Nisu rekli, a nije nitko ni pitao.
U srijedu navečer, nakon što je Dinamo pred 1.363 duše na Maksimiru izgubio od Rijeke i ispao iz kupa, Damir Krznar je dao ostavku na, kako je to pred klupskim kamerama rekao, “ovu poziciju”. U šturom priopćenju na klupskoj stranici pisalo je: “trener Damir Krznar podnio je ostavku na mjesto glavnog trenera prve momčadi Dinama”. U medijima je, dakako, već bila počela licitacija, kao i ankete s imenima potencijalnog novog trenera, čak i nakon što je objavljena tad još službeno nepotvrđena informacija da će momčad, barem privremeno, preuzeti voditelj omladinskog pogona Željko Kopić.
Onoj drugoj stvari nije bilo ni spomena; jedino je Nikola Lipovac u Jutarnjem listu u posljednjoj rečenici svog kratkog teksta, kao da se radi o nekoj usputnoj fusnoti, napomenuo: “Kako sada stvari stoje, Damir Krznar ostaje sportski direktor”.
Ako ste tek povremeni pratitelj domaćih nogometnih prilika, bit će vam oprošteno to što ste zaboravili — ili možda i ne znate — da je Krznar u Dinamu svo ovo vrijeme obnašao i tu funkciju. Nakon prethodne trenerske smjene u Maksimiru, ono kad je osuđeni lopov i kriminalac Zoran Mamić podnio ostavku prije nego što je pobjegao iz države, klub je u jednako šturom priopćenju javio kako ga mijenja njegov dotadašnji pomoćnik, “koji će ujedno obnašati i funkciju sportskog direktora kluba” i to je do danas ostao gotovo jedini relevantni službeni spomen Krznara u tom kontekstu; on sam u pravilu nije ni komentirao klupsku sportsku i transfernu politiku, a i u medijima se, pogotovo onim bliskima klubu, rijetko spominjalo da je Krznar i, kakti, sportski direktor.
Dinamo je klub u kojem se funkcije dijele tek kako bi se ispunila forma, a stvarni gazde i kreatori sadržaja ostaju neimenovani
Spomenuta opaska iz Jutarnjeg stoga treba biti shvaćena tek kao sasvim logični zaključak izvučen iz izrečenog i napisanog: niti je Krznar precizirao što misli pod “ovom pozicijom”, niti je klub spomenuo išta osim “mjesta glavnog trenera prve momčadi”. Bit će vam zato, kažem, oprošteno ukoliko ste ispustili taj detalj iz vida, jer ispustili su ga i oni — bilo namjerno, zato što u tom trenutku nisu imali pojma što s njime, a ispravno su pretpostavili da nitko neće ni pitati, barem ne odmah; bilo slučajno, jer možda su onako vrućih glava isprva i sami zaboravili.
To da je Damir Krznar i, kakti, njihov sportski direktor.
Ostalo je čekati jutro pametnije od večeri i vidjeti tko će se pojaviti na najavljenoj presici: hoće li iz sjene iskoračiti netko iz inače eluzivnog klupskog vodstva ili će ulog u ovoj igri apsurda biti podignut na dosad nedosegnutu razinu, pa će sportski direktor Krznar govoriti o tome kako prihvaća ostavku trenera Krznara — s kojim je, pisali smo o tome, u svom radu imao puno nesuglasica jer trener je konstantno odbijao koristiti igrače koje mu je sportski direktor dovodio — te izraziti nadu kako će novi trener podignuti momčad i na efikasniji način iskoristiti njene potencijale.
I mogli bismo se sad unedogled zajebavati na račun Dinamove ‘specifične’ situacije, ali pitanje je koliko bi to uopće bilo primjereno jer ona je nadasve ponižavajuća za sve uključene. Dobro, za gotovo sve uključene.
Taj Krznar, recimo, u čitavom svom mandatu nije napravio ni rekao ijednu stvar mimo strogo trenerskog posla koju biste mu mogli zamjeriti. Dapače, bio je realan, elokventan i simpatičan. Kao strateg je imao svijetlih trenutaka, kao i zamračenja; pamtit će se Tottenham u Zagrebu, Genk u gostima, ali i potpuna nemoć protiv Sheriffa ili, primjerice, to da mu je Rijeka u tri navrata ove sezone na gotovo isti način isporučila po tri gola. Bit će upamćen onako kako je, sudeći po javnim nastupima, i sam želio biti — kao vojnik kluba, ali to samo znači da je bio pijun u partiji čije poteze povlači netko drugi.
Pa onda i ta pozicija, odnosno posao sportskog direktora — nešto što je u normalnim okolnostima sam temelj sportskog, često i financijskog uspjeha kluba, a u Dinamu je sveden na titularni ‘privjesak’, odnosno nešto što je tu više ‘na papiru’ nego u stvarnosti. Kad se danas uz Kopića na presici pojavio direktor Mirko Barišić i rekao da Krznar može birati na kojem mjestu u klubu želi ostati — uključujući, valjda, “kako stvari stoje” i ono sportskog direktora — to je bio samo dodatni apsurd. Možda će na njemu ostati, možda i neće, ali ovo je samo još jedan pokazatelj da to suštinski za ovaj Dinamo nije ni bitno.
Ti igrači, recimo, svo ovo vrijeme igraju za klub čije se vodstvo skriva od javnosti i u kojem je nejasno tko pije, a tko plaća. Ti navijači — one 1.363 duše koje su se udostojile doći pogledati dvoboj “divova hrvatskog nogometa”, kako ga je u prijenosu nazvano Ivica Blažičko, kao i oni ostali, koji se aktiviraju onda kad momčad pobjeđuje u Europi, kad nije pretjerano hladno i kad nemaju prečeg posla — preferiraju se praviti da je sve okej sad kad Nečastivi nije fizički tu. Ti novinari, koji godinama lažu sami sebe i svoju publiku narativima koje nakon 90 minuta nogometa po potrebi izokreću za 180 stupnjeva. I taj Kopić, čija se dotad iznimno obećavajuća trenerska karijera nasukala na splitske hridi, ali o njemu možda nekom drugom prilikom, ako je uopće bude…
Svi su oni samo lutke na koncu u igrokazu koji na dosta sumoran način prikazuje jedan rezultatski iznimno uspješan nogometni klub. Klub u kojem se funkcije dijele tek kako bi se ispunila forma, a stvarni gazde i kreatori sadržaja — oni koji odlučuju o kupovinama, prodajama, postavljanjima i otkazima — ostaju neimenovani. I koliko god se ponekad činilo da svi upiru dokazati kako je riječ o, kakti, regularnom sportskom kolektivu s izazovima i problemima kakve ima i svaki drugi, situacije poput ove bez iznimke dokazuju da on to naprosto nije.
