Nogomet narodu

Moja zemlja Hrvatska

Zašto ne možemo i nećemo preskočiti vlastitu sjenu

Možda bi pametnije bilo prešutjeti, ali moram s vama podijeliti neka očito nepopularna razmišljanja. Ovo će, nažalost, biti još jedna ne sasvim nogometna kolumna; prvenstveno na moju žalost, jer od ove mi se teme zadnjih dana okreće želudac i ne da mi niti na godišnjem da uživam u odmoru od lude vožnje koja je bila Svjetsko prvenstvo. Vožnje nakon koje je hrvatski nogomet još jednom dokazao da nikad nije ‘samo’ nogomet.

Nije lako učiti na vlastitim pogreškama jer to zahtijeva duboku introspekciju, sposobnost doživljavanja sebe drugim očima i priznanje da nisi nepogrešiv i svemoćan; sve to može biti olakšano tek utoliko što katkad ostaneš bez drugog izbora, a poniženje boli više od ikakvog povrijeđenog ega i tad se moraš ili promijeniti ili potpuno propasti. Učenje na vlastitim pogreškama je plemenito, ono je temelj društvene evolucije i same ljudske civilizacije.

Događalo se, eto, već koji put tako da su veliki rezultati na internacionalnoj nogometnoj sceni imali neobično velik i dalekosežan utjecaj na pojedine nacije. A kako je nogomet u pravilu preslika društva — ili, katkad, prethodnica nekih trendova u njemu ili njegov karikirani odraz u iskrivljenom ogledalu — nikad temeljite promjene u nogometnoj kulturi neke zemlje nisu mogle ići bez značajnih promjena u samome društvu. Moć nogometa je velika, ali on je ipak tek igra i simbol; ta se moć može preliti na druga područja samo ako je društvo već samo po sebi zrelo za promjene.

Puno je o tome napisano, vjerojatno najviše o Brazilu nakon Maracanaza 1950. i Njemačkoj poslije — ugrubo rečeno — 3-0 protiv Vatrenih 1998. U pravilu se radilo o velikim porazima koji su pokrenuli lavinu, jer ako je teško učiti iz neuspjeha, još je neusporedivo teže iz uspjeha; to naprosto nije u ljudskoj prirodi. Kad se ostvari uspjeh, ljudi će tražiti uzročno-posljedičnu vezu da bi ga objasnili i instinktivno će naći pozitivne stvari, ono što je učinjeno dobro. Pripisat će tim detaljima presudnu važnost, a umanjiti ili previdjeti neke druge kako bi narativ držao vodu.

U nogometu, igri u kojoj sreća i slučajnost igraju ogromnu ulogu, a linija između pobjede i poraza je tanja nego u možda ijednoj drugoj — pogotovo na turniru kao što je Mundijal — uspjeh i neuspjeh mogu biti izrazito varljivi pojmovi, a donošenje velikih i dugoročnih zaključaka na osnovu njih i kontraproduktivno. Najbanalniji primjer za to je činjenica da četiri od pet posljednjih prvaka na idućem Svjetskom prvenstvu nije uspjelo čak niti proći skupinu.

U ovom trenutku želim naglasiti — to je, čini mi se, nužno — da ni na koji način ne želim umanjiti povijesno postignuće hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Vatreni su, više od ičega drugog, pokazali fantastičnu mentalnu snagu vraćajući se triput zaredom iz rezultatskog zaostatka u knockout rundama, triput zaredom odvodeći utakmicu u produžetke, a dvaput i na penale. Pokazali su se nesalomljivima, trijumfirajući na kraju svaki put sve do samog finala i upravo je to ponajviše bilo ono što je osvojilo srca neutralaca, ali i priskrbjelo im podršku domaće javnosti kakvu nikad — nikad! — nisu imali.

No, upravo u tome i jest stvar.

Oni nisu suvereno poput Francuza prošli u finale Svjetskog prvenstva. Nisu se ondje našli zato što su im stvoreni preduvjeti za to, na leđima nekakvog bullet-proof plana, sustava i atmosfere koji bi im prokrčili put. Oni nisu dospjeli onamo zato što su sve to imali, nego usprkos tome što nisu; usprkos tome što ih je nogometna oligarhija godinama sabotirala u pokušajima da realiziraju svog ogromni timski potencijal. Ostvarili su to isključivo na račun vlastitih zasluga, truda i krvavog rada; bilo je na tom putu pravih poteza i priznavanja vlastitih prošlih pogrešaka, bilo je sreće, kocke i inata, ali ova je velika hrvatska pobjeda popločana s bezbroj sitnih simboličkih poraza. Ovaj je uspjeh izgrađen na konstantnom i dugogodišnjem neuspjehu.

Naravno, ne govorim sada samo o nogometu. Kao što činjenica da se Hrvatska plasmanom u finale Svjetskog prvenstva upisala u ekskluzivni klub velikih nogometnih nacija ima značenje koje transcendira okvire samo te igre, tako je i njen put do toga — ali i njegove posljedice — nemoguće promatrati samo unutar nogometne domene.

Hrvatska koju su Vatreni doteglili u finale bila je tužna i depresivna zemlja, iscpljena lažnim obećanjima, besmislenim sukobima i unutarnjim podjelama; prevarena, opljačkana, silovana i opterećena perpetualnom krizom identiteta. Hrvatska koja više ne vjeruje u sebe. Hrvatska kojoj je ponestalo isprika i vanjskih neprijatelja, pa se u finalnom činu autodestrukcije okreće režati sama na sebe i lupati glavom o zid, čekajući da se onesvijesti. Hrvatska koja se, na više od jednoj metaforičkoj razini, boji vlastite sjene.

“Ovih pet posto koji nas hoće preobratiti, neka pati koga smeta. I nek pate”

Prikladno je da idiom “preskočiti vlastitu sjenu” vuče porijeklo iz Njemačke — nacije koja je napravila baš to, više od jednom u svojoj povijesti, u društvenom i u nogometnom smislu. On znači suočiti se sa svojom mračnom stranom i nadvladati nešto što nas plaši, što nas prati toliko da je postalo neodvojivi dio našeg identiteta. Preskočiti vlastitu sjenu znači temeljito se promijeniti, osloboditi se nametnutih okova prošlosti, okoline, uvriježenih obrazaca ponašanja… I krenuti naprijed.

Njemačko osvajanje Svjetskog prvenstva 1954. jedini je pravi i gotovo univerzalno prihvaćeni primjer da se nogometni uspjeh proširio na cijelo društvo. Ono je po mnogima označilo prekretnicu, početak transformacije tadašnje nacije — stigmatizirane, moralno i ekonomski razorene nakon poraza njene vladajuće ideologije u Drugom svjetskom ratu — u progresivnu, prosperitetnu, otvorenu i inkluzivnu Njemačku. Te 1954. je Die Mannschaft bila samo jedna od triju njemačkih reprezentacija koje su igrale u kvalifikacijama, prvima u kojima joj je nakon rata bilo dopušteno sudjelovati (preostale dvije bile su Istočna Njemačka i Sarska oblast); nije imala čak ni nacionalnu nogometnu ligu, mnogi njeni klubovi još su bili na koljenima, a njeni igrači nisu bili profesionalci.

I dok je nemoguće nepobitno dokazati povezanost nogometnog “Čuda iz Berna” i gospodarskog oporavka (Das Wirtschaftswunder), trijumf nad Moćnim Mađarima izazvao je val euforije i novopronađenog optimizma koji je zahvatio cijelu zemlju; zajedništvo i hrabrost momčadi koju je vodio Sepp Herberger postali su uzor i Njemačka je, kažu, preskočila vlastitu sjenu te napokon krenula naprijed.

Hrvatska nogometna reprezentacija se u Rusiji riješila stigme luzerskog mentaliteta koji se teško ili nikako oporavlja od šoka i obično zakaže u presudnim trenucima. Nije se skrivala iza isprika, tražila alibi ili odbijala suočiti se s onime što u njenim redovima nije bilo dobro. Prilagodila se i taktički tako da bolje nego dotad iskoristi resurse koji su joj na raspoloaganju. Ostavila je po strani očite podjele u svlačionici, suočila se sa svojim grijesima i strahovima te pokazala hrabrost, zajedništvo i zrelost, što joj je donijelo rezultat.

Nogometna reprezentacija je na terenu bila sve ono što Hrvatska inače nije. Preskočila je vlastitu sjenu i sad neki misle da Hrvatska kao društvo može naučiti iz njenog uspjeha i napraviti isto, kao što je to onomad napravila Zapadna Njemačka.

Ne može.

Jer da bi izvukla pouke iz pobjede, morala bi najprije naučiti nešto iz poraza kojima je ona dugi niz godina bila popločana. Mora postojati zrelost za promjene, suočavanje s vlastitim pogreškama i ostavljanje podjela po strani radi zajedničkog cilja. Sve ono što Hrvatska inače nema — ali i nešto što čim napusti teren, ubrzo se pokazalo, nema ni ova nogometna reprezentacija.

U ovom trenutku želim naglasiti — to je, čini mi se, nužno — da Marko Perković Thompson nije tema ovog teksta. Moj osobni stav prema njemu i tome da se njegove pjesme vežu uz hrvatsku reprezentaciju nije tajna, pisao sam o tome još davno ranije u domaćim i u stranim medijima i snosio posljedice zbog toga; no, moj ili ičiji drugi stav o njemu ovdje nije poanta. Poanta je u tome da su Vatreni pozivanjem njega niz vodu bacili svu priču o zajedništvu i pozitivi koje su dotad propagirali. Otklonili su priliku da društvo slijedi njihov primjer i smogne hrabrosti preskočiti vlastitu sjenu i prije nego što se ukazala, a kasnijim izjavama pokazali da se nisu maknuli puno dalje od mentalnog sklopa koji godinama vlada hrvatskim nogometom i Hrvatskom općenito.

Od priče koja poziva na zajedništvo, a temelji se na isključivosti, ne na uključivosti. Priču o zajedništvu kroz pokoravanje, a ne kroz uvažavanje. Onu koja je navijačima poručivala nek si osnuju novi klub ako im se ne sviđa način na koji se njihov vlastiti vodi, koja je dovela do toga da repka češće igra u Londonu nego u Splitu, koja je poručivala drugima da “očiste u vlastitom dvorištu”, a istovremeno se u svom domu gušila u smeću; ona koja je ljude prokazivala kao anti-Hrvate i simpatizere terorizma ako nisu bezuvjetno podržavali repku čak i onda kad je očito sve u njoj bilo postavljeno krivo. Onu koja je sva svoja zlodjela i nesposobnost skrivala iza svog ekskluzivističkog shvaćanja domoljublja i na svakom koraku generirala podjele, a onda pozivala na zajedništvo — ali isključivo pod njenim uvjetima.

Mislite da pretjerujem i da to nije toliko važno? A zašto se onda još od prvog dana nakon finala već cijeli tjedan svađamo oko toga je li jedan pjevač trebao biti u autobusu kojim su Vatreni dolazili na središnji im doček ili nije, te je li trebao biti s njima na pozornici i pjevati ili ne? Napisano je i izrečeno o tome već bezbroj rečenica i pitanje je u javnosti gotovo zasjenilo priču o fenomenalnom nogometnom uspjehu, a definitivno jest onu o prilici za prijeko potrebne promjene u nogometu i općenito. Gotovo svi najutjecajniji strani mediji također su okrenuli priču na to i sve ono dobro i pozitivno što je reprezentacija napravila na Mundijalu brzinski nestaje u dimu glupe, nezrele i nepotrebne kontroverze. Za to, eto, isto kao i za uspjeh, imamo zahvaliti Vatrenima, koji su se odmah prvom prilikom nakon silaska s pobjedničkog postolja vratili svojoj sjeni.

Bez obzira na to što mislili o njemu, Thompson je možda i najjasnija pojedinačna točka podjele među Hrvatima, a da ni ne govorimo o tome kakav efekt svako njegovo pojavljivanje u vijestima ima vani. Vatreni su morali biti toga svjesni kad su ga zvali, ali svejedno su to učinili, opravdavajući to time što se radilo o “njihovoj” proslavi. A to je potpuno krivo — jer da su radili proslavu za sebe, onda nikoga ne bi trebalo biti briga hoće li na njoj gost biti Thompson, Mile Kitić iil neki treći pjevač kojeg vole slušati. Međutim, kad izađu pred pola milijuna ljudi koji su došli da bi ih pozdravili, onda imaju odgovornost prema tim ljudima i cijeloj Hrvatskoj, koju predstavljaju jednako kao što su je predstavljali svojim igrama u Rusiji. Hrvatsku, zemlju svih svojih građana.

Bez obzira na to je li postotak ljudi koji se tome protive “pet posto”, kako je to odoka procijenio izbornik Zlatko Dalić, ili je bliži 50, kako je sugerirala ad hoc anketa N1 (postotak koji je nakon objave vijesti pao na 34). Nikad, a pogotovo ne u trenucima ponosa i slavlja, nitko se zbog svojih stavova ne bi trebao osjećati kao građanin drugog reda u vlastitoj zemlji.

Nacionalistički mediji likuju, jer Thompson je bio šlag na tortu onoga što oni vide ne samo kao trijumf hrvatskog nacionalnog ponosa, nego i trijumf nad svojim neistomišljenicima — pa i kao “konačnu pobjedu nad Jugoslavijom”, kako je to formulirala jedna kolumnistica. Znani i neznani komentatori natječu se u prokazivanju “odnarođenih ljevičara”, što rezultira verbalnim linčom na društvenim mrežama. Podjele se samo potpaljuju, nakratko pronađeno zajedništvo već je izgubljeno i već polako u nepovrat odlazi povoljni moment za pokretanje pozitivnih promjena koje bi koristile svima — jer međusobni obračuni valjda su važniji.

Lov na vještice krenuo je već i tijekom prvenstva. Bio je poveći broj sličnih ili gorih primjera, ali najbliži mi je vlastiti. Jedan portal izvadio je iz konteksta moju prognozu hrvatskih šansi na SP-u, prigodno izostavši iz nje onaj dio da Vatreni “mogu do polufinala”, a ostavivši samo onaj u kojem sam rekao kako je podjednako izgledno ili čak izglednije da “neće proći skupinu”; objavio je to uz moju sliku i idućih dana primio sam taj mali isječak nebrojeno puta u komentarima tekstova, na društvenim mrežama i na mail, nerijetko uz ne samo ismijavanje i izvrgavanje ruglu nego i uz žešće uvrede, pa i prijetnje. Toliko učestalo da to ne može biti baš slučajno, jer nije Telesport baš toliko popularan — pogotovo ne među takvima. Neki od vas koji ovo čitaju dobro znaju o čemu pričam, jer su i sami sudjelovali u tome, upirući se objasniti mi kako nisam Hrvat, kako ovo nije moja zemlja niti moja reprezentacija. I drugi su Telesportovi autori brutalno vrijeđani samo zato jer su se usudili iskazati skepsu i kritiku prema momčadi.

No, sve je to još najmanje bitno, navikli smo i dobrim dijelom oguglali. I prešutio bih, posvetio bih se otočkom moru, suncu i spizi, prepuštajući ovu problematiku društvenim komentatorima da nije bilo jedne izjave koja mi je — upotrijebit ću patetiku, jer oni iz mamićevskog i thompsonovskog miljea je najbolje razumiju — zabila nož u srce. Posebno zato jer je došla od čovjeka za kojeg se nekima činilo da može barem nakratko ujediniti Hrvatsku oko zajedničkog cilja. Jer je to već učinio s njenom nogometnom reprezentacijom.

“Ovih pet posto koji nas hoće preobratiti, neka pati koga smeta. I nek pate”, izjavio je Zlatko Dalić. “Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštujte tuđe.”

Ako vam ne odgovara, osnujte svoj klub. Ako vam ne odgovara, istupite iz lige. Ako vam ne odgovara, nemojte dolaziti na utakmice, nemojte navijati za reprezentaciju, šutite i patite. Ili otiđite, mi vas ne trebamo. Tuđe, izborniče? Znači li to da su oni koji razmišljaju drugačije sada stranci u vlastitoj zemlji?

Jer bez obzira što govorili trolovi koje hrane ovakve implicitne izjave, sviđalo se to nekome ili ne, Hrvatska jest moja zemlja i moja reprezentacija. Jednako koliko je i vaša i njihova.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.