Bile su osamdesete i izgledao mi je nevjerojatno napeto. Danas bi se reklo da je bio samo nevjerojatno odrpan; ne vjerujem da takvu scenu možete još vidjeti i po seoskim igralištima s krtičnjacima i gelenderima, ali rekoh, bile su osamdesete, ja sam bio klinac, a on je u tom dresu bio oličenje klošarskog coola prije nego što je takvo što uopće bilo in. Naime, znamenke na leđima dobrano iznošenog i ispranog dresa već su se počele ljuštiti, tako da je ona kvačica od jedinice skakala i lepršala kad god bi potrčao, a gornji dio zaobljene linije od nule prevalio bi se unatraške. No, te bi dijelove većinu vremena ionako pokrivali iznimni dugi repovi jedne od spektakularnijih fudbalerki koje sam u životu vidio — “lijane, da se majmuni vješaju po njima”, zajebavali su ga stariji — i već po tim detaljima bilo je jasno tko je glavni.
Jer bio je desetka. Doduše, desetka u juniorima nižerazrednog lokalnog kluba, ali to je gotovo automatski značilo da je najveći znalac i da — kako se to govorilo, a često se još uvijek govori — “jednim potezom može riješiti utakmicu”, pa su mu se onda opraštale kojekakve ekstravagancije, manjak trke i defenzivne igre, kao i sebičnost kad bi stao pimplati i driblati dok su suigrači uzalud mahali rukama i nogama ne bi li ih primijetio.
Kad smo u naselju kao osnovnoškolci osnovali vlastiti nogometni ‘klub’, prva točka dnevnog reda bila je tko će nositi koji broj na dresu. Mene je dopalo da biram treći po redu, jer bila su (barem) dvojica boljih u našoj družini; oni su, dakako, odabrali desetku i devetku, a meni je do dan-danas žao što sam uzeo osmicu umjesto sedmice, jer najviše sam volio ordinirati po krilu, koliko god to bilo (ne)svrsishodno u našim igrama šest-na-šest ili sedam-na-sedam po onom komadiću trave među zgradama ili na betonskom školskom igralištu. Bilo mi je žao čim mi je mama peglom pričvrstila taj broj, kupljen u lokalnoj robnoj kući, na običnu bijelu majicu.
Bilo je, međutim, logike i u tome. Osmica je u ondašnjoj hijerarhiji bila neka vrsta ‘pomoćne’ desetke i često bi je i u pravim klubovima dobivao mlađi ili manje talentirani majstor; on bi u pravilu morao trčati i za sebe i za desetku kako bi se dokazao i onda možda s vremenom i sam dogurao do tog ikoničnog broja na dresu. Ako su desetke na terenu bile zapovjednici, osmice su bile njihovi prvi časnici. Izvršni urednici, prebacimo li ove paralele u novinarski svijet.
I nakon što je evolucija klasičnog fantasistu koji igra po svojim pravilima učinila anakronizmom, svejedno je kult preživio jer ljudi trebaju takvu vrstu heroja i genija
Mlađim generacijama danas je to možda tek na margini svijesti, ali brojevi na dresovima su nekoć stvarno nešto značili.
Dapače, značili su puno toga, vjerojatno i više nego što su zdravorazumski trebali. Bilo je, dakako, iznimki, kao i trenera koji su — poput, recimo, Tomislava Ivića — katkad netradicionalnom raspodjelom dresova kanili zbuniti suparnika, ali generalno je postojao općepoznati red i redoslijed. Danas, kad igrači na izbor imaju bilo koji broj od 1 do 99 — kako gdje, doduše — ne smeta me to što, primjerice, Mislav Oršić nosi baš taj 99 ili Bruno Petković 21. Ali me smeta, recimo, Stefan Simić kao osmica u Hajduku ili Ivan Perišić kao četvorka u Hrvatskoj.
I dok se golmani ili centarfori diljem svijeta kočopere sa svim mogućim brojevima, desetka ni danas ne može biti baš bilo tko. U Hajduku je to Marko Livaja, u Dinamu je (bio) Lovro Majer, za Hrvatsku Luka Modrić. Samo doista papačke ekipe ne poštuju značaj i simboliku desetke, broja koji je nosio najveći broj nogometnih ikona — od onog mog do Lea Messija, nakon čijeg odlaska iz Barcelone je nastala drama i sapunica oko toga tko će sada uzeti ‘njegov’ dres, budući da propisi La Lige ne dopuštaju ‘umirovljenje’ broja. Možda nam je danas “desetka” prvenstveno oznaka koja odaje poziciju i sustav — primjerice, da momčad igra u 4-2-3-1, a ne u 4-3-3, koji ima dvije “osmice” ispred jedne “šestice”… Ali taj je broj na dresu još uvijek velikim dijelom ostao svet i nedodirljiv.
I hvala nogometnim bogovima da je tako, jer taj dio tradicije je i u današnjem visoko komercijaliziranom svijetu neobično bitan.
No, kako je uopće desetka postala desetka?
Prije 100-tinjak godina ljudima je počelo padati na pamet da bi brojevi na dresovima mogli biti korisna stvar. U to je vrijeme još aktualna bila takozvana ‘Piramida’, prva ‘prava’ nogometna formacija po kojoj su i izvorne pozicije na terenu dobile svoja imena. Raspored je, dakle, bio ono što bismo danas nazvali 2-3-5. Golman je, dakako, bio broj 1; dvojica braniča (full backs) dobili su brojeve 2 i 3; ispred njih bili su halfovi (half backs) ili pomagači, kako se to nekoć zvalo u našem jeziku, s brojevima 4, 5 i 6; naprijed je bila napadačka linija ili navala, s brojevima od 7 do 11 raspoređenima s desna na lijevo. Imena za te pozicije bila su outside right (7), inside right (8), centre forward (9), inside left (10) i outside left (11).
Međutim, nogometna je taktika vrlo brzo krenula dalje — kako u ostatku svijeta, tako i u samoj Engleskoj, u kojoj je nastala formacija W-M. Nju bismo danas označili kao 3-2-2-3.
Središnji je pomagač (centre half back, broj 5) spušten iz veznog reda u sredinu obrane, a braniči su se razmaknuli da mu naprave mjesta; danas su bekovi često vrlo ofenzivni i, tek s ponekim iznimkama, ordiniraju isključivo duž aut-linije, ali svoju su evoluciju počeli kao središnji braniči, de facto stoperi, o čemu svjedoči i njihovo englesko ime. Desni (4) i lijevi (6) pomagač/half back ostali su na svom mjestu, ali su desni (8) i lijevi (10) inside forward također spušteni za liniju (možda točnije, pola linije) niže, postajući “spojke” ili ono što bismo danas nazvali ofenzivnim veznjacima.
Daljnji je razvoj išao u više smjerova te stilski i geografski odvojenim rukavcima; različite nogometne kulture stvarale su različite tradicije i nije svugdje isti broj značio istu poziciju i(li) ulogu na terenu, ali generalno se dogodilo to da je još jedan igrač spušten iz veznog reda u obranu. U našim krajevima je to najčešće bio broj 4, čime je ‘šestica’, nekoć lijevi pomagač, postala praktički sinonim za defenzivnog veznog. U formaciji 4-2-4 pridružena joj je osmica, što je desetku ostavilo usamljenu na ničijoj zemlji; budući da je prethodno već od napadača bila pretvorena u ofenzivnog veznjaka, a to je podrazumijevalo drugačije navike i druge poželjne karakteristike, njeno ‘vraćanje’ u navalu nije teklo toliko glatko.
Desetka je pridružena devetki u centru napada — uglavnom kao brži, niži ili tehnički nadareniji, a to je često značilo i nešto povučeniji napadač, što je po prirodi stvari pripremilo teren za prelazak na klasični 4-4-2 povlačenjem nekadašnjih outside forwarda, sada krila, nešto niže; takav je razvoj događaja otvorio prostor i za sve kasnije formacije, kao i uloge koje je desetka u njima dobila, najčešće operirajući iza špice.
Bila je drugi napadač, povučena špica ili shadow striker, playmaker, trequartista, enganche; i u 4-3-3 je u pravilu bila ofenzivnija od osmice, a treneri su za desetku dizajnirali formacije koje će posebno naglašavati njenu ulogu: 4-3-1-2 ili midfield diamond ili romb; 3-4-1-2, 4-2-3-1. Kvragu, nerijetko je bila i ono što se zvalo free role, što je značilo da na terenu radi što god hoće i pojavljuje gdje god hoće.
Jer, govorilo se, jednim potezom može riješiti utakmicu.
Netko će možda reći da svoj status broj 10 ima prvenstveno zahvaliti tome što su nosili igrači koje ubrajamo među najveće svih vremena — Pele, Diego Maradona, Messi… — ali tu smo već na teoriji kokoši i jajeta: je li desetka postala kult zato što su je nosili oni ili su oni dobili desetku zato što su svojim talentom i vještinama bili predodređeni za nju?
Nogomet je oduvijek rađao kultove koje je masa paganski štovala, a ne postoji jači kult od onoga koji štuje desetku. I čak nakon što je nogometna evolucija premjestila fokus kreacije dublje u vezni red, a klasičnog fantasistu koji igra po svojim pravilima učinila anakronizmom, svejedno je kult preživio jer ljudi trebaju takvu vrstu heroja i genija.
On danas mora, poput svih ostalih, biti uklopljen u sustav i u pravilu je njegova uloga znatno drugačija nego što je nekoć bila, ali on sa sobom i dalje nosi obećanje, posebnu pažnju i teret koji ne može bilo tko nositi na plećima. Desetka je i danas broj onoga koji “zna igrati nogomet”, pa čak i ako ni pozicijom na terenu ni ulogom u momčadi ne odgovara klasičnom idealu.
Ali još uvijek, kad god vidim igrača s brojem 10, mogu zatvoriti oči i odmah pred sobom ugledati onog lijenog majstora s fudbom koji je s loptom mogao i znao sve.
