nekima od tih ljudi sa strane postane manje stalo.

Istovremeno se događa ono što me smeta još više, a to je izjednačavanje u očima javnosti cijelog hajdučkog puka s grupom ljudi, koliko god velika ili mala bila, kojoj je dopušteno iživljavati svoj ekstrem. Pa se tako ne predstavlja samo njih kao fašistoidnu i ksenofobičnu đubrad, nego i kompletnu Torcidu, zatim i Naš Hajduk, pa Hajduk kao klub i sve koji navijaju za njega. A to je upravo ono što šljam i idioti žele: prisvojiti nešto što je zilijun puta veće, ljepše, bolje i svetije od bilo čega što oni ikad mogu biti sa svojim maloumnim idejama.

Kako ćemo se izboriti za pravo na pošteni nogomet za sve ako se ne možemo izboriti ni za pravo na svoj klub, klub za sve?

I tako sabotiraju sve dobro što je posljednjih godina napravio klub; sve dobro što je napravio Naš Hajduk i sama Torcida. Izjednačavajući sve to sa svojim sićušnim ograničenim svijetom šalju poruku javnosti, politici i mafiji u hrvatskom nogometu da su Torcida, Naš Hajduk i Hajduk negativci, huligani i razbojnici u cijeloj priči. Ili da barem nisu ništa bolji od onih protiv kojih se bore. Osim toga sabotiraju i projekt stjecanja vlasničkog udjela u klubu – jer čemu davati novac Hajduku kad će ih on zbog šljama i idiota samo proslijediti HNS-u kroz kazne?

Zašto im se to dopušta?

Politika oduvijek tolerira izljeve mržnje i ksenofobije jer su joj korisno oružje u ravnoteži moći. Jednom kad više nije bilo realnog vanjskog neprijatelja, zamijenjen je onim unutarnjim i od onda se domaća politička scena dobrim dijelom svodi na podjebavanje oko toga je li netko više ili manje domoljuban od onog drugog i suočavanje s prošlošću umjesto s budućnošću. Mrziti drugoga za mnoge je pouzdan znak domoljublja, pa to za opciju blisku onoj koja vlada nogometom ne predstavlja neki problem sve dok netko ‘vani’ ne čuje za to. Ona druga se boji da će u narodu biti prokazana kao manje domoljubna ako nešto učini po tom pitanju.

Nogometna mafija to oduvijek tolerira – barem dok, također, netko vani ne čuje za to – zato jer joj je također u interesu da onaj bolji, normalniji i pametniji dio navijača odustane od svog kluba. Kao što su mnogi odustali od Dinama i od reprezentacije. Jer puno je lakše obavljati svoje mutne poslove ako je navijačka masa, koja bi mogla i trebala služiti kao korektiv, zatucana i zaslijepljena idiotarijama. Tek kad se ona sasvim okrenula protiv nje (a to se dogodilo zato jer je mafija stvarno prešla svaku granicu bahatosti; nažalost, isto u puno, puno manjoj mjeri vrijedi za politiku, što vidimo po rezultatima svakih izbora), onda joj je postao interes donekle i suzbijati govor mržnje.

Dodatna je nesretna okolnost nažalost i to što su navijači shvatili da jedino incidentima mogu skrenuti pozornost javnosti na probleme u hrvatskom nogometu, nakon što im to godinama civiliziranim i legalnim putevima nije polazilo za rukom. Tako su govor mržnje, baklje, kukasti križevi, napadi na suce, utrčavanja na teren i ostalo protupravno ponašanje postali oružje protiv protupravnog saveza u državi koja je također po mnogočemu protupravna. Pa tako ne možete biti sigurni je li, primjerice, onaj što se s željeznom šipkom prešetavao po poljudskom travnjaku idiot koji je htio ispasti heroj pred svojim idiotskim prijateljima, ili možda fanatik koji je to napravio potpuno svjestan posljedica koje će snositi, a one neće biti lake, sve kako bi još jednom skrenuo pozornost politike da je stanje neodrživo i da se nešto mora učiniti. Možda vam ovo zvuči glupo i nečuveno, ali razmislite malo o prethodnim primjerima incidenata i njihovim posljedicama.

Međutim, vratimo se na izvor priče. Prava pitanja nisu zašto su govor mržnje tolerirale ili još uvijek toleriraju politika i mafija. Pitanja su zašto ih toleriraju Hajduk i Naš Hajduk.

I zašto, na kraju krajeva, sama Torcida dopušta jednom svojem ekstremu da se iživljava, kad zna da to mnoge druge odbija i od grupe, i od projekta Narodnog Hajduka i od Hajduka samog?

Odgovor je dosad uvijek bio u masovnosti. Šljam i idioti obično su spremniji i agilniji od nekakvih intelektualaca po pitanju okupljanja, a Hajduku i projektu je masovnost ovih godina bila i još uvijek jest od vitalnog značaja. Ponajviše zato se šutjelo i dopuštalo ono što se nikako ne bi smjelo dopuštati – ali jesmo li sada došli do točke kada će Hajduk više izgubiti nego dobiti ako se ne riješi tog kvaziideološkog balasta koji mu je nametnula jedna grupa ljudi koja ne poštuje ni granice ni identitet kluba?

Ako ih se svi drugi boje, Torcida ih se ne bi smjela bojati. I jedino ona može riješiti problem koji je unutar nje.

Kao navijač, član i suvlasnik Hajduka, imam pravo zahtijevati objašnjenje zašto se dopušta grupi ljudi da sramote čitav klub, odbijaju navijače od njega, sabotiraju projekt Narodnog Hajduka, podgrijavaju mentalitet protiv kojega se NH bori i indirektno dodatno financiraju isti onaj HNS koji žele srušiti.

Jer kako ćemo se izboriti za pravo na pošteni nogomet za sve ako se ne možemo izboriti ni za pravo na svoj klub, klub za sve?