Nogomet narodu

Majmun

El Mono Burgos, čovjek koji je s Cholom stvorio današnji Atlético, otišao je iz kluba

Imam tu romantičnu, možda i melodramatičnu ideju da nogometne momčadi moraju na terenu odražavati bit svog kluba — tanku, neuhvatljivu nit koja ih povezuje sa zajednicom iz koje su potekli. Nazovite to klupskom kulturom, DNK-om ili dušom, upotrijebite već koji god je ezoterični, pseudoznanstveni ili korporativni termin najbliži vašem svjetonazoru, ali poanta je u tome da se ono što igraju mora moći svesti pod neki najniži zajednički nazivnik s identitetom kluba čiji dres nose.

Naravno, kako se vremenom mijenja svijet oko nas, mijenjamo se i mi sami, pa se mijenja i nadogađuje i identitet klubova. Njega definiraju okolnosti, a još više treneri, igrači i dužnosnici kroz povijest; oni najveći uspijevaju promijeniti ili čak naglavačke okrenuti neke dotad uvriježene načine, pa i sam mentalitet, dodavati nešto novo što naknadno također postaje dio istog tog identiteta. Nitko od nas sa 40 nije ista osoba koja je bio sa svojih 20, ali ispod svih tih nakupljenih godina mudrosti ili gluposti ostaje nam suština koja nas je kroz njih vodila. Vjerujem da nogometni klub, što god vremenom postao, na terenu mora rezonirati s vrijednostima koje su u samoj njegovoj srži. I da jedino tako može dosegnuti maksimum svojih mogućnosti, biti najbolja verzija samog sebe.

I ne, nije ovo još jedna priča o Hajduku koja će očaj i nemoć zbog izgubljenosti tog broda na otvorenom moru kompenzirati praznovjernim lamentiranjem o bezvremenskoj esenciji i filozofskom prapočelu koji su sadržani već u samom imenu kluba, a svejedno iz nekog razloga onima za kormilom ne mogu poslužiti kao kompas.

Ovo je priča o Majmunu.

S njim klub gubi nešto čiju je vrijednost nemoguće objektivno procijeniti i kao da veliki komad Atlética kakvog poznajemo odlazi u povijest

Puno tiše nego što je zaslužio, usred sve one strke oko koronske završnice Lige prvaka prošla je vijest da je četvrtfinale protiv RB Leipziga bilo posljednja utakmica u kojoj je na klupi Atlético Madrida sjedio Germán El Mono Burgos.

Dugogodišnji asistent Diega Simeonea bio je s njim u Madridu od prosinca 2011., kad su se u klub za koji su nastupali u svojim igračkim danima vratili nakon kraćih zajedničkih trenerskih avantura u talijanskoj Cataniji i argentinskom Racing Clubu. Zajedno su s Atléticom osvojili ukupno sedam trofeja i dvaput gubili finale Lige prvaka. Zajedno su titulom 2014., ali i stalnim prisustvom u samom vrhu, razbili španjolski duopol El Clásico dua koji se činio zacementiranim; nakon što su u prvoj sezoni, koju su vodili samo od polovice prvenstva, završili peti (i osvojili Europa ligu), od 2012. naovamo Atleti nijednom nisu bili plasirani niže od trećeg mjesta u La Ligi. A zadnji su put prije toga bili među prva tri još 1996., kad su osvojili naslov. U međuvremenu su čak bili potonuli u Segundu.

Zajedno su El Cholo i El Mono, dakle, od upornih underachievera napravili vrlo postojanu konstantu i uveli klub u europsku elitu. Pritom su inaugurirali stil igre koji je zarobio pozornost čitave nogometne javnosti: branili su se kao najveći fanatici, ostavljajući dojam da je svaki suparnički dolazak pred njihov šesnaesterac pitanje života i smrti, a napadali kao komandosi, lansirajući pojam “gerilskog nogometa” u mainstream. Taj je stil bio vezan uz Atléticove korijene. Jedno bez drugog ne bi išlo.

Svo to vrijeme je upravo Burgos bio utjelovljenje Atléticova identiteta. Cholo je bio (i ostao) frontmen, karizmatik u crnom s pomalo melankoličnom aurom koji je pričao o borbi, žrtvovanju, patnji i nogometu “s nožem u zubima”, dok je mrki grmalj u njegovoj pozadini uglavnom šutio.

Dva su detalja na koje me spomen Burgosova imena uvijek asocira.

Jedan je davni, još iz igračkih dana. Kad se Atlético te 2002. ponovno uspeo u Primeru, snimljen je promotivni video kojim je klub najavio svoj povratak među nacionalnu elitu nakon dvije godine izbivanja. U njemu vidimo kako poklopac kanalizacijskog otvora leti u zrak, a za njim i nogometna lopta; zatim se polako iz kanalizacije pomalja glava čovjeka grube vanjštine s čupom ukroćenom trakom za kosu ili znojnikom. Ya estamos aqui, kaže poruka. Već smo tu… Bila je to glava Germána Burgosa zvanog Mono (Majmun), koji je taj nadimak ponio u Argentini zbog, kažu, razbarušene pojavnosti i divljeg bacanja po gol liniji. Burgos je navodno na početku nogometne karijere paralelno radio kao smetlar. Godinu dana nakon tog videa je, kao Atléticov prvi golman i frontmen hard rock benda The Garb, pobijedio rak.

Drugi je detalj iz sezone 2012./13., posljednje i najluđe Joséa Mourinha na klupi Real Madrida. Dok se Mou nešto majmunirao i prosvjedovao u blizini Atléticove klupe, Mono je skočio kao gromom ošinut, uperio prstom u njega i zagrmio: “Šta je, pičko?! Dođi ovamo, glavu ću ti otkinut! Nisam ti ja Tito Vilanova”, aludirajući na incident kad je The Special One bocnuo u oko kasnije preminulog Barcelonina trenera, tada asistenta Pepu Guardioli.

Dobro, lažem — nije izrekao onu prvu rečenicu, nego neki ekvivalent toj domaćoj implicitnoj prijetnji na argentinsko-španjolskom prije nego što je postao sasvim eksplicitan. Mourinho je mudro podvio rep i maknuo se, ali se kasnije ponio isto kao i u slučaju s Vilanovom. Kao što je novinarima tada bio rekao da “ne zna tko je Pito (lokalni sleng za penis)”, tako je i ovaj put tobože začuđeno uzvratio: “Tko vam je taj Majmun Burgos?”.

Kao i svaki Atléticov simpatizer koji drži do sebe, Mono prezire Real Madrid. Prema pričama, taj je svoj sentiment uspješno koristio da bi motivirao momčad: “Ja nikad nisam imao šanse igrati za njih samo zato što izgledam kako izgledam”, jednom je navodno rekao. “Kakav je to klub kad su mu takve stvari važne? Atlético je, s druge strane, sinonim za radnike — naši navijači su zidari i taksisti.”

Eh, da…. Ponekad ništa nije toliko učinkovito kao dobri, stari stereotipi. Za Atlético Madrid ne navijaju samo šljakeri i filmski detektiv Torrente, nego i, primjerice, sam španjolski monarh Filip VI. Klub je, dakako, prije 117 godina počeo kao madridska omladinska ispostava baskijskog Athletica, kojem su se pridužili disidenti iz Madrida, tad još bez kraljevskog prefiksa. Tijekom 1940-ih je, pod imenom Atlético Aviación, bio momčad državnog zrakoplovstva te miljenik falangista i diktatora Fransisca Franca, ali taj će mu status ubrzo preoteti Real Madrid u eri ‘izvornih’ Galácticosa, s čijom se ‘ambasadorskom’ ulogom nitko nije mogao mjeriti.

Danas je Atlético klub koji godišnje vrti 370 milijuna prihoda, ne računajući transfere, na ljestvici Deloitte Football Money League je 13. u Europi (Real Madrid je drugi, Barcelona prva) i, ako već nije moderni superklub u punom smislu te riječi, nije ni nekakav autsajder koji se povremeno umiješa među elitu. No, hladne činjenice su iz navijačke perspektive manje važne od osjećaja, a postojanje rivala kao što je Real u istom gradu bila je okolnost koja je presudno utjecala na oblikovanje Atléticova klupskog etosa. Kad s jedne strane imate dominantni klub koji je stara kontinentalna nogometna aristokracija, onda je razumljivo da će opozicija htjeti naglasiti proleterski dio svog identiteta; ne oduvijek, ali kroz zadnjih više desetljeća je pozadina madridskog derbija bila klasne prirode.

Dva su kluba po pitanju imidža zauzela suprotne i suprotstavljene polove onoga što znači biti Madrileño. Dok Real insistira na stavljanju u prvi plan svoje ‘gospodštine’ (el señorío), Atlético se — svakako i zato jer i nije imao puno drugog izbora, u nedostatku usporedivih uspjeha na terenu — pozvao na svoje korijene, kad su klupski dresovi rađeni od restlova crveno-bijele tkanine korištene za madrace (otud i nadimak Los Colchoneros, “madracaši”), a momčad igrala u živopisnom, dobrim dijelom anarhističkom kvartu Vallecas, gdje i danas stoluje “anti-establišmentski” Rayo. Već dugo Atlético kontrira Realu brendirajući se kao ‘narodski’ — do te mjere da će se, eto, predstavljati spotom u kojem Majmun izlazi iz kanalizacije.

Cholo i Mono su svoj karizmatični, rough and ready karakter nadogradili na tu proletersku nit u kojoj se prepoznala navijačka masa i stvoren je neobično snažni, neprobojni apstrakt koji se poput štita nadvio nad momčad. Uvjerili su igrače da je za uspjeh potrebno patiti, što je rezoniralo s dualnim tkanjem španjolskog društva — podjednako s doktrinom o klasnoj borbi, kao i onoj katoličkoj o dolini suza nagrađenoj vječnim životom; spojili su nespojivo i kao rezultat dobili gerilu koja je izdignula klub do najbolje verzije samog sebe. Ironično, istovremeno i najbogatije.

El Mono Burgos je svo to vrijeme bio Cholova stijena i onaj kojeg su navijači vidjeli kao sliku i priliku svog neuglađenog, ali snažnog i neustrašivog identiteta. S njim klub gubi nešto čiju je vrijednost nemoguće objektivno procijeniti i kao da veliki komad Atlética kakvog poznajemo odlazi u povijest.

Za Simeonea je analizirao suparničke i svoju momčad — “Moj posao je govoriti Cholu istinu”, izjavio je — nadopunjavao se s njim u taktičkim i motivacijskim pripremama, jedan drugome su bili oslonac i ispovjednik. Je li na kraju bila isključivo njegova želja da se otisne u samostalne trenerske vode ili je klub nešto zgriješio prema njemu kad se nisu mogli dogovoriti za produljenje ugovora, sad je manje važno. Sada 51-godišnji Burgos čeka svoj prvi ‘šefovski’ angažman i za vjerovati je da će on ubrzo i doći, pa ćemo moći vidjeti i kakav je u toj ulozi. Već je otkrio da je njegov najveći trenerski utjecaj Marcelo Bielsa, pod kojim je igrao u argentinskoj reprezentaciji, što daje naslutiti da bi njegova buduća momčad mogla igrati drastično drugačijim stilom od Atlética koji je gradio s Cholom.

U razgovoru za El Pais upitan je upravo za pristup koji će donijeti u svoju novu momčad, a odgovor je vjerojatno bio nešto apstraktniji od očekivanog: “Prvo treba stvoriti grupu, generirati identitet, to je sigurno”, rekao je. “Nakon što sam tijekom godina gledao i analizirao toliko puno timova, zaključio sam da je razlog zbog kojeg ne postižu svoje ciljeve često upravo taj što im to nedostaje.”

Ova glupa i čemerna godina nije mu priuštila dostojan oproštaj i otišao je s porazom od Leipziga na praznom stadionu. Prije toga, Atlético mu je priredio tribute uoči posljednje domaće utakmice, one s Real Sociedadom. Na fasadi stadiona Wanda Metropolitano stajao je natpis “Gracias, Germán Burgos”; izašao je iz tunela na travnjak, bacio dugi pogled na klupski grb, poljubio vrške prstiju u kirurškim rukavicama i ‘prenio’ poljubac na travu, pa natrag na svoje srce. Cholo mu je zapljeskao, pljeskali su i igrači dok su se na semaforu vrtjele scene zajedničkih sretnih trenutaka, slavlja, zagrljaja. El Mono je stajao i gledao; iako je na lice bio nabio kapu i naočale, mišići njegova lica primjetno su se stegnuli, a usne iskrivile prema dolje. U tom trenutku je izgledao neobično blago i sentimentalno.

“Pregrizao sam to, izdržao sam”, rekao je . “Da je bilo ljudi, bilo bi gore. Nisam htio zaplakati, borio sam se, borio”, zaključio je.

“Rockeri ne plaču, to je loše za imidž.”