Ako to nije slučaj, a onda ste vjerojatno odabrali sport iz upravo suprotnog razloga: zato što vas malo što drugo zanima pa ste u njemu, kao ‘manje ozbiljnoj’ sferi novinarstva, pronašli svoju jedinu moguću nišu. Sportsko novinarstvo je zaista prihvaćalo svakakve marginalce kakvi po logici stvari ne bi dobili priliku negdje drugdje, a otkako su klasični zanatski dril i školovanje uz starije kolege i iskusne urednike izgubili na cijeni te prestali biti percipirani kao neophodni, zamaglila se i razlika između takvih i onih prvih, ne uvijek na korist iste skupine. I daleko od toga da su oni koji imaju određenu svjetonazorsku širinu te tu i tamo pročitaju neku knjigu nužno i bolji novinari.

No, u tom šarenom i heterogenom skupu katkad dolazi do većih diskrepancija. Možda sam u krivu, sigurno i pristran jer nisam oduvijek pisao o sportu, ali čini mi se da je sad takva situacija.

Hrvatska nogometna reprezentacija započinje svoj novi kvalifikacijski ciklus domaćom utakmicom protiv Azerbajdžana, pa gostujućom protiv Mađarske. Prateći domaće sportske medije, dobiva se dojam veličine i važnosti takvog trenutka. Citiraju se izjave, kalkuliraju vjerojatnosti da će neki od prvotimaca biti spremni za nastup, pokušavaju dokučiti taktičke zamisli izbornika Zlatka Dalića… I sve je naizgled u stilu dostojnom svjetskih doprvaka.

Međutim, ako ćemo biti iskreni, koliko vam je doista stalo? Imate li još uvijek isti entuzijazam ili barem interes za ovu momčad kao i prije Svjetskog prvenstva?

Portret hrvatskog nogometa trenutno najvećim dijelom izgleda kao mrtva priroda; remeti je tek tiha vatrica koja negdje sa strane tinja

Na stranu sad to tko navija za Vatrene, a tko ne i iz kojih razloga — kakvi god bili u jednom ili u drugom smjeru, legitimni su i kao takve ih treba priznati. Govorim baš o realnoj razini zanimanja. U redu, nesumnjivo će se naći takvih koje još drži groznica mundijalskog finala i Maksimir bi trebao biti popunjen u najmanju ruku toliko da brojka ne bude sramotna; nesumnjivo će i velik broj nas koji pratimo nogomet gledati televizijski prijenos, naprosto i po defaultu. No, priznajte sebi ako nećete meni, koliko vas sve to trenutno tangira?

Znam, neki od vas će mi spomenuti užu rodbinu već i samo zato što postaljam takvo pitanje — jer “Mi Hrvati”, “Srce vatreno” i tako dalje, i tako dalje… Razmišljao sam dugo o tome iz kojeg bih kuta — nogometnog ili nekog drugog — pristupio temi novog kvalifikacijskog ciklusa Vatrenih i ništa od onoga što mi je palo na pamet nije bilo osobito privlačno. Znam i da za urednika jednog sportskog medija takvo što nije osobito pametno za izjaviti, ali ne želim se pretvarati i lagati: naprosto mi nije dovoljno stalo.

Puno više me u ovom trenutku zanima svaki detalj oko kluba koji doživljavam kao svoj, kao i oko elitnog europskog klupskog nogometa, nego to hoće li Josip Brekalo zaista zaigrati desnog beka i hoće li Bruno Petković debitirati. Pošteno priznajem, briga me. Možda je to i dobro, jer onda mogu trezvenije i nepristranije pisati o reprezentaciji. I lako za mene, pokrio bih se ušima i prešutio to kad bih mislio da je riječ samo o osobnoj stvari, ali čini mi se da nas ima puno koji tako osjećamo, željeli to priznati ili ne. Barem među onima koji ne otkrivaju svake dvije godine samo na par tjedana svoju ljubav prema nogometu i Hrvatskoj. Iako mediji pokušavaju podgrijati atmosferu i zainteresirati svoju publiku, realno se o ovoj reprezentaciji u ovom trenutku i nema što osobito zanimljivo za reći, a da već odavno nije rečeno.

Zato se i medijsko klatno ovaj put uvjerljivo naginje na stranu onih koje “ništa osim nogometa ne zanima”. Oni koji, pak, u nogometu vide više i traže širu sliku, sada gube interes. Oni prvi će možda reći da je to dobro — jer u nekom idealnom, onde-potok-ovde-cvet svijetu nogomet bi bio igra za koju je sve ono što se događa izvan terena puno manje važno — ali znamo da hrvatski nogomet, nažalost, baš nikad nije samo to.

Ne krivite i ne preispitujte sebe ako i sami gubite interes. To je prije svega razumljivo i normalno jer Svjetsko prvenstvo je za Hrvatsku bio klimaks kakav možda više nikad nećete doživjeti, a onda su uslijedili oproštaji utjecajnih Vatrenih i ona Liga nacija, koja je djelovala kao umorni after kojemu je samo splet okolnosti i mali uzorak utakmica udahnuo život. Pitanje je samo hoće li se interes uskoro vratiti kad se promijene okolnosti ili je izgubljen za duže vrijeme.

Jer portret hrvatskog nogometa trenutno najvećim dijelom izgleda kao mrtva priroda; remeti je tek tiha vatrica koja negdje sa strane tinja.

Ništa se značajno od tog ruskog turnira nije ni počelo mijenjati u domaćem nogometu. I dalje smo na istoj točki na kojoj smo bili, i dalje isti ljudi na isti način njime drmaju, i dalje nema nagovještaja ikavog suvislog plana kako potaknuti razvoj nogometa i pobrinuti se da u budućnosti izvučemo najviše što možemo iz talenata koji nam se događaju. Mnogo, previše puta smo pisali o svemu tome, nema više ni smisla da se ponavljamo, pitanje je i tko još to uopće želi čitati ili slušati.

Bilo je i, uostalom, naivno vjerovati da bi ogromni rezultatski uspjeh mogao donijeti pozitivne promjene. Pogotovo ako ste od igrača, koji realno imaju najveću moć da ih potaknu, očekivali da mrdnu prstom po tom pitanju — jer naravno da nisu. U redu, ovo zadnje i nije sasvim točno, jer neki dan su s Davorom Šukerom dogovorili kako će UEFA-inu premiju za plasman na iduće natjecanje podijeliti na način da oni uzmu 45, umjesto dosadašnjih 40 posto, dok će ostatak pripasti savezu.

Dobro je sve, šta.