Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Kralj pimplanja

Xavi, jedan od najvećih i budući Barçin trener

Moja pokojna baba imala je uzrečicu za kojom je neobično često posezala. “Neko nešta voli”, govorila bi u kontekstima koji su mogli sezati od izbora punjenja za palačinke pa sve do teških svjetonazorskih pitanja. Bila je to u neku ruku sinteza latinske poslovice koja kaže da se “o ukusima ne raspravlja” i narodne mudrosti o “sto ljudi, sto ćudi”, ali možda i malo više od toga. Baba nije bila kritična prema izborima i afinitetima drugih, nego ih je širokogrudno prihvaćala i poštovala čak i ako su bili suprotni od njenih; za nju je svijet bio koloplet različitosti od najbanalnije do najkompliciranije razine.

I možda je to za nju bio samo način da sebi objasni i kategorizira ono što nije mogla razumjeti; možda joj nije ni padalo na pamet da se radi o snažnoj odgojnoj poruci, ali meni je taj njen credo ostao upisan u svijest kao univerzalna, live-and-let-live poruka ljubavi i tolerancije.

Često je se sjetim u svakodnevnom životu. Zapravo, često je nastojim imati na umu kad se s nekim ne slažem. Nije to lako. Ljudi su površni i zatucani, ali zato svadljivi i uvjereni da su samo oni u pravu; djelomična depersonaliziranost komunikacije na internetu osokolila ih je da svakome nabijaju na nos vlastito mišljenje, bildaju vlastiti ego i izvrću ruglu sve što im se ne sviđa. Što sam stariji, to sve više zazirem od rasprava u stvarnom i u virtualnom životu te u širokom luku izbjegavam verbalne hijene koje se hrane tuđom energijom.

Xavier Hernández Creus dovoljno je dugo daleko od glavne nogometne scene da bi sad već gotovo univerzalno bio smatran legendom i velikanom igre. Posljednje četiri godine je u Kataru, gdje je s Al Saddom osvojio jedan naslov prvaka i tri različita kupa. U siječnju je navršio 39 godina, a prije nekoliko dana je objavio da će na kraju sezone objesiti kopačke o klin i posvetiti se trenerskom poslu.

Međutim, do prije koju godinu je Xavi izazivao prilično podijeljena mišljenja.

Daleko od toga da mu je netko osporavao kvalitetu, to ne, ali bio je viđen kao utjelovljenje tiki-take — nogometa koji je jedne oduševljavao, a druge s vremenom toliko iziritirao da su u medijima i po internetima vođeni simbolički križarski ratovi za etički i estetski ‘ispravni’ stil, a poneki stručnjaci potpirivali su ih izjavama poput onih Otta Barića: “Posjed lopte je promašena stvar, apsolutni minus” i “Ovo što igraju Bayern i Barcelona, to je obično drkanje”.

“Nemam apsolutnu istinu, ja samo branim jedan stil”

A kad su trenerski senatori govorili tako, onda je razumljivo da su obični fanovi bili još radikalniji. Čovjek koji bi po utakmici primio i dodao loptu više od 100 puta, veliku većinu od toga kratko i jednostavno, gotovo u pravilu s preko 90 posto točnosti, za takve je bio drkadžija, kralj pimplanja koje je viđeno kao suvišno i dekadentno.

Ali Xavi, inteligentni dizajner koji je svojim odigravanjem inducirao kretnje suigrača, tjerajući ih da ulaze u zamišljeni prostor njegova dodavanja i, kako je to jednom izrazio Dani Alves, “odigravao u budućnosti”, nije dopuštao da ga takvo što pokoleba. Zamišljam ga kako tih dana odmara na nekom panju nakon uspješne potrage za gljivama u katalonskim brdima s Gerardom Piquéom i Shakirom, pa ga kolumbijska pjevačica upita što misli o takvim komentarima.

“A čuj, neko nešta voli.”

Inteligentni i zreli ljudi sposobni su poštovati različitosti, a istovremeno potpuno vjerovati u vlastiti izbor; za to morate biti sigurni u sebe. On je, čini se, oduvijek znao što želi i nastavit će to željeti kao trener.

“Nemam apsolutnu istinu, ja samo branim jedan stil”, izjavio je u intervjuu za Marcu potkraj prošle godine. “Igrati dobro, za mene, znači imati loptu. Patim ako nemam loptu. Igrati dobro znači povezati 20 ili 30 dodavanja da bi se pronašao prostor ili slobodni čovjek. Za nekog drugog trenera, igrati dobro znači biti čvrst, zatvoriti prostore i ići u kontranapad. Sve je respektabilno u nogometu.”

Valjda oduvijek je Xavi o sebi mislio kao o treneru; mislio je tako vjerojatno još i prije desetak godina, ali i ne samo to — već dugi niz godina i drugi o njemu misle kao o budućem treneru, i to ne bilo kojem. Kao o budućem Barceloninu strategu, logičnoj progresiji ‘apostolske’ linije Johan Cruyff-Pep Guardiola, koje Xavi nikad ne propušta istaknuti kao uzore.

Iako je svojim stilom redefinirao ulogu veznjaka i obilježio jednu eru nogometnog moderniteta, priča o njegovim korijenima je šarmatno old-school s pripadajućom nostalgijom za ‘jednostavnijim’ vremenima, onima kad su ljudi iznosili stolice na ulicu da bi gledali djecu iz susjedstva kako igraju nogomet.

Desetljećima su klinci učili nogomet igrajući na školskim igralištima, livadama, prašnjavim pustopoljinama ili, u njegovu slučaju, gradskim trgovima. Plaça del Progrés u Terassi, povećem gradu 20-ak kilometara od Barcelone, bila je tek betonizirano šetalište kojim je svakodnevno odzvanjala dječja graja. Kad bi Xavi išao u poslijepodnevnu školsku smjenu, majka ga je ujutro slala u pekaru na Plaçi da kupi svježi kruh. Ujutro ondje još nije bilo mnogo ljudi i djeca bi imala prostora za loptanje, ali okupljali su se ondje i u drugim dobima dana; ako ih nije bilo dovoljno za hakl ili ako zbog šetača nisu imali dovoljno prostora, pucali bi na ‘gol’ — u tom slučaju stražnji zid novinskog kioska, na užas prodavača koji bi ih tjerao, ili su pak igrali rondo.

Vrijeme u kojem ni kruh niste mogli kupiti bilo gdje bilo je i vrijeme u kojem su skauti nogometnih klubova klince tražili po livadama i trgovima. Xaviju je bilo samo šest godina kad ga je na Plaçi zapazio Barcelonin čovjek, ali bio je najmanji među vršnjacima i trebalo je proći još pet godina prije nego što su ga primili u La Masiju. Kad je dobio prvu stipendiju od kluba, odveo je mamu na Plaçu i kupio joj toster. Danas je taj trg renoviran i skockan po turističkim uzusima; nema na njemu više ni onog kioska ni one pekare, ali ima natpisa na kojem piše Fútbol prohibido. Nema više nogometa. No, u listopadu 2014. je Xavi onamo doveo Cruyffa i uz pomoć njegove fondacije otvorio novo urbano igralište za mali nogomet, jedno od stotina kakve je ta organizacija napravila diljem svijeta.

Tijekom svoje igračke karijere Xavi je s Barçom i španjolskom reprezentacijom osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je playmaker, metronom, ideolog i branitelj vjere. Suigrači su ga na terenu zvali Maki, skraćeno od maquina, stroj. Jer neprestano se kretao, otvarao i dodavao loptu, s njim je ona bila sigurna kao u sefu.

Leo Messi bio je i još uvijek jest igrač iz neke druge dimenzije. Sergio Busquets, Carles Puyol, Andres Iniesta… Svi su oni zaslužili vlastita mjesta u panteonu najvećih, ali šampion ronda, kralj pimplanja i apostol tiki-take bio je Xavi.

“To je ono što ja radim: tražim prostor”, rekao je prije sad već osam godina u jako često citiranom intervjuu The Guardianovu Sidu Loweu. “Misli, misli, misli. Brzo. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Pogledaj oko sebe prije nego što primiš loptu, vidi je li ti čovjek slobodan. Pum. Iz prve… Brzo. Kao što je Charly Rexach uvijek govorio: a mig toc. Pola dodira.”

Teško se sjetiti ijednog igrača za kojeg je bilo toliko izvjesno da će postati i trener. Za Xavija se to već dugo zna i on sam to već dugo zna. Hoće li biti dobar trener, to tek ostaje za vidjeti, ali nema nimalo sumnje u to kakva će biti njegova trenerska filozofija. U onom intervjuu za Marcu rekao je to bez ikakvog sustezanja.

“U nogometu ima mjesta za sve. Lako je uništavati, ne kreirati. Lako je čistiti opasnost. Ono što je teško je kombinirati, poticati igru, dodavati.”

Neko nešta voli.

loading...