Jedva je mjesec dana, ako i toliko, prošlo između prvog objavljivanja romana Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza u svibnju 1967. i najveće utakmice Stjepana Lamze, onog Dinamova trijumfa nad Eintrachtom u maksimirskom uzvratu polufinala Kupa velesajamskih gradova.

U vremenu koje je uslijedilo i jedno i drugo je postalo klasik, a priča o Lamzi poprimila obrise magijskog realizma srodnog onome kojim barata Márquez u svom remek-djelu. Priča je to u kojoj se isprepliću stvarnost i mit, činjenice i metafore, nadnaravno i svakodnevno; priča podjednako razigrano romantična i okrutno fatalistička.

Ona je najuvjerljivije svjedočanstvo njegove veličine, jer vrlo su rijetki i posebni oni što već za života prijeđu u legendu. Život i karijera Štefa Lamze već desetljećima spadaju u tu domenu i to je nešto što ni smrt ne može promijeniti, jer on ju je za života predriblao i izbacio iz natjecanja. Bilo je to još u polufinalu njegova vijeka; u finalu, kao onomad protiv Leeds Uniteda, nije morao ni igrati. Umjesto njega igrala je legenda o Lamzi; pobijedila kod kuće, sačuvala čistu mrežu i remizirala u gostima. Smrt je za nju beznačajna, baš poput suparnika iz one anegdote koju je prepričao Rudi Belin, a u kojoj ga je Štef pred sam izlazak na punu Marakanu pitao: “Protiv koga to igramo?”.

Ionako, pisao je Marquez, “ne umireš kad bi trebao, već kad možeš”.

Priča o Štefu Lamzi je klasik: veća od života i jača od smrti

Prošle su mnoge godine — više od pola onih Marquezovih 100 — i danas je malo onih koji se još sjećaju Štefa Lamze u Dinamovu dresu. Ukazivao nam se povremeno i mjestimice kao blagi starac dugih, sijedih brkova i prodornog, koliko i zaleđenog pogleda. Pričao je ponekad o davno izgubljenom vremenu, ali više su drugi pričali i pisali o njemu. I sad, kad čitate nemušto sklepane posljednje oproštaje u domaćim medijima, ono što će vam vjerojatno upasti u oči kod tog razbacivanja citatima koji možda jesu, a možda i nisu stvarno njegovi, kod uobičajene vožnje općim mjestima Lamzine karijere, mnoge su nedoslijednosti i protutječja po pitanju detalja.

Ali nije to nešto zbog čega bi se on uznemiravao niti nešto zbog čega će se okretati u grobu jednom kad njegova priča, ako ikad, bude standardizirana u kanon. Jer uvijek su ti detalji bili promjenjivi i otvoreni za interpretaciju.

Tomislav Židak, svojevrsni G. G. Marquez hrvatskog sportskog novinarstva, znao je svoj iskaz mijenjati već “prema raspoloženju” (navodnici njegovi) i nije bio jedini. Kvragu, i sam Štef ih je znao prepričavati svaki put različito, u što sam se uvjerio u svom jedinom razgovoru s njim prije nekih osam ili devet godina. Sve što sam želio bilo je provjeriti i osvježiti citate iz intervjua koji je ranije bio dao magazinu koji sam uređivao, a on je gotovo svaki od tih ispostavio na malo drugačiji način i s malo drugačijom faktografijom. Niste mogli steći dojam da je to radio namjerno, nije u njemu bilo ni trunke zlobe, pa ni predumišljaja; naprosto se istih stvari u sljedećem navratu sjećao različito od onog prethodnog.

I nije to ni toliko neobično imate li na umu da je riječ o čovjeku koji je jutro poslije svoje najveće utakmice pijan propao kroz truli balkon i time efektivno skončao karijeru, iako je nakon toga pokušavao i donekle uspijevao vratiti se nogometu.

Ona maksimirska večer i jutro poslije u Vili Rebar su, jasno, fokalna točka ne samo Lamzine karijere nego i legende o njemu. To je tragični kraj priče o možda najvećoj među Dinamovim ikonama, kraj koji cijeli narativ čini tako posebnim i daje mu finalni magijsko realistični dodir. Čuo sam ga u jednoj verziji, pa u drugoj, pa čitao o njemu u trećoj, četvrtoj i petoj…

Ali ne bih da sad pričamo o tome. Ne bih ni da pričamo o činjenici koja se ne može zaobići — onoj da je Lamza bio alkoholičar te da je i za igračkih dana mnogo pio — kao ni o tome da to samo osnažuje legendu: je li Štef ikona usprkos tome ili dobrim dijelom baš zbog toga? Ne bih ni da pričamo o uglavnom blagonaklonom odnosu navijačke javnosti prema takvim eskapadama, o taksijima koji su vozili u rikverc, o skrivanju od klupske uprave u podrumu lokala Splendid ili o onoj prigodi kad je cijelo poslijepodne uoči utakmice s Barcelonom proveo cugajući, samo da bi se na stadionu pojavio 10 minuta prije početka.

Volio bih da pričamo o njegovoj igri, ali ostale su nam samo priče, anegdote koje miješaju detalje i uvijek se vraćaju na nešto izvan terena ili mimo samog nogometa. Kao što svi znaju da je Lamza “opal s balkona”, ali više nitko ne zna točno kako, tako svi znaju i to da je bio vrhunski talent i veliki igrač, ali se više nitko živ ne sjeća točno zašto. Barem ne dovoljno dobro da objasni i svima nama koji ga nismo imali prilike vidjeti.

Možda to nije ni važno. Priče su, uostalom, ono što iza nas ostaje, a ne suhe brojke i ‘objektivno’ vrednovanje. A priča o Štefu Lamzi je klasik: veća od života i jača od smrti.