U srijedu navečer je momčad u kombiniranom sastavu sigurno pobijedila Leganes 3-0 u prvom susretu osmine finala Cope del Rey, a statistika je zabilježila nekoliko zanimljivih detalja s te utakmice.
Keylor Navas upisao je svoj 150. nastup za Real Madrid, što je popraćeno u gorko-slatkim tonovima; kostarikanski reprezentativac, voljen i među suigračima i među navijačima, svakako je vratar visoke klase koji rijetko griješi, ali ove je sezone izgubio startno mjesto nakon što je iz Chelseaja za 35 milijuna eura doveden šest godina mlađi Thibaut Courtois. Nitko ne spori da je Belgijac jedan od najboljih golmana na svijetu, ali nelogično i pomalo bizarno zvuči činjenica da je baš na njemu Florentino Perez odlučio održavati kolanje zvjezdane prašine; Courtois je prošlog ljeta bio jedina zvijezda koju je je doveo, a za poziciju na kojoj mu je pojačanje bilo ponajmanje potrebno.
Kapetan Sergio Ramos zabio je svoj 100. gol u karijeri, 80. za Real Madrid, što je svakako fantastično postignuće za stopera. No, Ramos je time postao drugi strijelac momčadi ove sezone — to mu je već peti pogodak, a jedino je Karim Benzema zabio više, sedam. Potkraj utakmice debitirao je 19-godišnji Brahim Diaz, prva ovozimska prinova; još godinu mlađi Vinicius Junior zabio je lijep gol, davši naslutiti da čak 61 milijun eura ljetos plaćenih za njega brazilskom Flamengu možda neće biti uludo ulupan novac, jer mladi Brazilac definitivno ima potencijala postati velika zvijezda.
Sve je to u sjenu bacilo podatak koji bi u Madridu najradije sakrili od očiju javnosti: tek oko 44.000 ljudi popunilo je Bernabeu u ovoj utakmici, što je najniži posjet u posljednjih 10 godina. Real je zapravo već jednom ove sezone oborio taj neslavni rekord, kad je otvaranju prvenstva protiv Getafea nazočilo 48.466 gledatelja, a njegov prosjek već je za oko 6.000 niži od prošlosezonskog. Dio razloga za to, piše Sid Lowe u The Guardianu, vrlo je jednostavan.
Ovaj Real Madrid naprosto nije baš dobar.
Naravno, i prethodnih su se godina događale krize rezultata i krize igre. U ovo vrijeme lani pisali smo kako momčad igra ispod svih kriterija i da se to ne može pripisati tek emotivnom pražnjenju; čistom individualnom klasom skrivana je činjenica da nikakve stvarne strukture nije bilo. Međutim, ovaj put je drugačije.
Real Madrid naprosto ne može u rebuilding; prevelik je za to
U prilog tome govore i brojke. Momčad je tek peta u La Ligi, a domaćih 0-2 protiv Real Sociedada prošlog vikenda bio joj je već šesti poraz u 18 utakmica. Time je već izjednačila broj poraza u 38 utakmica prošle sezone, dok je sezonu prije izgubila tek tri prvenstvena ogleda. U La Ligi Real zabija 1,44 gola po nastupu, što je ogromni pad u odnosu na prošlosezonskih 2,47, a samo je osam momčadi u ligi primilo više golova od njegovih 23. Kroz 30 utakmica u svim natjecanjima bilježi već jednak broj poraza kao i u 62 susreta prošle sezone; već sedam puta nije uspio zabiti gol, što se u čitavoj 2017./18. dogodilo samo šest puta. Tek 26 golova postignutih u 18 kola za Real je najmanje još od sezone 1991./92., a šest poraza u istom razdoblju nije imao već 13 godina. Leo Messi i Luis Suarez sami su zabili više golova od kompletne momčadi Santiaga Solarija.
U tom kontekstu se trenutačni zaostatak od 10 bodova za Barcelonom čini još i premalim, a podatak da nitko osim mrskog rivala nije dobio više od pola svojih prvenstvenih utakmica ostavlja nadu u poboljšanje plasmana. No, treba spomenuti i to da je Real od kraja listopada — kad je nakon poraza 5-1 od Barcelone otpušten Julen Lopetegui — pa do ovog zadnjeg poraza igrao isključivo protiv momčadi iz donje polovice ljestvice, od čega je pet utakmica dobio, dvije izgubio (uključujući poniženje 3-0 kod Eibara), a jednu remizirao. Sada mu slijedi niz od pet utakmica protiv suparnika iz ligaških top 8, a zatim i okršaj Lige prvaka protiv Ajaxa, od kojeg se također s pravom strijepi: tko preživi, pričat će.
Prvi i neposredni razlog zašto su stvari baš toliko otišle kvragu je taj što više nema Njega, a ni drugog Njega.
Cristiano Ronaldo je kroz čitav svoj vijek u Madridu održavao prosjek od gola po utakmici; prošle je sezone utrpao 44 u isto toliko nastupa. Mnogo je toga u Realovoj igri bilo podređeno portugalskom superstaru, a nikad nije stvorena sigurnosna mreža u vidu sustava i organizacije koji bi omogućili da momčad dugoročno nastavi pobjeđivati i bez njega; zamijeniti ga bilo je nemoguće, ali nije se ni pokušalo, barem djelomično.
Zinedine Zidane se u Florentinovu ‘disneyevsku’ viziju kluba uklopio poput redatelja visokobudžetnog filmskog spektakla s ansamblom glumačkih zvijezda. Njegov posao u najvećem je dijelu bio sve te egoistične zvijezde, ili barem najveće od njih, održavati sretnima i zadovoljnima, omogućavati im da daju sve od sebe. On nije morao biti inovator ni revolucionar, niti je to mogao biti — umjesto toga, dirigirao je produkcijom koristeći svoj neupitni status klupske ikone; njegovi ‘filmovi’ često su bili manjkavi po umjetničkoj vrijednosti i neuvjerljivi po fabuli, ali je iz igračke karijere na klupu prenio pregled igre i element fantasiste, kao i savršeno razumijevanje onoga što Real Madrid jest.
Njegov je Real igrao hero football, emitirajući grandioznost i spektakl istovremeno sa šundom i besmislom. Triput zaredom je osvojio Ligu prvaka, a da pritom gotovo nikad nije ostavljao dojam dominantne ekipe — ne onako kao što su to činile druge povijesno značajne momčadi. No, Zidaneov je Madrid imao pobjednički mentalitet koji ga je, uz pozamašnu dozu nogometnog cinizma, izvlačio i iz najčupavijih situacija, stvorivši nasljeđe rezultatski neusporedivo s ičim drugim u eri Lige prvaka, iako je dojam gotovo uvijek — u najboljem slučaju — kaskao za njim.
A onda, nakon što je svoju finalnu, europski trijumfalnu sezonu okončao na trećem mjestu u Španjolskoj sa 17 bodova zaostatka za Barcelonom, Zidane je otišao. Cristianov transfer sigurno je imao utjecaja na njegovu odluku, ali možda nije bio ni presudan. Jer, kao što je i na terenu i na klupi uvijek imao superioran pregled igre, tako je i u ovom trenutku svoje karijere znao da je njegova hit-franšiza potrošena; ona je svoj vrhunac dosegla 2017. i već je lani bila znatno neuvjerljivija, a snimanje novih nastavaka bilo bi samo rasprodaja ugleda.
Malo što drugo nas na ovom svijetu toliko izravno podsjeća na prolaznost vremena i vlastitu smrtnost kao šampionski ciklusi velikih momčadi. U pravilu je vrijeme koje je potrebno da sazriju znatno duže od onoga koje im treba da propadnu; njihova propast često je eksplozivnija i spektakularnija od njihova uspona.
Činjenica koja se često izostavlja iz analize uspjeha ovog Real Madrida je ta da je njegova jezgra stvarana godinama, uz zaista minimalne promjene u odnosu na druge. Nijedna druga europska top momčad nije toliko dugo imala svoje najbolje igrače na okupu; okoštala igračka struktura aktualnog europskog prvaka sigurno je igrala veliku ulogu u ključnim i kriznim momentima tijekom proteklih sezona — ali isto tako igra u ulogu i u njegovu rastakanju.
Luka Modrić, Ramos, Benzema i Marcelo već su prevalili svoju tridesetu, a Toni Kroos i Gareth Bale su blizu tome. Čak i bez Cristiana i s Courtoisom umjesto Navasa, početnih 11 Real Madrida je u prosjeku staro preko 28 godina. To samo po sebi i nije nešto pretjerano dramatično — ali uzevši u obzir ono što su postigli zadnjih godina, kao i to da iza tog uspona nikad nisu stajali neka koherentna filozofija i sustav, razumno je zaključiti da je ovoj bandi vrijeme isteklo.
Možete za sve kriviti i Pereza; to je, uostalom, uvijek i najlakše.
Po svemu sudeći, on je ovaj put zaista želio pokušati nešto drugačije od svog uobičajenog ilusiona, odnosno građenja blockbustera dovođenjem zvijezda koje raspamećuju navijačke mase i pretvaraju snove u stvarnost. Možete ga kriviti za cijeli postupak oko Lopeteguija, koji je tog nesretnika pretvorio u najvećeg nogometnog luzera 2018., ili za to što mu nije dao više vremena. Ali jednako se tako čini da bivši španjolski izbornik nikad nije ni imao šanse, jer je moć svlačionice u međuvremenu postala prevelika i nemoguća za kontrolirati i Zidaneu, a kako onda ne bi njemu.
Ono što se sada u Madridu događa zapravo je samo najprirodniji tijek stvari. Jedna generacija, ovjenčana obilnom srebrninom i mjestom u nogometnom panteonu, silazi sa scene i sve ono što je zadnjih godina propustila napraviti sada joj dolazi na naplatu. Ona nema više gladi ni nepatvorenih ambicija; zamijenili su ih samosvijest o vlastitom legendarnom statusu i dojam da su svi snovi ostvareni. A Real Madrid naprosto ne može u rebuilding; to je nemoguće, prevelik je za to. I zato se neminovno stvara rupa koja prijeti prerasti u provaliju.
Moguće je još da se dogodi i labuđi pjev te da ovi momci izvuku nešto i iz tekuće sezone; vjerojatnije je, međutim, da će pasti još dublje i raspasti se još brže. Bilo kako bilo, Kralj je efektivno mrtav, ali ne brinite za njega; uz svoje resurse, brzo će opet oživjeti.
