Nogomet narodu

Messi bez Messija

Genijevim odlaskom u PSG nepovratno smo izgubili još jednu iluziju

Bilo je trenutaka u kojima se činilo da je gledanje Lea Messija s loptom na terenu poput transcendentalnog iskustva. Bili su to trenuci u kojima je poništavao svu taktiku i vraćao nogomet korijenima čistom genijalnošću poteza koja izvire iz radosti loptanja; trenuci u kojima kao da se izdigao iz čitavog nogometnog okruženja i pravila koja u njemu vladaju i pokorio ga s razdraganim smiješkom na licu.

Bilo ih je jako mnogo i gotovo svakome će neki drugi pasti na pamet — meni možda onih božanskih posljednjih 15-ak minuta u polufinalu Lige prvaka 2015. kad se našalio s Bayernom Pepa Guardiole, ali već dok sam ovo napisao izvirila su mi iz sjećanja jedan ili dva bolja — jer ono što Messija izdvaja od svih koji su u nekom trenutku povijesti barem nakratko dosegnuli tu metafizičku razinu njegova je nečuvena postojanost i trajnost. Messi u posljednjih 10-15 godina nije bio samo bolji od svih; on je to bivao gotovo uvijek iznova i svako malo bi obarao nove rekorde, gradio nove legende i stvarao nove uspomene.

Ali bilo kakve brojke, ma koliko fascinantne bile, nisu način na koji bismo trebali pričati o Messiju. Tražiti u njima dokaz njegove veličine je vulgarno i filistarski; ne doživljavati magiju i nevjerojatnu lakoću poteza iznad svega ‘objektivno’ mjerljivog naprosto je tužno i jalovo, jer već bi se i od jednog njegova dodavanja ili gola mogao ispisati čitav sonet. Ne možemo li pričati o njemu bez oslanjanja na statističke ‘štake’, onda nešto s nama nije u redu.

Ne možemo li pisati o njemu samo iz glave ili, ako hoćete, iz srca, ne secirajući čitav kontekst i ne pozivajući se na tuđe mudre citate, onda je vjerojatno bolje ne pisati uopće ništa.

Messi je brutalno iščupan iz konteksta koji ga je činio Messijem. Ostao je samo ostarjeli dječak u krivom dresu koji s loptom može ono o čemu drugi samo sanjaju

Govorim to sebi dok pišem o njemu na nekoj istarskoj terasi u ljetnoj noći uz uporni zov zrikavaca, bez da sam zadnjih dana o aktualnoj situaciji pročitao išta više od servisnih vijesti. A pišem, riskirajući neuspjeh mentalne dekompresije zbog koje u ovim godinama te nakon Eura i Olimpijskih igara i idem na godišnji, zato jer u toj situaciji ima nešto duboko uznemirujuće.

Ona je specifična i zato je teško naći adekvatne riječi. Messi nije objesio kopačke o klin, pa da se sad sentimentalno prisjećamo njegovih vrhunaca i vrednujemo ga u kontekstu prostora i vremena. Ako išta, njegov zapravo prisilni odlazak iz Barcelone ogolio nam je i na pladnju ponudio činjenicu da su nogometaši samo izvođači, zabavljači u industriji zabave; sav novac i sva slava ni najvećem među njima ne jamče kontrolu nad vlastitom karijerom; Messiju, eto, nisu priskrbili ni priliku da se oprosti od Camp Noua na terenu, a ne za nekakvom govornicom.

Progutao je suze i nastavlja dalje kao tužni klaun, još malo bogatiji tužni klaun nego što dosad bio. Imat će, po svoj prilici, još onakvih trenutaka za pamćenje u svojoj karijeri, ali ništa više neće biti isto jer nešto je trajno izgubljeno.

Za njega, za Barcelonu, ali i za sve nas.

U nogometu, kao i u većini drugih stvari, skloni smo tražiti dublje značenje. Živimo ovaj život tražeći objašnjenja u stvarima koje nisu pod našom kontrolom, utjehu i čvrsta uporišta za koje se možemo primiti; želimo vjerovati da svijet oko nas ima nekog dubljeg smisla; da univerzum ima plan i da se stvari ne odvijaju tek spletom okolnosti. Važno nam je vjerovati u to, jer u suprotnom je u osnovi besmislen i naš prolazak planetom, a trag koji možemo ostaviti posve beznačajan.

Igra je u mnogočemu samo preslika društva, a često i nagovještaj stvari koje će postati pravilo, postajući metafora za ono što proživljavamo i na širem planu. Zato nam je važno i to da u nogometu postoje priče za koje nam se čini da su autentične i da imaju dubljeg značaja.

Takvu nam je priču nudila Barcelona s Leom Messijem, čovjekom koji je postao praktički sinonim za klub. Istina, u tom je procesu ona od “više od kluba” sve jasnije postajala “samo još jedan (super)klub”, a narativ o identitetu, stilu i najboljem igraču na svijetu bjelodano je bivao prepakiran u komercijalni sadržaj kojim su kolonizirana nova tržišta; nogomet je još prije bio otišao u kurac s divljim kapitalizmom koji mu je kao nit-vodilju nametnuo svoj agresivno nihilistički pristup, ali dok god su ovakve priče postojale barem površinski, ljudi su u njima nalazili uporište.

No, univerzum nema plan, a dublji smisao ni trajna autentičnost više ne postoje, ne na ovoj razini. One niti značenja za koje smo se očajnički hvatali bile su i ostale samo iluzija. Kad istrči na Park prinčeva u tom plavom dresu, Messi će biti samo još jedan od izvođača, nova senzacija u ansamblu s Neymarom, Kylianom Mbappéom i ostalim artistima u Gradu svjetla. Stvarat će nove uspomene, ali mnogo veći dio nas bit će svjestan da se radi samo o zabavnom sadržaju.

Ne radi se sad o tome kakav je klub Barcelona, odnosno kakav bi trebao biti, niti o tome što danas predstavlja PSG. Pitanje je, uostalom, možemo li uopće više govoriti o nekim suštinskim razlikama među europskim superklubovima kad svi nogometaše — one koji stvaraju sadržaj — tretiraju uglavnom kao resurse, a navijače — one zbog kojih na ovaj ili onaj način na kraju priče generiraju prihode — kao korisnike.

Radi se o tome da je Messi brutalno iščupan iz konteksta koji ga je oduvijek činio Messijem, a Barcelonu Barcelonom posljednjih 15-ak godina; gledati ga u pariškom All-Star timu djelovat će kao neprirodna perverzija; kao forma bez pravog sadržaja, kao Messi bez Messija. Rezultatski gledano, europski naslov bit će uzet kao nešto normalno i predvidivo, nešto što će malo koga moći oduševiti; priča će jedino biti ne bude li ga.

Naravno, naviknut ćemo se i na to, kao što smo se tijekom godina navikli na sve druge promjene u nogometnom svemiru i to da industrija u svojoj gramzivosti i rastrošnosti sve postojano pretvara u prah. Ali s našeg nogometnog svjetonazora nepovratno je oljušten još jedan sloj u koji nam je bilo potrebno vjerovati, mada smo možda u sebi i znali da se radi o iluziji.

Ostao je samo ostarjeli dječak u krivom dresu koji s loptom može ono o čemu drugi samo sanjaju. I bez obzira na to bio on za vas tužni klaun, best in the business zabavljač ili nešto treće, još uvijek će stići imati pokoji onakav trenutak kad se izdigne iz svega i pokori nogomet; kad prijeđe igricu, kako se to još kaže. Samo što to nitko — osim valjda PSG-ovih navijača, simpatizera i vlasnika — neće pamtiti onako kako svi pamtimo sad već davne sretne dane u Barceloni.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.