Odmah da razjasnimo, neće ovo biti tekst o tome kako se Hajduk s novim trenerom diže i kakve su mu šanse u nastavku prvenstva. Previše je zadnjih godina bilo lažnih svitanja i slabo utemeljenog optimizma oko splitske momčadi u okruženju u kojem je često dovoljna samo jedna iskra da izazove požar euforije ili pak katastrofe; Hajduk je dobio jednu bitnu utakmicu u kojoj, priznaje to i Valdas Dambrauskas, nije bio bolja ekipa i imao je pritom dosta sreće, iako to sve ne znači da pobjeda nije bila zaslužena. Ona se može naknadno pokazati prijelomnom, ali slijede novi izazovi i tek ćemo na većem uzorku utakmica moći jasno vidjeti kreće li se nešto ili će se nakon koraka naprijed opet dogoditi i jedan natrag.
Nije ovo ni tekst koji bi se ozbiljno ili ‘objektivno’ bavio igračkom kvalitetom Marka Livaje i njegovom ulogom u momčadi. On je dosad učinio već i više nego dovoljno da se dokaže i pokaže — kako u okvirima HNL-a kao ponajbolji igrač lige, tako i u kontekstu reprezentacije kao njen važan član, barem kao vrlo vitalna opcija s klupe.
Ovaj tekst je samo ditiramb u čast Marka Livaje kao pop-kulturne činjenice i pučkog heroja; igrača koji je promijenio način na koji doživljavamo današnji Hajduk, bili njegov navijač ili ne.
Marko Livaja je veličanstven igrač.
Zabivši za 2-2, Livaja je, umjesto još jedne proslave, uzeo loptu iz mreže i ponio je sa sobom do centra. Bila je to najjasnija poruka: nismo još gotovi, idemo ih sad dobit
Naravno, ne u kontekstu svih igrača i svih momčadi na svijetu, nego u relativnoj mjeri stvari. Mjera njegove veličine je, naravno, Hajduk, ovaj suvremeni Hajduk, u kojem njegova zvijezda sija na isti način kao i zvijezde nekih apsolutno većih igrača u apsolutno većim momčadima. Jer Livaja nije samo igrač koji u pravilu rješava utakmice i s kojim Hajduk živi i umire; takav je prije njega jedno vrijeme bio i Mijo Caktaš, ali Livaja je puno više.
On je punokrvna zvijezda i kompletna ikona, nešto što Hajduk u ovom tisućljeću još nije imao, a trebalo bi dobrano zagrabiti u prošlost da se pronađe slična dominantna persona koja nije bila samo kult-igrač (poput, recimo, Mikija Rapaića). Tu, opet, ne govorimo o apsolutnoj kvaliteti nego o sklopu karakteristika koji sadrži i karizmu, liderstvo na terenu, imidž… Sklopu koji igrača čini hodajućom ikonom svoje momčadi; idolom klincima, ‘kraljem’ odraslim navijačima, strahom i trepetom suparnicima; o igraču čiji će dres ljudi masovno željeti i čije će ime izgovarati s poštovanjem i ponosom, bez trunke sarkazma ili, nedajbože, srama. Imati nešto takvo u ova gruba vremena, kad se status legendi olako dijeli, a pravih zvijezda na malom i nebitnom tržištu teško može biti, pravo je čudo.
Marko Livaja je sve to. Ovaj Hajduk je Livajin Hajduk.
Jučer je na Rujevici takva smjela tvrdnja poprimila dodatno značenje. Livaja se još jednom iskazao velikom partijom. Najprije je zabio majstorski gol koji je poništen zbog zaleđa, zatim se odmah nakon toga othrvao čuvaru koji mu je visio na leđima i zabio Martinu Zlomisliću ‘kroz uši’, popraviši mu pritom frizuru svojim šutom; na kraju je još ponovno demonstrirao svoj specifični poskok pri pucanju penala kojim izbacuje golmana iz ravnoteže, a nakon kojeg slijedi haklerski plasman lopte u kut, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. No, i pored svega toga, navijači će još više pamtiti kako se munjevito sjurio na svoju polovicu da bi sorio lika koji je upao na teren i obranio napadnutog suigrača. Ako je pritom bilo provokacije prema Armadi nakon postizanja gola, među hajdukovcima mu je to samo plus koji dodatno ojačava njegov status.
Općenito, ono što je u utakmici s Rijekom oduševilo Hajdukove navijače nije bila igra, pa ni briljantni nogometni potezi njihova heroja nego, rekao bih, upravo stav — onaj koji se s Livaje prenio na čitavu momčad. Pred izrazito neprijateljski postavljenom domaćom publikom i jurišničkim stilom igre momčadi Gorana Tomića Hajduk nije ustuknuo, nego je uzvratio. Nije klonuo ni kad je Rijeka preokrenula 0-1 u 2-1 nego je smjesta jurnuo po izjednačenje, a onda i po pobjedu. Spomenutim detaljima treba dodati još jedan, možda i najvažniji.
Zabivši za 2-2, Livaja je, umjesto još jedne proslave, uzeo loptu iz mreže i ponio je sa sobom do centra. Bila je to najjasnija poruka: nismo još gotovi, idemo ih sad dobit.
Takva igra i takvo ponašanje nešto su što svaki navijač želi vidjeti od najboljeg igrača svog kluba. Graditi momčad na zvijezdi i ikoni dosta je riskantno, pogotovo kad je ona nepredvidiva poput njega, koji je u prošlosti imao i nemalih problema s karakterom. Međutim, Livaja je puno toga prošao prije nego što se vratio; od balavog dječaka je postao tetovirani, bradati maverick i s Hajdukom mu se sve poklopilo: sada je ‘luda’ glava u ludom gradu, prekaljeni ratnik kojeg je dirnula podrška koju je dobio i navijanje da ostane, pa je ostao. Bez obzira na to što je morao imati i financijski bolje ponude.
Ali kroz čitavu svoju dotadašnju profesionalnu karijeru Livaja je bio ‘plaćenik’, nastupavši za klubove bez velikog emocionalnog uloga. Nešto je onda u njemu prevagnulo — nazovite to zrelošću ili nostalgijom, svejedno — da želi biti svoj među svojima; kartati s prijateljima u nepretencionom splitskom kafiću, strpljivo izdržavati jagmu za njegovim dresovima i slikanjem s fanovima, mahnuti i djetetu koje s ograde stadiona dovikuje njegovo ime, veseliti se pogocima i potezima suigrača jednako kao i svojima. I poručiti kako se “vidi u Hajduku do kraja karijere”.
“Čovjek mora očvrsnuti bez da ikad izgubi blagost”, citat je koji se pripisuje Che Guevari, a Óscar Tabárez, donedavni dugogodišnji izbornik urugvajske reprezentacije, imao ga je izvješenog iznad vrata svog ureda. U Livajinu karakteru kao da ima nešto od čuvene urugvajske garre koja u žaru borbe može odvesti u krajnost ludosti; potrebna je blagost koja će je držati pod kontrolom. Blagost koju očito ima i koja mu je omogućila da u Hajduku igra nogomet života.
Kakav kralj, taj Marko Livaja.
