Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Lažna petica

Kako je ex-Yu tradicija nadahnula novi korak u nogometnoj evoluciji

Jedno od prvih nogometnih sjećanja koja nosim je ono na Velimira Zajeca.

Kroz maglu i bez detalja koji bi otkrivali točno vrijeme radnje, budući da sam tad bio dijete predškolskog uzrasta, dolazi mi gledanje nekog televizijskog prijenosa s ocem. On je obično bio suzdržan u reakcijama; šutke bi pušio svoje cigarete i netremice promatrao ekran, tek tu i tamo bacivši neki vrlo kratki komentar ili trash talk. No, bilo je situacija u kojima bi iskakao iz tračnica, a ova je morala biti jedna od takvih jer sjećam se da je u nekoliko navrata planuo – i to kad bi Zajec iz zadnje linije krenuo u dribling i prodor prema naprijed.

„Ku’ ćeš ti, Zeko?!“, vikao je. „Ku’ ćeš, u pizdu materinu…“

Nije mi bilo sasvim jasno negoduje li samo zbog njegovih poteza ili ga oni uzbuđuju i u pozitivnom smislu, jer – ako dobro pamtim – arsenal psovki i priručnih kletvi nastavljao bi se bez obzira na ishode tih malih Zekinih avantura. Sad kad razmišljam o tome, zaključujem da je eksplozivne reakcije morao izazvati sukob kontradiktornih emocija u njemu. Tata je bio dinamovac i posebno slab na Zajeca, ali istovremeno i, barem što se nogometa tiče, pomalo tradicionalist; volio je striktni sustav i jasnu podjelu uloga na terenu, a ono što je Zeko kao libero radio vjerojatno mu je izgledalo anarhično – ‘zabranjeno’, ali samim time i divlje uzbudljivo.

Međutim, nije to bilo nešto baš novo.

Franz Beckenbauer, igrač s kojim su Zajeca za karijere često uspoređivali, bio je između ostalog poznat i po takvim potezima. I dan-danas će se bez izuzetka naći netko da svakom obrambenom igraču iznadprosječne tehnike i elegancije baci referencu na Kaisera. Tata ga se morao jako dobro sjećati, budući da je uvijek simpatizirao Bayern i općenito njemački nogomet. Također, bila su mu još svježa sjećanja i na uzbudljive Nizozemce 1970-ih i njihovu liniju libera jakih na lopti, mada znam da je Oranje volio puno manje od Die Mannschafta; valjda mu je bio suviše ‘anarhičan’.

XXX

Vidio sam prošlost i budućnost nogometa sažetu u jednu točku koja se zove Frenkie de Jong. Godina mu je 20 i tek je ove sezone počeo redovito igrati za Ajax. Dugo su trajale rasprave oko toga koja je idealna pozicija za njega – je li to ‘šestica’, ‘osmica’ ili ‘desetka’ – a onda ga je u prosincu 2017. trener Marcel Keizer prvi put stavio u obranu, na ‘lažnu peticu’; Keizer je ubrzo otpušten, ali novi trener Erik ten Hag nastavio je s istom praksom.

Frenkie de Jong radi ovo.

Skauti najvećih europskih klubova sline i govore gimme gimme gimme. Ja slinim i govorim gimme gimme gimme. Arie Haan, Ajaxova ikona iz 1970-ih bez beda izjavljuje: „De Jong je bolja verzija Franza Beckenbauera, jer ima brzinu i lakoćom dodaje loptu“. Arie Haan je igrao protiv Franza Beckenbauera.

XXX

Zeko sa svojim stilom igre nije niknuo sam od sebe, već je bio duboko uronjen u jugoslavensku nogometnu tradiciju, koja je dala puno izuzetno tehnički potkovanih obrambenih igrača. Prije nekoliko godina sam o tome razgovarao s nekadašnjim Zajecovim suigračem Srećkom ‘Čečijem’ Bogdanom, koji mi je objasnio zašto je ondašnji sustav praktično redovito izbacivao nogometaše takvih karakteristika.

„Ključne su bile regionalne i republičke selekcije mlađih uzrasta“, rekao je Čeči. „Uvijek bi se dogodilo da je na tim okupljanjima višak talentiranih napadača i veznjaka, a manjak obrambenih. Onda bi treneri, možda neki put i bez previše razmišljanja, nekog od visokih napadača stavili na stopera, a nekog od veznjaka na libera. Često bi tako i ostalo s tim igračima, zapravo igrom slučaja.“

Bogdan zna o čemu govori, jer je i sam bio produkt takvog eksperimenta. Kao mladac je u Rudaru iz Murskog Središća i Čakovcu igrao centarfora, a u Dinamu – i, kasnije, Karlsruher SC-u – proslavio se kao defenzivac: mogao je pokriti pozicije stopera, libera i defenzivnog veznog. Bitno je naglasiti da se taj proces najčešće događao dosta kasno u razvoju nogometaša, kad bi sa 17-18 godina već debelo bili stekli navike vezane uz jednu poziciju, odnosno liniju, koje su onda bili u stanju na neočekivan način upotrijebiti na novom ‘radnom’ mjestu.

I ne samo to; Zajec je, baš kao i Beckenbauer, već po potrebama kluba ili reprezentacije igrao u obrani ili u veznom redu, a nije bilo neuobičajeno ni da se igrači zrele dobi prebacuju iz jedne linije u drugu. Puno je primjera zvijezda negdašnje lige – od Branka Zebeca krajem 1950-ih i početkom 1960-ih do, recimo, Siniše Mihajlovića u 1990-ima – koji su se potkraj karijere skrasili u obrani.

Velibor Vasović

Zapravo, mogli bismo otići još korak dalje u smjelu teoriju da je upravo jugoslavenska nogometna kultura iznjedrila korijen trenda po kojem se prvi playmaker momčadi nalazi u zadnjoj liniji.

Ali najprije bismo trebali objasniti ‘brojeve’ u nogometu, odnosno njihovo znamenje i karakteristike.

Premda se uvođenjem stalnih brojeva na dresovima u nogomet činilo kako tradicionalna numeracija gubi svaki smisao, suvremenom ubrzanom diverzifikacijom taktičkih trendova i finesa postalo je teško pratiti pozicije i uloge igrača na terenu samo kroz momčadske formacijske oznake. Uvriježeno značenje tih brojeva – premda oni najčešće ne odgovaraju onome koji igrač nosi na dresu – neočekivano je postalo dobrodošla prečica. Pa smo tako pričali o odumiranju ‘klasične desetke’, ‘lažnoj devetci’, danas pričamo o ‘osmicama’, dok je, recimo, njemački termin Sechserraum postao vrlo praktičan za opisivanje prostora koji okupira ‘šestica’, odnosno defenzivni vezni.

Brojevi su se na dresovima prvi put pojavili u 1920-ima, ali tek su kasnije postali obvezni (najprije u Engleskoj, 1939.). Oni su bili zasnovani na prvoj pravoj nogometnoj formaciji – takozvanoj ‘Piramidi’, koju bismo danas označili kao 2-3-5, a po njoj su i same pozicije dobile imena. Piramida se sastojala od golmana koji je, dakako, dobio ‘jedinicu’; dvojice full-backova kojima su dodijeljeni prvi sljedeći brojevi 2 i 3, zatim trojice half-backova (desni 4, središnji 5, lijevi 6) i onda ‘navale’, odnosno forward linea, koja je s lijeva na desno označena brojevima od 7 do 11. Pritom su 7 i 11 bili krila (wingers), 8 i 10 inside forwards, a devetka centre-forward.

Međutim, dotad su se već bili dogodili značajni pomaci u nogometnoj taktici, odnosno rasporedu igrača na terenu. Arsenalov menadžer Herbert Chapman uveo je sustav WM, koji se uskoro raširio najprije po Engleskoj, a onda i u većini ostatka Europe i nogometnog svijeta. WM je u praksi značio da je 2-3-5 postao 3-4-3 (točnije, 3-2-2-3): inside forwards su povučeni u vezu i postali ofenzivni veznjaci (‘spojke’) s brojevima 8 i 10, a jedan je half povučen u obranu. Tako je ‘centarhalf’, ‘petica’, zadobio neobično i vremenom mitsko značenje: ostao je desetljećima poznat pod tim imenom, premda je igrao u zadnjoj liniji, a ne – kako mu ime govori – u sredini veznog reda.

Kasnije je u obranu povučen još jedan half, formacije su poprimale oblike 4-2-4, 4-3-3, 4-4-2 i kojekakve druge. Evolucija nije svugdje išla istim tijekom i ponegdje su drugi ‘brojevi’ prebacivani iz linije u liniju, ali zajedničko joj je bilo to da su nekadašnji jedini obrambeni igrači – full-backovi – izmješteni uz aut-liniju i postali bočni braniči – bekovi – napravivši mjesta u srcu obrane za stopere.

Isprva su ti ‘novi’ braniči imali sasvim bazične uloge: zahtjevi postavljeni pred njih većinom su se sastojali od man-markinga suparničkih napadača, fizikalnosti u duelima i jednostavnih dodavanja u pravilu prvom do sebe. Oni su zapravo bili obrambeni specijalisti koji su malo ili nimalo sudjelovali u izgradnji napada. Tek malo više slobode imali su bekovi, čiji je primarni zadatak bio pokrivati suparnička krila i tek negdje od prijelaza 1960-ih u 1970-e možemo govoriti o ofenzivnim bekovima; a to je postalo standard još desetljećima kasnije.

Korijen ideje playmakera iz zadnje linije trebali biste potražiti u Beogradu i u Zagrebu

Danas je općeprihvaćeno kako je ulogu ‘osigurača’ u obrani – onoga što će u nas neko vrijeme biti poznato pod terminom „čistač“ – izumio austrijski trener Karl Rappan kao izbornik švicarske reprezentacije u 1930-ima. Njegov je sustav na papiru izgledao kao nešto što bismo danas nazvali 4-3-3, s tim da je jedan od središnjih braniča bio postavljen iza drugog (dakle, zapravo 1-3-3-3) i bio oslobođen markiranja čovjek-na-čovjeka. Ondašnji novinari su to nazvali verrou (vijak), a tog igrača verouller; no, doseg te Rappanove inovacije bio je prilično ograničen. Nakon Drugog svjetskog rata uskrsli su ga Talijani. Njihov najveći nogometno-novinarski bard Gianni Brera osmislio je naziv za takvog igrača – libero (slobodni) – kao i za sam sustav. Catenaccio – lokot, katanac.

Ubrzo se pokazalo da pojava libera nije limitirana samo na taj sustav. On je preživio i desetljećima nakon što je zloglasni catenaccio doživio svoj konačni poraz, odnosno korak na novu evolucijsku razinu; uveden je i u druge nogometne kulture i kontekste – iako se, recimo, u Engleskoj nikad nije udomaćio jer ondje se, uz tek povremene i puno kasnije eksperimente, igralo gotovo isključivo u ‘ravnoj’ zadnjoj liniji.

Bitna stvar za libera je ta što je to bila zapravo prva obrambena uloga u povijesti za koju nisu bile presudne fizikalije nego mozak i tehnika. Libero je mogao biti onaj igrač koji je prednjačio po sposobnosti donošenja odluka, pozicijski i taktički inteligentan nogometaš koji zna s loptom. Zato su u tu ulogu često novačeni bivši veznjaci, čiji je nogometni razvoj bio bitno drugačiji od onoga što se tražilo od klasičnih stopera. Libero je često bio mozak momčadi i produžena trenerova ruka na terenu;  on je morao imati najbolji pregled igre i sam procjenjivati kad će ostati iza zadnje linije, a kad izaći ispred nje.

XXX

„Nikad u svom životu nisam vidio bolji talent“, kaže Jos Bogers, jedan od De Jongovih trenera u mlađim uzrastima. „Ima ono što je imao Cruyff. Kad mu je bilo 17, već je usmjeravao starije igrače i to je bilo prihvaćeno. Vidim isto s Frenkiejem. Drugi trener, Robbie Hendriks, kaže: „On je tip igrača koji ne zna točno što radi. Nema fiksni plan kad mu dođe lopta, što znači da može improvizirati. Osjeća pokret oko sebe i djeluje instinktivno. Ali nije ga lako trenirati. Kažete li mu da ide lijevo, on će vjerojatno otići desno.“

Ku’ ćeš ti, Frenkie?! Ku’ ćeš, u pizdu materinu…

XXX

Međutim, ako tražite originalnog Zeku, igrača koji je s loptom u nogama izlazio iz zadnje linije i aktivno započinjao napade, po svoj prilici ćete ga naći među ranijim izdancima iste nogometne kulture – iako ne u Jugoslaviji, nego u Amsterdamu i u Münchenu.

Velibor Vasović još je za igračkih dana postao Partizanova ikona, premda je jednu godinu proveo u Zvezdi, a kasnije je i vodio kao trener. Godine 1966. stigao je u Ajax kao već formirani libero kojemu nije bilo strano ni igranje u veznom redu. Pod vodstvom Rinusa Michelsa evoluirat će u takvog libera koji će koristiti svaku priliku za izlazak iz obrane i zauzimanje uloge dodatnog veznjaka, odnosno pretvaranje formacije 4-3-3 u 3-4-3, što će postati jedan od temelja totalnog nogometa. Sa svojom tehnikom i sposobnošću donošenja odluka, Vasović se prometnuo u prvog pravog šetača među linijama i s Ajaxom je 1971. osvojio prvi europski naslov za amsterdamski klub.

Iako je i ranije u nogometu korišten koncept izmjene pozicija, revolucionarna stvar kod Michelsova Ajaxa bila je ta što se one nisu događale samo unutar linija (npr. kad krila zamjene strane ili jedno od njih zamijeni mjesto s centarforom), nego i po laterali: Vasović i njegovi nasljednici mijenjali bi mjesto sa središnjim veznjakom Johanom Neeskensom, a ovaj pak s Johanom Cruyffom i obrnuto. Bio je to početak filozofije koja će kroz povijest iznjedriti neke od najprogresivnijih ideja u nogometu.

Nešto južnije, u Bavarskoj, Zagrepčanin i izvorni HAŠK-ovac Zlatko Čajkovski otkrit će Beckenbauera u mlađim kategorijama tada još drugoligaškog Bayerna i od njega napraviti jednog od najvećih igrača u povijesti, a Bavarcima trasirati put prema razvoju u globalni megaklub. Oba procesa nastavit će još jedan Zagrepčanin, Branko Zebec, koji će 1969. Bayernu donijeti prvu titulu u bundesligaškoj eri. Beckenbauer je kod Čajkovskog debitirao 1964. kao lijevo krilo, ali ubrzo je premješten puno dublje. Kod Zebeca će, upravo u njegovoj prvoj i šampionskoj sezoni 1968./69., početi igrati libera.

Za razliku od Čajkovskog, koji će kasnije preuzeti Dinamo, Zebec je izvorno bio ‘purger’ iz Građanskog, a angažman u Bayernu donio mu je prethodni rad s Dinamom, u kojem je i počeo svoju trenersku karijeru. Vasović, Čajkovski i Zebec bili su usto i partizanovci; dvojica od njih već su i u Jugoslaviji igrali na poziciji libera, premda ne još na tako revolucionaran način, a dvojica su na prijelazu 1960-ih u 1970-e trenirali Dinamo. Želite li identificirati korijen ideje pretvaranja libera u playmakera iz zadnje linije, trebali biste ga potražiti u Beogradu i u Zagrebu. S druge strane, i Hajduk je imao svoju liniju vrhunskih libera, osobito u 1970-ima, i prije i poslije nego što je Tomislav Ivić otišao u Ajax i vratio se: igrali su ih Dragan Holcer, Boro Primorac, Ivan Buljan, Luka Peruzović

Naravno, problem s teorijom jugoslavenske škole kao prethodnice onoga što za potrebe ovog teksta zovemo ‘lažnom peticom’ je taj što se ona zasniva uglavnom na anegdotalnim primjerima. Nemoguće je utvrditi je li netko doista bio ‘prvi’ u bilo čemu ako u obzir uzimate predtelevizijsko i predinternetsko doba, kad su žive slike s nogometnih utakmica još bile rijetkost – a i ostale, jer malo je i arhivskih snimaka na kojima biste mogli temeljiti neku komparativnu tezu. Naprosto će se uvijek naći netko tko će tvrditi da je takav igrač postojao 1930-ih u Južnoj Americi ili 1950-ih u Sovjetskom Savezu. Sigurno se i ranije negdje našao nekakav ekscentrik koji je nemilice driblao pred vlastitim kaznenim prostorom.

Međutim, govorimo o takvima koji su ciljano, sistemski korišteni u takvoj ulozi i koji su započeli globalni trend. A trend možete započeti jedino ako s idejom imate uspjeha na najvišoj razini; Ajax i Bayern su od 1971. do 1976. zajedno uzeli šest uzastopnih naslova Kupa prvaka (tri Ajax, pa tri Bayern), a u međuvremenu su reprezentacije Zapadne Njemačke i Nizozemske, izgrađene na igračkoj bazi upravo ovih dvaju klubova, igrale finale Svjetskog prvenstva 1974. Kristalno je jasno da je utjecaj ideja koje su tih godina unijeli u nogometnu evoluciju morao biti daleko najveći.

Jedna od tih ideja bila je i da obrambeni igrač ne mora biti tehnički ‘balvan’; štoviše, da je poželjno upravo suprotno.

XXX

„Igram na intuiciju. Pokušat ću prijeći igrača ma gdje se nalazio na terenu ako vidim da na taj način mogu stvoriti čovjeka viška. Mislim da je pozicijska igra koju u Nizozemskoj volimo postala prenaglašena. Sve se svodi na posjed. Ja volim rizik. Volim dodavanje prema naprijed. Volim avanturu“, govori De Jong.

S fanovske strane, mnoge su stvari u nogometu stvar ukusa. Osobno me ništa ne uzbuđuje toliko kao visoki presing luđačkog intenziteta s jedne, a vještina i playmaking iz zadnje linije s druge strane. Volim stvari i ljude koji pomiču granice i idu protiv uvriježenih vrijednosti. Volim subverziju, volim cutting edge. Volim Frenkieja de Jonga.

XXX

Libero je do početka 21. stoljeća gotovo nestao s nogometne mape. Možda i posljednja momčad najviše razine na svijetu koja je igrala s njim bila je hrvatska reprezentacija pod Cicom Kranjčarom, nekadašnjim Zajecovim suigračem iz šampionske 1982., kao izbornikom na Svjetskom prvenstvu 2006. U Hrvatskoj ga je kasnije te godine ukinuo Slaven Bilić, koji je postavio Hrvatsku u ravnu liniju s četvoricom i već 2007. više nijedna momčad u HNL-u nije igrala s trojicom otraga. Kad je godinu-dvije kasnije Ćiro Blažević – jedan od svjetskih pionira sustava 3-5-2 s liberom, koji je prvi put predstavio upravo 1982. u Dinamu – igrao nešto slično s reprezentacijom Bosne i Hercegovine, tamošnji progresivni novinari poput Telesportova Saše Ibrulja gledali su ga kao da vide drevnog archaeopteryxa.

Libero je otišao, kasnije se mjestimično i vratio, ali u modernim reinterpretacijama sustava s trojicom otraga i visoko podignutim bekovima (wingbacks) njegova je uloga u pravilu nešto konzervativnija. S druge strane, dobili smo golmane poput Manuela Neuera, koji preuzimaju dio zaduženja libera (sweeper keeper).

Postupno se, međutim, još od 1970-ih događao proces konvergencije – klasični su stoperi, pogotovo nakon što su oslobođeni okova markiranja čovjek-na-čovjeka, ali i natjerani na to razvojem presinga, sve više počeli poprimati odlike koje su činile ideal tehnički potkovanog libera. Postajalo je sve teže naći elitne ekipe u kojima najprije barem jedan, a onda i obojica nisu bila sposobna ne samo braniti, nego i kvalitetno odigravati prema naprijed iz zadnje linije. Klasni defenzivni veznjaci, poput Franka Rijkaarda u 1990-ima ili Javiera Mascherana zadnjih godina, vraćani su u zadnju liniju; afirmirani su koncepti kao što su la salida lavolpiana i juego de posicion, a središte organizacije na terenu sve se više pomicalo natrag.

Moderni je nogomet konstantna potraga za prostorom.

Od nizozemskog Totaalvoetbala i njegova nešto mehaniziranijeg pandana koji je u kijevskom Dinamu praktično istovremeno uveo Valerij Lobanovskij postalo je presudno pronaći taj „space, the final frontier“, ‘skraćivati’ i ‘produžavati’ teren – što se, između ostaloga, radi i podizanjem te spuštanjem zadnje linije. Ubrzo je djelokrug klasične desetke, fantasiste, postao prenapučen i pretijesan pa je porasla važnost registe, odnosno duboko postavljenog playmakera.

Neko se vrijeme činilo da će igrači kao što je bio, primjerice, Ronald Koeman, postati standard: on je djelovao neposredno ispred obrane i dugim dodavanjima poput quarterbacka u američkom nogometu započinjao napade. Čak se i taj američki naziv počeo upotrebljavati, jer je sasvim logičan za nešto što je između obrane i nekadašnjih ‘half-backova’. Ali to nije bilo dovoljno. Drugi, poput Andree Pirla ili Luke Modrića u hrvatskoj reprezentaciji nakon što se iz nje povukao Niko Kovač, u potpunosti su preselili ‘ured kreativnog direktora’ gotovo na rub vlastitog kaznenog prostora. Simptomatično, u pravilu se radilo o bivšim desetkama koje je evolucija potisnula bliže svom golu. Budući da je prostora sve manje, ultimativna i najtraženija vještina postao je dribling, kao alat kojim se može taj prostor stvoriti.

Evolucija nas je dovela do stadija u kojem danas jedino bekovi imaju dovoljno vremena na lopti da pokore tu posljednju, prostornu granicu. No, evolucija funkcionira po principu akcije i reakcije, a nogometna taktika postala je slična hladnoratovskoj utrci u naoružanju koja se stalno ubrzava: čim netko razvije moćno oružje, budite sigurni da će netko drugi vrlo brzo pronaći protuoružje da ga zaustavi. Zato ni era bekova neće predugo trajati – idući korak je smještanje kreativnog fokusa u zadnju liniju.

A onda će se povjesničari sigurno sjetiti možda ne Zeke, ali sigurno Velibora Vasovića, Zlatka Čajkovskog i Branka Zebeca.

Frenkie de Jong je budućnost nogometa. On je – možda ne konkretno on kao igrač, ali svakako kao prototip – ono što ćemo uskoro gledati na najvišoj razini. Ideja lažne petice kao – recimo to tako – križanca košarkaškog playa i footbalskog quarterbacka možda čak ima najviše potencijala od svih vezanih uz konkretnu poziciju koje su se zadnjih desetljeća pojavile, ali i ona će doći s ograničenim rokom trajanja.

Ljudska civilizacija nije toliko drugačija od Borga u Star Treku.

Barem ne po svom kulturološkom apetitu; kontrakultura po već bezbroj puta viđenom scenariju biva asimilirana u maticu koja revolucionarno pretvara u svakidašnje, a prototip u stereotip, kako bih ih mogla zamijeniti nečim novim i učinkovitijim kad za to dođe vrijeme.