Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Moje prvo SP: España ’82

Ne pitaj me zašto žmirim u kafani ja

Ovo je, u neku ruku, moj coming out.

Jedan aspekt nogometne ili općenito sportske kulture nikad nisam prihvatio: ljudsku potrebu da zajedno gledaju prijenose utakmica. Danas mi je on posebno iritantan kad se uzme u obzir pritisak bolno nemaštovitih i klišejiziranih reklamnih kampanja, koje nas uvjeravaju da je utakmicu — pogotovo ako u njoj igra Hrvatska — nemoguće gledati drugačije osim čoporativno, uz pripadajući arsenal navijačkih rekvizita od dresova i šalova do štapića na napuhavanje i vuvuzela; uz pripadajući asortiman navijačkih grickalica i navijačkog piva; uz urlanje, kreveljenje, skakanje, valjanje, grljenje i sve ono ostalo što čini tipični mačo male bonding. Ako postoji navijački pakao, zamišljam ga kao neki razvaljeni kauč na kojem su nagurana četvorica glasnih likova u ‘kockicama’ koji jedan drugome ne daju mira, međusobno se natežući, udarajući laktovima u bubrege, prdeći i podrigujući na poluprobavljenu navijačku pljeskavicu i podjednako navijački kiseli kupus. Pakao!

Možda je samo do mene, ali i danas se začudim kad me netko pita gdje ću gledati utakmicu. Što gdje ću? Imam doma televizor, hvala na pitanju. Osim ako ti nemaš — onda ću te primiti, iako nevoljko — ne kužim zašto me to uopće pitaš… Nekome je to valjda pitanje u rangu “gdje ćeš na doček Nove godine”, ali meni je rutina poput čitanja knjige ili, ne znam, tuširanja; ako to mogu kod svoje kuće, ne vidim nijedan razlog zašto bih to radio negdje drugdje. A pogotovo u društvu, gdje postoji bezbroj stvari koje mogu odvratiti pažnju od zbivanja na ekranu — jer to je jedino što me zanima. Ako imaš komentar, postaj ga na društvenu mrežu ili pošalji u poruci i možda ću ga pročitati, pa i odgovoriti ako osjetim potrebu, ali generalno želim da me pustiš na miru.

Možda je do mene, ali dok mi odlazak na tribinu — bilo koju tribinu i svejedno radilo se o kvartovskom derbiju ili o finalu Lige prvaka — predstavlja dragocjeno komunalno iskustvo i neposredniji doživljaj kako samog nogometa, tako i onoga što ga okružuje, već i pomisao na odlazak na nečiji tuđi kauč s kojeg ću gledati utakmicu — ili, nedajbože, birtiju! — u meni budi nelagodu, da ne kažem mizantropiju.

Dugo sam tu svoju (ne)sklonost držao u ormaru, izvlačio se kad bi me zvali na gledanje osobito važnih mečeva i pripisivao je svojoj blago asocijalnoj naravi. Zadnjih godina ponekad bih je kompenzirao aktivnošću na Twitteru, koji je idealni nadomjestak za ljudski kontakt u takvim situacijama — jer možeš samo pratiti što drugi govore, možeš se isključiti a da ti nitko to ne zamjeri, a možeš se i uključiti ako ti je do toga. Kad bi barem tako bilo u stvarnom životu…

Nakon nekog sam vremena ipak shvatio da nema ničeg lošeg u mom odabiru načina na koji ću uživati u nogometu bez obzira na eventualnu društvenu stigmu koja ga prati, prihvatio sebe takvog kakav jesam i uvidio da nas ima još puno takvih.

A onda mi je sinulo da je u mom životu zapravo oduvijek bilo tako.

Odrastao sam u naselju u kojem je bilo možda i 30-ak dječaka mojih godina i za većinu nas je nogomet bio daleko najvažnija, često i jedina tema. Rijetko smo bili vani bez lopte, barem toliko da bi je netko napucavao u zid zgrade ili mrljao nogama po njoj amo-tamo dok bismo nasumično lupetali imena nogometaša u bilo kojem kontekstu, koristeći ih poput kakvih nadrealnih poštapalica. Igrali smo derbije među sobom i protiv klinaca iz drugih naselja ili takozvane ‘Utakmice’ —igru koja se sastojala od toga da se dvojica ili trojica dodaju, trčkaraju, križaju, nabacuju i pucaju golmanu, čitavo vrijeme se pretvarajući da igraju neku važnu utakmicu (tipa VeležPriština) i komentirajući akcije koje su izvodili; cilj je bio odigrati neki dobar dupli pas, asistirati petom, pucati iz voleja, a da golman pritom izvede atraktivnu paradu, obranio ili primio gol; drugim riječima, nije bilo cilja, osim uživanja.

Kad nije bilo lopte, znali smo po sat-dva šetati u krug oko naselja i komentirati svatko po dvije-tri utakmice predstojećeg ligaškog kola, onako nasuho izmišljajući kako je taj i taj golman loptu degažirao daleko u polje, gdje ju je prihvatio taj i taj kapetan, koji je, pogledavši raspored svojih igrača, odigrao… Shvaćate poantu. Ponekad bi to ‘komentiranje’ izmišljenih utakmica potrajalo čitavih 90 minuta, a nerijetko bi utakmica završavala 0-0, jer onaj tko bi u ovoj igri bio nerealan i previše maštovit ne bi dobio priliku za novo komentiranje.

Govorili su da Maradona drugačije od svih drugih udara loptu, ali Doktor ju je drugačije primao. I svako njegovo primanje bilo je nagovještaj nečega magičnog

Najbizarnije od svega, Heysel je na naše dječje umove imao takav učinak da smo se večer poslije tog finala i tragedije podijelili u dva tabora (ja sam, dakako, bio u Liverpoolovom) i pošteno međusobno pomlatili — a bili smo praktično nerazdvojni i svaki dan zajedno, prije i poslije toga. Bilo nam je između osam i 10 godina. Danas bi zbog nečega takvog Mislav Togonal organizirao Otvoreno u kojem bi o navijačkom nasilju i utjecaju na mlade govorili HNS-ov povjerenik za sigurnost Miroslav Marković, Ante Gugo iz Uvijek vjernih i drugi renomirani sugovornici.

Među svojim prijateljima nisam bio najbolji nogometaš, daleko od toga. Nisam bio talentiran i bio sam toga svjestan, iako nisam baš bio ni zadnje smetalo. No, vrlo rano sam ponio titulu onoga tko se “najviše razumije”, što je bio rezultat opsesivnog čitanja Sportskih novosti, SN Revije, Sprinta i Tempa od najranijih dana pismenosti. Jedino što mi je kompromotiralo takav status bila je sklonost muljanju, kojoj nisam uspijevao odoljeti znajući da moja riječ nosi određenu težinu. Primjerice, svakog ljeta na dan izvlačenja parova za prvo kolo UEFA-inih natjecanja pozvao bih van dvojicu-trojicu najbližih prijatelja i rekao nešto tipa: “Jes’ vi’io, Hajduk izvuk’o Ujpeždožu!”, a frendovi bi na nekoliko trenutaka ili minuta ostali razrogačenih očiju procesuirati što to znači prije nego što bih im priznao da sam lagao. Iz čistog gušta, jer želio sam vidjeti njihovu reakciju; uvijek sam birao tako neke ‘lijeve’ timove, jer da sam rekao kako je izvukao Real Madrid ne bi mi povjerovali.

Želim reći da nam je nogomet tada bio gotovo sve u životu, ali ipak nikad — nikad! — nismo zajedno gledali utakmice. Čak i kad bismo slušali prijenose na tranzistoru — a tu je moj, u obliku nogometne lopte, bio pravi hit — u pravilu bismo za to našli neko osamljeno mjesto na kojem nam nitko neće smetati. Šutjeli bismo, upijali naraciju komentatora i tek tu i tamo bacili neki komentar. Što se televizijskih prijenosa tiče, gledali bismo ih svatko kod svoje kuće, na poluvremenu (i na kraju, ako ne bi već bilo prekasno) izlazili i nalazili se da bacimo kratki komentar viđenog, a onda otrčali natrag doma. Prvo svjetsko prvenstvo koje sam na takav način proživio bio je Meksiko ’86 — nezaboravni, sjajni mundijal s kojega pamtim jako puno toga, ali lagao bih kad bih rekao da mi je bio i uistinu prvi.

Zapravo, ponekad mi se čini da je moje prvo SP bilo ono 1966. u Engleskoj. Nije, jer nisam ipak baš toliko star, ali razlog zbog kojeg ga osjećam kao ‘svoje’ leži u jednoj tankoj knjižici koju sam dobio u nasljedstvo od djeda. Pronašao sam je otprilike u vrijeme kad sam naučio čitati i za mene je to bio magični artefakt.

Full colour picture gallery of World Cup stars bio je njen naslov, koji sam tek godinama kasnije naučio ispravno pročitati. U njoj su na 16 stranica, plus korice na kojima su bili ispisani raspored, stadioni i rezultati, naprosto bile fotografije nogometaša svih momčadi koje su sudjelovale na tom mundijalu. Ne samoljepljive sličice, nego nešto nalik onima iz srednjoškolskih godišnjaka s portretima maturanata, samo što je ispod svake pisao datum rođenja, klub za koji igra, pozicija i broj nastupa za reprezentaciju. Govorimo, dakle, o 1966. — kad su slike u pravilu još bile crno-bijele i ovo “full colour” je nosilo specifičnu težinu. Većina fotografija bila je retuširana preko svake mjere; neki južnoamerički nogometaši više su nalikovali slikarskim portretima povijesnih libertadoresa nego suvremenim ljudima, Lav Jašin izgledao je kao skinut s nekog sovjetskog plakata iz ranih 1930-ih, a lica reprezentativaca Sjeverne Koreje bila su doslovce žuta.

Prema obiteljskoj predaji, djed je svojevremeno poštom naručio tu knjižicu iz Londona i ona mu je uistinu, s koji mjesec zakašnjenja, stigla. U početku su mi dali da je listam isključivo pod nadzorom roditelja ili bake, što je samo pojačalo njenu mističnost; nikad je nijednom prijatelju nisam dao u ruke, jer u mojim je očima bila vrjednija i od broja 1 Zlatne serije, a kamoli od bilo kojeg Paninijeva albuma. Obožavao sam je i naučio gotovo napamet, a nebrojeno sam puta ‘odigrao’ to prvenstvo — bilo utakmicu po utakmicu spužvenom lopticom u svojoj sobi, bilo kockicom za jamb ili Čovječe, ne ljuti se po sistemu koji sam osobno izmislio u dugim godinama svoje nogometno-predtinejdžerske geekštine i kojim dan-danas znam ‘baciti’ pokoju utakmicu ili čitav turnir.

Otprilike u vrijeme kad mi je ta knjižica pala u ruke počeo je i prvi Mundijal kojeg se sjećam — barem u fragmentima, jer tada još nisam bio krenuo u školu: España ’82.

Nedugo ranije bili smo preselili u svoju kuću, jednu od onih izgrađenih 1970-ih i 1980-ih preko beskamatnih kredita. Ona se naslanjala na kružno naselje sa zgradama popularno nazvanim Sirotice, koje se u to doba tek popunjavalo. Proći će još koja godina prije nego što upoznam svoje prijatelje-susjede, tako da mi je prvi kontakt s nogometom došao najprije preko oca.

Djeda koji mi je ostavio album iz ’66. nikad nisam upoznao, jer umro je prije nego što sam prohodao. Ono što sam o njemu u nogometnom smislu znao samo me zbunjivalo: čovjek je navijao za FK Vojvodinu, valjda zbog toga što je odrastao u Srijemu, te za (nakon Jugoslavije, naravno) Njemačku, budući da je bio folksdojčer ili se barem takvim smatrao; puno godina kasnije, našao sam njegova pisma mom ocu u JNA, gdje se na Njemačku referirao kao na Vaterland. U retrospektivi, to tatinu vječnu sklonost prema Nijemcima u nogometu čini logičnom, mada se na klupskom planu odmetnuo u dinamovca, isto kao i ja od njega.

Nije mi uspio prenijeti ni nogometnu germanofiliju — do nje sam došao sam, ali puno kasnije — jer Njemačka mog djetinjstva bila je brutalna Panzer-divizija koja je gazila sve pred sobom svojim mitskim Kampfgeistom, a ne ljepotom igre. Sjećam se da sam tog ljeta valjda u svakoj utakmici koju sam gledao navijao protiv prokletih Švaba.

Pamtim nekoliko slabo povezanih detalja.

Najprije otvorenje prvenstva, jer tata mi je napričao bajke o tom nekom Maradoni, koji će tog ljeta prijeći iz Boca Juniorsa u Barcelonu u najvećem transferu ikad. Očekivao sam doslovno nekog izvanzemaljca koji igra sam i driblingom prolazi sve suparnike prije nego što zabije gol; to što je u toj prvoj utakmici njegova Argentina, tada aktualni svjetski prvak, izgubila od Belgije doživio sam kao veliko razočaranje.

Ali zato sam se instantno zaljubio u Doktora Socratesa — mog prvog idola u nogometu, a možda i u životu. Nijedan drugi igrač spomenut u prijenosima s tog mundijala nije u mom dječjem srcu izazivao toliko uzbuđenje kao svaki Doktorov dodir s loptom. Govorili su da Maradona drugačije od svih drugih udara loptu, ali karizmatični Doktor s natprirodno dugim nogama nalik nekakvom insektu ju je drugačije primao. I svako njegovo primanje bilo je nagovještaj nečega magičnog, poput odigravanja petom ili pasa vrhom prstiju iza leđa suparničke obrane. Plakao sam kad je njegov Brazil izgubio od Italije u prvoj utakmici ikad koju sam pogledao baš od početka do kraja.

Sjećam se prekrasnih peruanskih dresova i toga kako je jedan njihov igrač sucu razbio nos u pokušaju da loptu dobije na volej. Sjećam se atmosfere na stadionima koja me je potpuno opčarala, iako sam cijelo vrijeme mislio da publika skandira “Centarhalf! Centarhalf!”, a ne “España! España!”. Sjećam se i koliko je ta España bila bezvezna, fokusirana na jurnjavu, prljavštinu i iznuđivanje prekršaja; sjećam se i kako se tih dana pričalo o nekom Švabi koji je bacio ženu kroz prozor jer mu je grintala nakon što je zapao u potpuno ozlojeđeno stanje zbog poraza njegove reprezentacije od Alžira.

Moj stari nije bacio staru kroz prozor, ali sjećam se da je naveliko pizdio. Najviše na Jugoslaviju, a posebno na Ivicu Šurjaka, koji je — barem se meni tako činilo — više vremena provodio valjajući se po travi nego šutajući loptu, zatim na svog miljenika Velimira Zajeca, koji je previše nepotrebno driblao, na Zlatka Vujovića jer “kilavi pred golom”. Bio je tamo i izvjesni Edhem Šljivo, za kojeg zbog takvog imena isprva nisam vjerovao da je stvarna osoba; kasnije sam u svom vrtićkom umu iskonstruirao teoriju da je riječ zapravo o jednom pijanom djedu koji je živio nešto niže u našoj ulici i pred kućom imao stabla šljive od kojih je pekao rakiju.

To bizarno prvenstvo, u kojem je naslov osvojila momčad koja nije dobila nijednu utakmicu u skupini, a Engleska s učinkom od tri pobjede i dva neriješena rezultata ostala bez polufinala i u kojem su Mađari — Mađari! — nekome zabili 10 komada, bilo je fenomenalno i žao mi je što ne pamtim više toga o njemu. Ono je također bilo i inicijacija u nogomet jednom šestogodišnjem dječaku koji će malo kasnije postati Onaj koji se najviše razumije u naselju, a puno kasnije i živjeti od pisanja o tom sportu.

I ne treba puno mudrovati oko toga zašto je meni i još znatnom broju onih iz moje generacije tako strano gledati nogometne prijenose u društvu. Nekoć su oni bili prava rijetkost i kao takvi dragocjeni, željeli smo iz njih izvući najviše što smo mogli; upijali smo znanje i mudrost o nogometu od starijih članova obitelji i iz medija koji su tad još bili dostojni svog imena; netko više, netko manje, ali to su nam bili izvori. Navikli smo gledati prijenose i proživljavati rituale vezane uz njih na osnovu onoga što smo naučili, a ne pod pritiskom društva i reklamnih kampanja koje nam poručuju da trebamo urlati, skakati, piti, jesti i farbati lica podržavajući svoje te uživajući u majstorijama najvećih zvijezda kao što se uživa u holivudskim visokobudžetnim akcijskim hitovima. Naučili smo doživljavati nogomet na vlastiti, intimni i ponekad pomalo geekovski način.

Ne tvrdim da je on ispravniji od bilo kojeg drugog, ali ono… Ne pitam ni ja vas šta radite u kafani i imate li sreće i cigara, pa ne pitajte ni vi mene gdje ću gledat utakmicu, okej?