Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Mile Škorić ne odustaje

Kako je Zidane iz Novih Mikanovaca postao reprezentativni stoper

Ima tako onih trenutaka u životu kad ti bude dosta svega, kad ti prisjedne ono što radiš i poželiš dići ruke, otići, poslati sve u tri krasne materine. Nekad je to možda zbog sumnje u sebe, nekad zbog okoline koja guši i tlači; nekad se odluke donesene u takvim trenucima pokažu prijelomnima za čitav život, a nekad su samo test vjere i služe njenom učvršćivanju, neophodnom da bi se nastavilo dalje ili napravilo sljedeći veliki korak.

Egzistencijalističke dvojbe, uglavnom, nisu tek domena dokoličara. Više-manje svi, a osobito oni posebno talentirani, ponekad se pitaju čemu ovo sve i kuda vodi.

“Jeb’o ti to, kume”, govorio je Debeli Đuka. “Šta ‘š se zajebavat s tim levatima, vi’š da je to sve zakurac. Ne’š se otoga krua najest. Dođi ti, smislit ćemo nešto.”

Radilo se o jednom mom poznaniku koji je prije sad već dosta godina, pritisnut besparicom i nemogućnošću da u svom mjestu nađe pošten posao, preuzeo nekakvu sezonsku gažu na obali. Na papiru je sve djelovalo više nego dobro, ali kad je onamo stigao priča je poprimila sasvim drugačije obrise. Šest dana je radio bez potpisanog ugovora i za to vrijeme nikako nije mogao uloviti nadležne da mu riješe ono što se činilo kao puka formalnost; nisu mu tijekom tih šest dana riješili čak ni dogovoreni smještaj i dobio je dojam da ga izbjegavaju, da prvo žele vidjeti isplati li im se kao radnik ili da ga hoće na neki način prevariti. Ili da su naprosto neozbiljni i da im se ne može vjerovati.

“Bio mi je uzor Zidane”, odgovorit će, ne uspjevši ni u tih pet riječi sakriti notu egzistencijalističkog žala

Poznanik je naprosto otišao bez pozdrava i vratio se kući. Kum mu je pomogao koliko je mogao, radio je s njim kojekakve posliće raznolike prirode, potucao se po lokalnim birtijama i kladionicama i kemijao da nekako skuca nešto para, sve dok se još jednom nije našao pred zidom i opet otišao — ovaj put ‘van’, kako se to u tim krajevima kaže. Izgubili smo kontakt i ne znam kako se snašao, ali evo, još uvijek je ondje.

Situaciju vrlo sličnu onoj prvoj doživio je Mile Škorić. Ne znam misli li na nju kad kaže da je u jednom trenutku bio “jako blizu” odustajanja; rekao bih da je po svoj prilici tako. Njegova se priča naposljetku razmotala u pozitivnom smjeru, ali ne prije nego što je bio podvrgnut dodatnim iskušenjima i testovima vjere. Gledajući s vremenske distance i s naknadnom pameću, dobro je da je s njima bio suočen jer inače možda ne bi shvatio sebe i svoju karijeru maksimalno ozbiljno i postao ono što jest.

A jest Osijekov kapetan i hrvatski reprezentativac.

Škorić je nogomet počeo igrati u Slogi iz Novih Mikanovaca, otkuda ga je u mlađim uzrastima pokupila najprije Cibalia, a zatim i Osijek. U Gradskom vrtu ga je s nepunih 17 godina u prvu momčad gurnuo Ilija Lončarević.

“Djelovao je nekako nezgrapno, ali trebalo je pričekati njegov razvoj”, rekao je kasnije iskusni trenerski brk za Glas Slavonije. “On je malo potrajao zbog svega kroz što je Mile morao proći. Imao je životnih problema, a ni klub u to vrijeme nije bio ni izbliza tako stabilan kao danas. Međutim, Mile je pokazao karakter čovjeka koji nije spreman odustati. Uspio je nakon dosta lutanja, profilirao se do kraja.”

U to je vrijeme uglavnom igrao veznjaka. Kroz tri sljedeće godine nastupao je tek povremeno, a onda ga je na ljeto 2011. Osijek otpisao — upitan je, navodno, prvenstveno bio njegov trkački kapacitet. Doba u kojem igrači obično počinju ostvarivati svoj potencijal i dosežu neku cijenu na tržištu po kojoj se vidi mogu li se nadati unosnom transferu ili ne, on je proveo daleko od svjetla reflektora, krpajući kraj s krajem i igrajući dvije godine za ‘kikiriki’ u drugoligašima Gorici i HAŠK-u. Zatim je početkom lipnja 2013. osvanuo u Puli, gdje je sve bio dogovorio s Istrom 1961.

Šturi izvještaj u Regional Expressu notirao je sljedeće: “Igrač je spakirao kofere i vratio se kući roditeljima. Naime, Mile Škorić, koji je došao iz HAŠK-a, nije imao gdje prespavati, pa je, vidjevši da ga se ne doživljava baš preozbiljno, odustao od daljnjeg boravka u Puli”.

Što se točno nakon toga događalo zna vjerojatno samo Mile, možda i neki njegov kum iz Novih Mikanovaca koji se vjerojatno ne zove Debeli Đuka i vjerojatno ne može riješiti nikakav poslić, ne bez odgovarajuće partijske iskaznice. Linija manjeg otpora za mnoge je demon koji ih proganja kroz čitav život. U takvim mjestima ona uzrokuje trajne traume, pretvarajući sanjare u zombije koji bauljaju birtijama tražeći rame na koje će nasloniti ruku i pričati o davno propuštenim prilikama i obećanjima; beznadni, besperspektivni i zajebani kad popiju.

Možda griješim dušu jer čovjeka ne poznajem osobno, ali u Škorićevu gardu i govoru prepoznajem onu napola melankolično-sanjarsku, a napola mračnu notu kakvu sam viđao na mnogim slavonskim licima prijatelja i poznanika. U njegovoj igri, kad ga se sa strane gleda onako oznojenog i upravo manično fokusiranog, kao da mu je najveći motiv stalna grčevita borba protiv vlastitih demona.

Ali Mile Škorić ne odustaje.

Ne nakon što je shvatio da ga Osijek ne treba; ne nakon što nije prošao na probi negdje u, božemiprosti, Slovačkoj; ne ni nakon one neslavne epizode u Puli. Sljedećem koraku nije kumovala nikakva vizija niti ljubav, nego puka neimaština: mjesec dana nakon odlaska s Drosine Mile je ponovno potpisao za Osijek, klub koji je stalno plesao po rubu bankrota i nestanka te muku mučio da uopće okupi nekakav roster za prvoligaško natjecanje. Dođi ti, smislit ćemo nešto.

Tri su godine smišljali i izmišljali što bi sa Škorićem. Mijenjali su se treneri — Tomislav Steinbrückner, Davor Rupnik, Ivica Kulešević, Tomislav Rukavina, Ivo Šušak, Dražen Besek i na kraju Zoran Zekić — a Mileta su seljakali od pozicije do pozicije. Potpuno bizarni grafovi preuzeti s Transfermarkta prikazuju što je tijekom tih triju sezona sve trebao igrati. Budući da sam ga redovito gledao u HNL-u, mogu posvjedočiti da su prilično točni. I uglavnom mu je dobro išlo, bez obzira na to na kojem se dijelu terena u pojedinoj utakmici (s)našao.

Bio je… tražim pravu riječ… poduzetan, ma koliko to ponekad “nekako nezgrapno” djelovalo; tražio je kreativna i manje očita rješenja, i po cijenu toga da ponekad ispadne smiješan. Točnije bi možda bilo reći da njegovu kreaciju talentom siromašni suigrači prečesto nisu razumjeli, pa je ponekad djelovao kao ekscentrična atrakcija u momčadi koja je tih godina neobično mnogo lutala po pitanju identiteta, jer znala je igrati i najljepši i najružniji, cinični nogomet.

Godine su prošle pune muka. Mađari su prešli Dravu i ujahali u Eszék, noseći u bisagama zlato Szent Istvána. Za par sezona promijenila se gotovo kompletna ekipa i jedva da je itko ostao od onih koji su se grčevito borili za opstanak, igrajući za skromnu plaću koja je povremeno čak i sjedala na račune. Sada je to posve druga i drugačija momčad, drugačiji klub, drugačiji novac u pitanju.

Drugačiji je, u neku ruku, i sam Mile. A opet, s druge strane, potpuno je isti.

“Oduvijek sam više bio vezni, a ne obrambeni igrač”, govorio je onih turobnih osječkih godina, a sada će na pitanje tko mu je uzor odgovoriti “Bio mi je uzor Zidane”, ne uspjevši ni u tih pet riječi sakriti notu egzistencijalističkog žala. Kao da još uvijek u besanim noćima gleda čuveni dokumentarac i potpuno otkida na Mogwaijev post rock, sve da toga i nije svjestan. Pošteno će reći, i ranije i sada, da bi volio otići ‘van’, iako je savršeno svjestan koliko je to danas teže nego kad je bio mlađi, jer se tek “s 26 godina sjetio igrati ozbiljan nogomet”. I ne bi Mile baš ni bilo kuda — pa neće se valjda zajebavat s nekim tamo levatima samo zbog stotinu-dvije tisuća eura više.

Otkako se skrasio u stoperskoj roli, podigao je razinu svoje igre do te mjere da je postao jedan od najboljih na svojoj poziciji u ligi i zasluženo počeo dobivati pozive u reprezentaciju. Ironično, baš su mu veznjačka prošlost i godine lutanja po terenu u tome najviše pomogli — jer uz primjerenu visinu (189 cm) posjeduje više nego solidnu tehniku i pregled igre, pa ne samo da dominira u duelima, nego može i voditi akcije iz zadnje linije te sudjelovati u izgradnji napada.

Možda klizeći startovi i čišćenje centaršutova glavom nisu ono o čemu je sanjao kad je namjeravao postati Zidane iz Novih Mikanovaca, ali u slavonskoj realnosti, gdje snovi ubijaju polako i mučki, a taj klub — kakav god i čiji god bio — predstavlja rijetki tračak nade, postao je i mnogo više od toga. U Gradskom vrtu je ostao kao most između starog i novog Osijeka, sad već senator (28) koji jako dobro zna cijeniti ono što sad ima, a ne tako davno nije imao. Jer njegova je karijera prošla sličnim putem kao i sam klub, pa o tome s posebnim autoritetom može podučiti mlađe — kako osječke klince, tako i pridošlice. I dobro, ponekad će promašiti penal ili skriviti gol, ali njegova konstantnost je vrijednost i oslonac bez kakvih bi ova momčad bila tek grupa građana koje spajaju samo isti dresovi.

I valjda svatko u Slavoniji poznaje barem jednog lika na kojeg ga Mile Škorić podsjeća, ali uglavnom su to likovi koje su pogrešne odluke u onim ključnim trenucima i linija manjeg otpora odveli u slijepi sokak. Mile je s puno muke i truda na kraju spektakularno uspio, a njegov je uspjeh tim veći zato što je pritom ostao svoj, onakav kakvih u današnjem nogometu gotovo da više i nema. Autentičan.