Tog ljeta kad je objavljen Crno-bijeli svijet Zagreb je bio prvak, uvjerljivo osvojivši naslov u Drugoj ligi Zapad s šest bodova prednosti ispred prvih pratitelja, subotičkog Spartaka i vinkovačkog Dinama. Time se ekspresno vratio u Prvu saveznu ligu, iz koje je sezonu ranije ispao; zadržat će se u njoj još dvije godine i u Dinamovoj šampionskoj 1982. opet ispasti da se više ne vrati. Doduše, 1991. je momčad koju je vodio Ivo Šušak, a na terenu predvodili Renato Jurčec i današnji Dinamov trener Nikola Jurčević, završila opet na vrhu tada jedinstvene druge lige zajedno sa skopskim Vardarom, ali nakon toga se hrvatski klubovi povlače iz saveznih natjecanja. A Kranjča je na kraju te sezone bila u vijestima više zbog postrojavanja Zbora narodne garde, što se danas slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske, nego zbog nogometa.

No, vratimo se još malo dublje u prošlost.

Ono što je djeci dućan sa slatkišima, to su meni stari sportski magazini. Sklon sam prekomjernom uživanju sadržaja koje nude i mogu izgubiti sate prelistavajući ih i čitajući. Tako su mi nedavno u ruke pale SN Revije iz ljeta 1979. Za one koji ne znaju, bio je to bogato opremljeni tjednik koji su izdavale Sportske novosti i za koji su pisali najbolji sportski novinari svog doba. Vrijeme o kojem pričamo bilo je uoči Mediteranskih igara u Splitu, a nakon prvenstva u kojem je Hajduk u nadasve kontroverznim okolnostima (Slučaj Tomić) osvojio svoj posljednji jugoslavenski naslov prvaka. Ili ga je zapravo osvojio Dinamo, kako hoćete. Također, bilo je to ljeto nakon što je Zvezda u finalu Kupu UEFA izgubila od Borussije Mönchengladbach.

Između teksta naslovljenog Sve je na botune… koji govori o tehnološkim čudima na novom Hajdukovu stadionu — a koja su, primjerice, uključivala tri ugrađene pepeljare u kabini za rezervne igrače i trenere — te intervjua s mladim i perspektivnim Ivom Šuškom (31), tada pomoćnikom Dinamova glavnog trenera Vlatka Markovića, u kojem najavljuje igru u formaciji 4-3-3 bez klasičnih krila, smjestio se tekstić nazvan Novi stadion NK Zagreb — san ili java?

U njemu se navodi kako bi klub do 1985. trebao dobiti moderni stadion koji bi “postao jezgro još jednog novog središta Zagreba”. Na sastanku kojem su prisustvovali, kako nepotpisani autor navodi, “istaknuti funkcionari Skupštine grada i Socijalističkog saveza” pao je dogovor oko vrlo ambicioznog plana za koji je bila predviđena investicija od “200 starih milijardi”. Vrag zna koliko je to tada novca moglo biti, ali zvuči zastrašujuće.

Međutim, postojao je problem. Projekt nije bio detaljno pripremljen niti su bili riješeni svi imovinsko-pravni odnosi. Trebalo je također napraviti i neke privremene zahvate na tadašnjem “zgarištu”, jer u studenom 1977. je u požaru potpuno izgorjela zapadna tribina zajedno sa svlačionicama.

I naravno, ništa od toga nije bilo. Kao i mnogo puta ranije, ali i kasnije, prionulo se tek krpanju i improviziranim rješenjima.

Kranjča je danas gradsko ruglo, ali ujedno i simbol odnosa Hrvata prema nogometu

Nije to bio ni prvi, ni zadnji, a ni najambiciozniji plan rekonstrukcije Kranjče — potkraj 1990-ih postojao je, primjerice, projekt izgradnje potpuno natkrivenog supermodernog zdanja za 24.000 ljudi, s dizajnom nadahnutim čuvenom La Bombonerom Boca Juniorsa. Nije to bilo ni prvi ni posljednji put ni da je stadion ostao uništen i spaljen. U proljeće 1946., nakon utakmice između mlade gradske reprezentacije Zagreba i beogradskog Partizana, izgorjele su drvene tribine koje su ondje bile još od početka. Tri desetljeća kasnije izgorjele su opet drvene i podjednako stare tribine koje su onamo bile prenesene s Maksimira nakon što su izgorjele te prve. Godine 1987., baš nakon što je stadion djelomično renoviran za potrebe Univerzijade, grom je okinuo u jedan od reflektora koji su ondje stajali još od 1931., kad je odigrana prva utakmica pod rasvjetom u zemlji (igrale su reprezentacije Zagreba i Madrida). Trebalo je proći više od 20 godina da Kranjča ponovno dobije funkcionalne reflektore.

Ali do tada je preostalo premalo onih kojima je još uvijek stalo.

Kad je 1921. dovršena izgradnja Kranjče, bilo je to isključivo doprinosom članova Concordije, kluba koji je na njoj igrao. Mnogi od njih su u izgradnji sudjelovali i fizički, odnosno uloženim radom, a ne samo doniranim sredstvima. Bio je to možda i najbolji stadion u državi: od 15 utakmica koje je jugoslavenska reprezentacija u međuratnom razdoblji igrala u Zagrebu, njih 11 igrane su u Kranjčevićevoj. I reprezentacija NDH je najčešće igrala ondje. Concordia je bila i ozbiljan klub; 1930. i 1932. osvojila je državni naslov, a 17 njenih igrača je prije Drugog svjetskog rata zabilježilo nastupe za reprezentaciju. Imala je dobar stadion, dobre igrače, stabilnu financijsku situaciju i privlačila je sve više publike, dobrim dijelom s okolne Trešnjevke, koja je zapravo bila prvi industrijsko-radnički kvart u Zagrebu.

No, Zagreb je grad koji uništava svoju tradiciju. I dok su 1945. nalogom s vrha rasformirani dotadašnji klubovi, a Dinamo postao svojevrsni gradski ‘superklub’ koji će zamijeniti dotadašnja rivalstva, nešto je ipak preživjelo. NK Zagreb dugo je vremena bio klub romantika i neprilagođenih; vječni autsajder koji se trudio igrati dobar nogomet i opstajati među velikima premda nikad nije imao podršku struktura usporedivu s njihovom. Zagrepčani su zaista voljeli NK Zagreb —o čemu ne svjedoči samo svima poznat podatak da njegov susret s Osijekom drži rekord posjećenosti Maksimira, nego su i utakmice u Kranjčevićevoj tijekom 1970-ih i 1980-ih imale stalnu i vjernu publiku.

A onda je i to nestalo, kao nekad zapadna tribina u oblaku dima. Zagrepčani su se odljubili od NK Zagreba, a time zapravo i od Kranjče.

I nije to toliko čudno, jer odljubili su se dobrim dijelom i od Dinama. Nije u tome pomogao ansambl mutikaša i nasilnika koji je prodefilirao klubom, kao ni svake godine sve gore stanje stadiona, kao ni niz drugih društvenih faktora. Među posljednjima su sidro digli ionako uvijek malobrojni Bijeli anđeli, pokrenuvši vlastiti klub. I onda smo, kroz labirint zamršenih međuodnosa gradskih, građevinskih i interesa klupskog tiranina Dražena Medića došli do današnje situacije u kojoj NK Zagreb tavori u trećoj ligi, a na njegovu derutnom stadionu igraju još i Lokomotiva i Rudeš.

Danas svaki klub koji želi igrati u Prvoj HNL mora imati reflektorsku rasvjetu, sve kako bi televizija mogla prikazivati njegove utakmice u terminu koji njoj odgovara, pa bilo to i u devet navečer u nedjelju — kao jučer u Zaprešiću, gdje je susret Intera i Lokomotive uživo promatralo nekih 50-ak ljudi. Pritom taj klub, pogotovo ako je iz Zagreba, ne mora imati svoj stadion jer uvijek postoji Kranjča kao svojevrsno prihvatilište. I svima je jasno da ovakva, užasna kakva jest, ne može ostati — ali opet, za koga sređivati i graditi stadion kad te klubove ne želi gledati više od par stotina ljudi?

Maksimir su uništili politika, megalomanija i populizam. Kranjčevićevu nebriga, kalkulanti i prije svega nedostatak ljubavi Zagrepčana. Rezultat je vrlo sličan — i taj je stadion danas gradsko ruglo, ali ujedno i snažan simbol odnosa Hrvata prema nogometu.

Zato je možda i prikladno da ovakav Dinamo, udaljen od svoje biti i sentimentalne tradicije, proslavi svoj naslov baš na istoj takvoj Kranjči. Na isto mjesto s kojeg je šest dana ranije otišao pognute glave sada dolazi slaveći i prije nego što je šutnuo loptu. Depresija i euforija, trulež i sjaj, očigledno siromaštvo i prividno bogatstvo, pomiješani kroz neku jeftinu metaforu kao u Hourinim kasnijim radovima — to je hrvatski nogomet danas, a ‘prljavo kazalište’ u Kranjči doima se njegovom prirodnom pozornicom.