Nogomet narodu

Legende su jeftine

Frank Lampard i otkaz u Chelseaju

Teško je danas takvo što i zamisliti, ali prije samo 23 godine Manchester City je dosegao najnižu točku u svojoj povijesti kad je propao u treći rang engleskog nogometa. Menadžer Joe Royle, koji je momčad preuzeo u veljači 1998. kad je bila duboko u zoni ispadanja tadašnje Division One — današnjeg Championshipa — nije uspio spasti klub, ali je svejedno dobio mandat da ga nastavi voditi; uslijedile su dvije promocije zaredom i City se nakon četiri godine odsustva vratio u elitu. Taj put, međutim, povjerenje u istog tog Roylea nije bilo jednoglasno kao dva ljeta ranije, usprkos njegovu čudesno brzom uspjehu.

“Koliko god biste to voljeli”, izjavio je tadašnji neimenovani klupski direktor, “čovjeka koji vodi vaš kvartovski dućan nećete staviti na čelo multinacionalke”. Njegova je poanta bila da je klub trebao smijeniti ‘čudotvorca’ i ‘spasitelja’ na klupi čim je izborio povratak u Premier ligu. To se, razumljivo, nije dogodilo i City se s Royleom ekspresno vratio u niži rang, a on je na kraju sezone otpušten.

Pitanje koje ova anegdota otvara je ono vječno među nogometnim fanovima, osobito aktualno u eri superklubova i konstantno šireće stratifikacije u europskom klupskom nogometu: je li dobar trener naprosto dobar trener i to će dokazati s bilo kojom momčadi, bilo kojim igračima i u bilo kojim okolnostima, ili postoje treneri za velike te oni za male klubove? Svedeno na hipotetičku banalnost kako je u nas već običaj, bi li Pep Guardiola odveo Cibaliju u Europu? Bi li Stanko Mršić osvojio naslov s Barcelonom?

Možda se na prvu loptu usporedba ne čini valjanom, ali jedan od kutova iz kojih možete gledati otkaz Franku Lampardu u Chelseaju upravo je taj.

Izgleda da je Chelsea od samog početka svojoj legendi prišao s figom u džepu

Klupska igračka ikona iza sebe ima razmjerno impresivnu prošlu sezonu u kojoj je s Chelseajem izborio plasman u Ligu prvaka, dospio u finale FA Cupa, izgledao vrlo dobro u Europi i igrao vrlo dopadljiv nogomet u kojem je promovirao niz igrača iz klupske akademije. Međutim, to je bila sezona s najmanjim očekivanjima u eri Romana Abramoviča; sezona u kojoj se moralo improvizirati budući da je ekipa koja je vapila za rebuildingom bila pogođena FIFA-inom zabranom ulaznih transfera i u tim okolnostima je četvrto mjesto u ligi bilo “puna šaka brade”, što kaže naš narod.

Nakon što je Gazda spiskao preko 220 milijuna funti na pojačanja, očekivanja su drastično porasla i ovog ljeta se već pričalo o bacanju rukavice u lice Cityju i Liverpoolu, odnosno Chelseajevoj kandidaturi za naslov, iako je Lampard sam oprezno i biranim riječima upozoravao da je za takvo što još prerano jer treba vremena da se novi igrači uklope u momčad. On je ciljao na iduću sezonu, ali nije je uspio dočekati. Ako je bio dobar u vrijeme kad je Chelsea — za Abramovičeve standarde — spao na razinu ‘kvartovskog dućana’, nije se pokazao spremnim za vođenje multinacionalne kompanije sa svim onim specifičnim zadacima kakve takav posao sa sobom nosi.

Kao i uvijek kad je u pitanju smjena trenera u Chelskiju, bezbroj je gledišta — katkad isprepletenih, katkad međusobno kontradiktornih — na to kako je i zašto uopće do nje došlo. Još je više tračeva i glasina iz tradicionalno propusne svlačionice, ali generalni je dojam da nema puno onih, pa možda ni među navijačima, koji misle da je klub donio krivu odluku otkazom Lampardu.

Što je možda i pomalo čudno, bez obzira na klupsku kulturu koja menadžere tretira kao potrošnu robu i na dojam da se barem neke od tih glasina, u maniri koju bi zlobnici usporedili s najboljom KGB-ovskom tradicijom, ciljano pušta u javnost kako bi vlasnici zaštitili sebe posrednim defamiranjem dojučerašnjih suradnika, sve dok im u javnosti stišću ruku i zahvaljuju zbog svega što su učinili.

Jedan od razloga za eventualno čuđenje je taj što kriza u Chelseaju, ona prava, i ne traje osobito dugo.

Još početkom prosinca je momčad bila na čelu Premier lige, s jednim jedinim porazom (0-2 kod kuće protiv prvaka Liverpoola još u drugom kolu), a skupinom Lige prvaka se prošetala bez poraza i s gol razlikom 14-2. Do kraja godine dogodili su se porazi od Evertona, Wolvesa i Arsenala, ali zanimljiv je podatak da je Chelsea u 2021. ušao kao prva momčad prvenstva po metrici ‘očekivanih bodova’ (xPts). Zapravo, i sad, nakon što je u novoj godini izgubio dvije od svoje tri utakmice (protiv Manchester Cityja i Leicestera, pobijeđen je jedino Fulham), Chelsea je po tome treći u Premier ligi, s manje od pet ‘očekivanih’ bodova zaostatka za Cityjem i manje od jednog za Liverpoolom, a dva i pol ispred Manchester Uniteda.

U stvarnosti, međutim, Chelsea punih 11 bodova zaostaje za vodećim Unitedom, a takva je, poprilično velika statistička diskrepancija, otvorena za tumačenje. Uzorak nije velik, ali Lampardova je momčad očito ‘trebala’ biti na boljoj poziciji na ljestvici od aktualne devete, pa znači li to da naprosto nije imala sreće ili možda da nešto ozbiljno ne štima s ekipom kad povoljni omjer stvorenih i suparnicima dopuštenih prilika nije uspjela pretvoriti u opipljiviji rezultat?

Tko god je gledao neku od posljednjih utakmica gotovo sigurno naginje drugoj verziji priče. Chelsea već neko vrijeme djeluje impotentno i ranjivo, a posebno je znakovito da u 19 kola prvenstva nije uspio pobijediti nijednog od najjačih suparnika — tek je s Unitedom i Tottenhamom odigrao po blijedih 0-0. Pritom je dojam koji je ostavio u većini tih utakmica bio uvjerljivo inferioran i znatno lošiji od onoga što je prikazivao u prošloj sezoni. Teško je za to vidjeti nekog drugog krivca osim samog menadžera.

Lampardu će sada izlistati dugi popis grijeha i pogrešnih procjena, ali neosporno je da je lutao u selekciji, a neke od njegovih taktičkih odluka bile su u svakom slučaju dubiozne — poput, recimo, standardiziranja formacije 4-3-3. Prošle je sezone Lampard isprobavao različite varijante, u ovu sezonu je uspješno ušao s 4-2-3-1, a onda se nakon nekog vremena ‘skrasio’ s rasporedom iz kojeg nikako nije uspijevao izvući najbolje iz svojih najskupljih igrača. ‘Ubio’ je golgetera u Timi Werneru gurajući ga na krilo i zahtijevajući od njega da se vraća dublje nego što je bio naviknut u Leipzigu, a dojam je da s Kaijem Havertzom naprosto nije znao što bi.

Iako se sa strane čini da bi najlogičniji izbor bio upravo 4-2-3-1 s Wernerom u špici i Havertzom iza njega, a da Jorginho i N’Golo Kante igraju pivote, Lampard je tvrdoglavo insistirao na nečemu što nije funkcioniralo. Time je otupio napadački potencijal ne samo novoprodošlih Nijemaca, nego i ostatka ofenzivnih opcija. Mason Mount je još igrao vrlo dobro na sebi možda ne baš idealnoj poziciji ‘osmice’, Tammy Abraham i Olivier Giroud bi s vremena na vrijeme zablistali golovima (zajedno 20 u svim natjecanjima), ali uloge i forma Christiana Pulisica i Hakima Ziyecha bili su dodatni razlog za razočaranje.

Za Havertza, Wernera i Ziyecha plaćeno je ukupno preko 150 milijuna funti odštete; za još uvijek tek 22-godišnjeg Pulisica prije dvije godine dodatnih 60-ak — i nijedan od njih pod Lampardom nije opravdavao uloženo. Štoviše, često bi se našli na klupi. Abramovič to nije to mogao tolerirati. Morao je zaštiti svoju investiciju.

Glasine o tome kako Lampard ‘gubi svlačionicu’ kolale su sve većom brzinom. Neki od igrača su, kažu, bili nezadovoljni manjkom minutaže ili svojom ulogom na terenu; drugi su se žalili na nedostatak jasnih taktičkih instrukcija ili vremena koje je menadžer posvetio razgovoru s njima, kao i nedostatak empatije za individualne krize forme. Počelo se pričati i o tome kako stručni stožer nije prilagodio način rada specifičnostima zbog lanjskog prekida ‘pomaknute’ sezone i gustim rasporedom utakmica koji je uslijedio. Chelsea je, navodno, trenirao žestokim intenzitetom, što je također izazvalo brige i sumnje kod dijela igrača, ali i klupskog menadžmenta.

Osim toga, Lampard je u više navrata svojim izjavama nakon utakmica krivnju svaljivao na igrače, što nikad nije dobra ideja — nije ih baš bacao pod autobus, ali im je predbacivao karakterne slabosti i manjak samopouzdanja; za nekoga s tolikim igračkim iskustvom morao je biti taktičniji.

Kad je u prvoj utakmici kalendarske godine Manchester City stigao na Stamford Bridge i potpuno razbio Chelsea u svim elementima igre, već se moglo razaznati da stvari idu svom neminovnom kraju. Ta je utakmica bila potpuno drugi svijet od one iz prošle sezone kad Lampard nad-pepao Pepa, ostavivši ga na ispod 47 posto posjeda lopte, najmanje u Katalončevoj trenerskoj karijeri, iako je izgubio 2-1; kasnije je istim rezultatom, ali drugačijim pristupom pobijedio City. Prošle je sezone sa slabijom momčadi izgledao ravnopravno i konkurentno, a ove kao autsajder.

Onda je u javnost lansiran podatak da Lampard ima najslabiji učinak u Abramovičevoj eri kad su u pitanju osvojeni bodovi po utakmici i bilo je već jasno da menadžer neće ‘preživjeti’. Nakon što je dva tjedna kasnije izgubio kod Leicestera, Lampard se navodno već u svlačionici pozdravio s igračima, očekujući otkaz. On se, međutim, otegnuo na još nekoliko dana dok je klub ispregovarao novog trenera, ali teško da je Frankie gajio lažnu nadu. Znao je on i ranije što mu se sprema, ali nije to mogao izbjeći.

Na kraju, izgleda da je Chelsea od samog početka svojoj legendi prišao s figom u džepu.

Ako su informacije s kojima raspolaže The Athletic točne, još ljetos je u klubu odlučeno da će prvi neuspješni niz presuditi Lampardu. Po jednoj verziji priče u koju nije teško povjerovati, klub je u startu gledao na Lamparda-menadžera kao na rješenje samo za prijelaznu fazu u kojoj je bio hendikepiran zabranom kupovanja igrača, koja je izvorno bila izrečena za dva prijelazna roka i naknadno smanjena na jedan. Lampard je bio popularni izbor koji će mobilizirati navijače jer svi žele svog ‘Guardiolu’ i spremni su prijeći preko nedostatka trenerskog iskustva kad su u pitanju klupske legende poput Andree Pirla ili Olea Gunnara Solskjæra.

Lampard je, također, za Chelsea bio znatno povoljniji od svojih prethodnika ili konkurenata — navodno je potpisao plaću oko četiri milijuna funti godišnje — i klub mu nije ispunio sve želje po pitanju prvih suradnika, iako one nisu bile posebno zahtjevne, kao ni one koje su se ticale aktivnosti na tržištu igrača. Zbog toga se našao u tinjajućem sukobu s direktoricom Marinom Granovskajom, ali prešao je preko svega jer to je njegov klub i posao života. A sve to nakon tek jedne close, but no cigar sezone prikupljanja menadžerskog iskustva u Championshipu s Derby Countyjem.

U prvoj s Chelseajem je možda prebacio realna očekivanja, ali momčad je za ovu podignuta na višu razinu i na ‘gornjem katu’ su bili itekako svjesni Royleova poučka s početka. Nije to više kvartovski dućan — niti dječji vrtić, kako smo lani tepali Lampardovim dečkima. Kad je u ruke dobio znatno luksuzniju ekipu, nije se s njom snašao, a klub mu nije bio spreman dati vremena — ne kad može dobiti nekoga poput Thomasa Tuchela, koji je u PSG-u dokazao da se s takvima može vrlo uspješno nositi.

Superklubovi su skupe i surove multinacionalke, a legende su za njih jeftine; oni nemaju vremena čekati da se netko na njima uči poslu, pa makar se radilo i o ponajvećem zaslužniku u njihovoj povijesti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.