Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Moja ovisnost o Football Manageru

O razlici između snova i iluzija te životu u virtualnoj stvarnosti

Manqoba ‘Shakes’ Ngwenya danas je 35-godišnjak iza kojeg je ne osobito impresivna karijera u afričkom nogometu; nakon 12-13 godina u rodnoj Južnoj Africi, igračke je dane priveo kraju u Bocvani, gdje je s klubom Township Rollers, Moćnim tigrovima iz Gaboronea, osvojio naslov prvaka uglavnom ulazeći s klupe kao supersub. U najsvjetlije trenutke svoje karijere ubraja onaj jedan nastup za reprezentaciju (Bafana Bafana!) i prijateljski ogled s Barcelonom 2007., kad je kao član Mamelodi Sundownsa odmjerio snage s velikanima poput Ronaldinha i Inieste (Barca je pobijedila 2-1).

No, u alternativnoj stvarnosti Shakes je bio idol navijača i cijele regije u jednoj dalekoj europskoj zemlji. Došao je onamo kao nedorađeni talent i nevjerojatno napredovao pod vodstvom mladog, revolucionarnog menadžera i njegovih pomoćnika; nakon nekoliko godina, izrastao je u vođu momčadi pune mladih igrača iz vlastite akademije i poveo klub do najvećeg uspjeha u njegovoj povijesti, osvojivši Kup UEFA. U finalu je, uz dvije njegove fantastične asistencije, pao Arsenal s 2-1.

Klub je – u organizacijskom i kompetitivnom smislu – narastao do neslućenih razmjera, a Shakes je bio simbol novog vremena: genijalni playmaker sposoban igrati na nekoliko pozicija, praktično nezaustavljiv kad krene u dribling i s dodavanjima koja su parala suparničku obranu. Bio je jedan od onih iznimno rijetkih koji „drugačije udaraju loptu“.

Nakon šokantnog osvajanja trofeja – uz puno sreće u prethodnim kolima, ali i maestralnom igrom u finalu – Shakes je ušao u posljednju godinu ugovora. Imao je bogate ponude iz liga ‘Petice’, ali toliko je srastao s klubom da je pristao ostati još godinu-dvije, pokušati napraviti novi iskorak u Europi. Jedino što je tražio malo više novca nego što mu je klub bio spreman dati, iako je to još uvijek bilo barem triput manje od onoga što su mu nudili vani.

Menadžer se založio za njega, navijači su stali iza menadžera i svog heroja, ali uprava je bila nepopustljiva. Na kraju, menadžer je objavio ultimatum: ili novi ugovor za Shakesa ili on odlazi. Činilo mu se nezamislivim da bi ga klub pustio nakon nevjerojatnog, povijesnog uspjeha, i to zbog 100-200 tisuća eura godišnje najboljem igraču. Iako se karuzel uvijek istih i poznatih trenerskih imena već lešinarski nadvio nad klubom vrebajući priliku da ga zamijeni, iako su mu pokvareni novinari tražili dlaku u jajetu i insinuirali da gubi kontrolu nad svlačionicom (nakon osvajanja Kupa UEFA, alo!), vjerovao je da je stekao toliki autoritet da će klub udovoljiti njegovim i željama navijača. Bio bi to, uostalom, sasvim razuman potez i nešto što si je definitivno mogao priuštiti.

Međutim, sljedećeg dana predsjednik kluba mu se zahvalio na suradnji i svemu što je postigao s klubom. Poželio mu je sreću u daljnjem radu, a za novog trenera/menadžera postavljena je jedna od legendi, ‘vojnika’ kluba. Tjedan dana kasnije prodan je Shakes Ngwenya. Što se dalje dogodilo s njegovom karijerom, ne znam. Jer nisam dalje igrao.

Klub o kojemu pričam bio je Hajduk, navijači su bili Torcida, menadžer sam bio ja. Legenda koja me zamijenila bio je Zoran Vulić, a sve se dogodilo prije više od deset godina u virtualnoj stvarnosti igrice Football Manager.

Teško ćete nekome tko nikad nije igrao objasniti zašto je Football Manager tako genijalan izum i zašto se toliko ljudi – često odraslih muškaraca – tako zakači za njega da gube noći u skautiranju, osmišljavanju taktičkih začkoljica te razgovorima s virtualnim igračima, agentima i predsjednicima. I odigravanju utakmica, naravno. Da su u stanju ugroziti vlastiti posao ili brak zato što ne mogu prestati razmišljati o svojoj virtualnoj momčadi i tome hoće li se njihov najbolji desni branič oporaviti od ozljede na vrijeme za derbi ili će morati upotrijebiti neko priručno rješenje. Kolega Iain Macintosh, britanski nogometni kolumnist i urednik odlične stranice The Set Pieces, napisao je o tome knjigu Football Manager Stole My Life.

Uživao bih u ulozi virtualno-nogometnog Čarobnjaka iz Oza, dajući svakome ono što mu je bilo najpotrebnije. Dinamu publiku i slobodne izbore, Hajduku otplatu dugova i modernizaciju infrastrukture, Rijeci obnovljenu Kantridu

Sram me je reći koliko sam vremena nekoć trošio igrajući. Imao sam razdoblje u kojemu bi mi vjerojatno dobro došla nekakva grupa potpore, gdje bih mogao ustati i reći: „Ja sam Aleksandar Holiga i ovisan sam o Football Manageru“.

Prema Milesu Jacobsonu, šefu kompanije Sports Interactive i tima koji stoji iza Football Managera, igrači u prosjeku provode 240 sati godišnje igrajući ovu igricu. To je 10 punih dana. On sam igra između 3.000 i 4.000 sati godišnje, pa vi računajte koliko je to. Jacobsonu je prije pet godina kraljica dodijelila orden Order of the British Empire zbog izuzetnog doprinosa gaming industriji.

Druge nogometne igrice izgledaju atraktivnije i neke od njih možda su zabavnije prosječnom konzumentu. Ali Football Manager je hiperrealistična simulacija iskustva nogometnog menadžera (u njoj, dakle, ne igrate – samo ste menadžer engleskog tipa, koji ujedinjuje funkcije trenera i sportskog direktora) čiji je najveći adut divovska i senzacionalno detaljna baza podataka sa stvarnim igračima, trenerima i dužnosnicima. Danas ona uključuje blizu 700.000 (stvarnih) igrača (obratite pozornost: sedamsto tisuća…), a na igrici radi oko 1.300 skauta razasutih po cijelom planetu. U Football Manageru možete preuzeti jedan od 2.500 raspoloživih, stvarnih klubova.

S vremenom je realističnost igrice samo rasla i postalo je puno, puno teže otkriti neki neizbrušeni dragulj poput Ngwenye i dovesti ga u klub poput Hajduka. Sve je manje i igrača koji su u igrici tretirani kao ‘wonderkids’, a da kasnije u stvarnom životu ne naprave ništa vrijedno spomena. Postalo je puno teže i napraviti neki toliko nečuveno sjajan rezultat poput osvajanja europskog trofeja. Svih onih godina koje sam utrošio igrajući s Hajdukom ili raznim stranim klubovima, Dinamo nijednom – baš nijednom, u desecima virtualnih stvarnosti – nije uspio prezimiti u Europi; raditi u ‘pred-narodnom’ Hajduku bilo je također izrazito teško jer njegovi čelnici nisu shvaćali važnost unapređivanja infrastrukture, ulaganja u omladinski pogon i stručne trenere ili skaute. Dobar dio financijskog kolača od transfera klub je zadržavao za sebe umjesto da ga uloži dalje, čak i kad je financijsko stanje bilo drastično popravljeno.

Novo izdanje Football Managera izašlo je prije tjedan dana.

Nisam ga još igrao i vjerojatno neću. Već godinama ga kupujem i onda uopće ne igram – naprosto nemam vremena za to, a znam kolika je opasnost od razvijanja ovisnosti i koliko lako ta vražja stvar čovjeku može uništiti društveni, pa i obiteljski život. Međutim, i dalje koristim njegovu bazu podataka, i to preko editora koji dolazi uz igricu, a uz pomoć kojega možete pretraživati lige, momčadi i igrače i gledati kako su ih FM-ovi skauti – daleko najbrojniji nogometno-skautski tim na svijetu – ocijenili u pojedinim aspektima. Mnogi klubovi, treneri i sportski direktori koriste tu bazu podataka, ali samo su rijetki – poput Andrea Villasa-Boasa, recimo – to spremni priznati.

U editoru možete i popravljati tu i tamo neke sitnice. Koristio bih ga, na primjer, da malo poboljšam Pjacin dribling ili Sušićevu brzinu. No, jednom kad s time krenete, teško je stati: u editoru Football Managera možete teoretski premjestiti Messija u Hajduk, a Ronalda u Dinamo, nakrcati Rijeku milijunima i milijunima gazdinih eura, napraviti Lokomotivi stadion za 50.000 ljudi a Antu Čačića pretvoriti u najboljeg trenera na svijetu.

Businessman in sportwearNikad nisam radio takve budalaštine. Ideja nije bila stvoriti neki bizarro, HNL-centrični svijet, nego nešto puno skromnije. Uživao bih u ulozi virtualno-nogometnog Čarobnjaka iz Oza, dajući svakome ono što mu je bilo najpotrebnije. Dinamu publiku i slobodne izbore, Hajduku otplatu dugova i modernizaciju infrastrukture, Rijeci obnovljenu Kantridu i malo više potencijala u omladinskom pogonu. Ostale sam klubove postavio na zdrave noge i pobrinuo se da njihovi igrači dobivaju plaće, oživio Varteks, Marsoniju, Šibenik – koji su se u kratkom roku vraćali u prvoligaško društvo, pa čak i konkurirali za Europu.

I onda, naravno, ne bih igrao jer za to nisam imao vremena. A jesam za opsesivno prčkanje po bazi podataka i ispravljanje krivih Drina barem u virtualnoj stvarnosti.

Onda sam shvatio što me zapravo oduvijek privlačilo Football Manageru. Nisam ga, poput (barem pretpostavljam) većine drugih igrao zbog virtualnog ispunjenja neostvarivih snova da postanem trener. Nije to njegova hiperrealističnost, nego baš suprotno: nerealističnost. Iluzija nogometnog okruženja u kojemu je sve – na onoj bazičnoj razini – okej. Onoga u kojem nema trulog i korumpiranog saveza podređenog privatnim interesima, gdje nisu toliko dramatične razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju. Virtualna iluzija natjecanja koje je istinski kompetitivno; u kojemu nema ‘vanjskih faktora’ koji svima kvare doživljaj, nego se sve odlučuje isključivo na terenu.

U Football Manageru su to nijanse. Nekoliko klikova mišem na pravim mjestima u editoru. U stvarnosti – potpuna iluzija, sanak pusti. Pretpostavljam da sam još uvijek ovisan o toj iluziji.

Zapravo bih samo to želio, a ne da Hajduk osvoji europski trofej. Ovo drugo je ionako ne samo nerealno, nego i glupo – pa čak i ako za njega igra takav majstor kao što je bio Shakes Ngwenya.