Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Muke ti ježove

Hajdučka basna bez kraja i pouke

Anthony Kalik, igrač kojeg je Hajduk zimus besplatno pustio u Goricu jer na Poljudu nije imao perspektive, odigrao je savršeni pas za Cherifa Ndiayea, koji je loptu pospremio u bliži kut gola Josipa Posavca: 3-1, hvala i dođite nam opet. Isti onaj Kalik koji je imao debi iz noćne more za novi klub kad je u veljači njegova Gorica stradala 6-0 baš od Hajduka, a on odigrao toliko loše da su ga po medijima valjda redom razvlačili kao najgoreg na terenu. I premda je neposredno prije njegove sinoćnje asistencije izgledalo kao da se Hajduk može vratiti u susret, ovo je bila jedna od onih situacija čiji razvoj vidite i prije nego što se dogodi, onih koje već u začetku izgledaju neizbježno. Barem ako ste Hajdukov navijač.

U tom trenutku okrenuo sam pogled s ekrana i iz najcrnjih dubina hajdučkog čemera izvukao uzdah, citirajući Strikana, onog vlaškog škovacina iz Velog mista kojeg je sjajno odigrao Špiro Guberina: muke ti ježove.

Navijanje za Hajduk je dolina suza bez obećanja vječnog života. On je, doduše, već tu — jer: Hajduk živi vječno — ali vječnost u ovom slučaju znači samo vječnu patnju, depresiju i crnilo koje povremeno prekinu natruhe nade u bolje sutra samo da bi boljelo još više kad se razlete u paramparčad. Hajduk je nikakav, negledljiv i nepodnošljiv. Hajduk je nemoguće loš, nepovezan, bezidejan, autodestruktivan, gluh i slijep. I nije takav samo na terenu.

To je danas financijski relativno stabilan klub sa, za domaće prilike, pozamašnim proračunom i ekipom koja, pojedinačno gledano, raspolaže sa sasvim solidnom količinom talenta i potencijala. Pa ipak, taj i takav Hajduk se muči i sramoti u ogledima protiv momčadi s nekoliko puta manjim resursima od njegovih. ‘Školuju’ ga Varaždin, Lokomotiva i Gorica, do zadnjeg trenutka prijete Inter, Istra i Slaven; ni protiv jednog od tih suparnika Hajduk nije uspijevao na dulje vrijeme zadržati konce igre niti kontrolirati susret onako kako bi momčad njegova renomea i snage to morala biti u stanju raditi.

Ništa od svega što su Hajduku napravili drugi ne može se po razornom dometu mjeriti s onime što je učinio i još uvijek čini samome sebi

I nije čudo da televizija gura te prijenose u kasni termin, ubuduće bi trebala dodati i oznaku da nisu za mlađe od 12 godina. Jer Hajduk je postao babaroga. Zaboravite na to da ćete preko njega pobuditi u djeci ljubav za nogometom i budite sretni ako na vrata ne bane socijalna služba pokušate li takvo što. Radije djetetu dopustite da gleda slasher horore, imat će manje traume nego da umjesto priče za laku noć baci pogled na stravu i užas s potpisom Igora Tudora.

Teško je i mučno to gledati i nama odraslima. Iako smo očvrsnuli kroz godine poraza i ponižavanja, i dalje patimo zajedno ili unutar svoja četiri zida, tražeći krivce i proklinjujući ih. Još je teže kad za trenera imamo čovjeka koji između redaka podcjenjuje kvalitetu vlastitih igrača i proziva nam kolege-novinare, propitujući njihove motive kad se u svojim analizama drznu kritizirati igru, umjesto da ponudi suvislo objašnjenje zašto mu momčad izgleda tako rastureno i raštimano — a dužan je napraviti ne samo to, nego i, rekao bih, ponuditi ispriku navijačima i članovima koji tu momčad podržavaju te, na kraju krajeva, i sufinanciraju.

Za pokušaj analize nemam volje, kao ni za traženje krivaca za konkretne stvari. Problemi u igri jesu sada nešto specifičniji nego što su bili pod nekim ranijim trenerima, ali mislim da sve skupa spada u širu patologiju koja već predugo traje i ne može se gledati samo preko izvedbi na terenu.

Umjesto toga, reći ću vam riječ-dvije o ježevima.

Ježu se, naime, često događa da mu ostaci hrane, lišća ili drugih predmeta ostanu zaglavljeni među bodljama. Budući da je poznat kao izuzetno čista životinja koja se voli lickati, to mu jako smeta. A najgore je kad dođe do okršaja sa zmijom: jež se tada sklupča u bodljikavu kuglu, zna se i zakotrljati prema njoj. Ako je nabode bodljama dovoljno da joj zada fatalne rane, u stanju je dugo tako sklupčan čekati da zmijurina na njegovim leđima ugine. Međutim, poslije je ne može skinuti sa sebe: i ne samo da mora mrtvu zmiju vući na leđima kuda god ide, nego njeni raspadajući ostaci na njemu trunu i smrde. To su vam, ukratko, ježeve muke od kojih je nastao autentični narodni frazem.

A Hajduk, posebno otkako je postao ‘naš’ i ‘narodni’, možda je pomalo nalik tom sitnom šumskom sisavcu. I on se branio sklupčajući se i zatvorivši se u sebe od otrovnih vanjskih utjecaja koji su ga umalo likvidirali. I on sada na leđima nosi mrtvu zmiju čija ga težina pritišće, a smrad njene truleži ne da mu mira.

Mnogo je puta zadnjih godina i desetljeća ovaj klub zagrebao po dnu. Gubio je utakmice, natjecanja, igrače i trenere, gubio je sebe i svoj status kao groteskno nedonošče i siroče divlje tranzicije. Bio je igračka u rukama budalastih i bahatih lokalnih šerifa i njihovih namjesnika, služio je kao oruđe sitnih političkih i inih razračunavanja, bio vreća bez dna, postao odmetnik i izopćenik u feudalnom sustavu domaćeg nogometa.

Ali mrtva zmija na njegovim leđima nisu samo te stvari kojima se — negdje više, negdje manje uspješno — uspio suprotstaviti i bocnuti ih. Nisu to samo neprijatelji i lažni prijatelji kluba; nisu samo besramni vladari hrvatskog nogometa te njihovi medijski korifeji koji ciljano idu na poticanje pomutnje i kaosa. Ništa od svega što su Hajduku napravili drugi ne može se po razornom dometu mjeriti s onime što je učinio i još uvijek čini samome sebi.

Radi se nazadnom, limitiranom mentalnom sklopu koji iznutra i izvana prožima mnoge dijelove kluba te predstavlja veliki teret i izravnu opreku jednoj tako progresivnoj i plemenitoj ideji kao što je Model. Radi se o tome da klub godinama ne uspijeva posložiti ni najbazičniju suvislu strategiju djelovanja i poslovanja — a onda kad se pohvali da je to napravio, ispostavi se da u nju uopće nije uključio sportsku strategiju. Radi se o dugim godinama krivih ljudi i krivih odluka, izgovora koji ne drže vodu i pucanja sebi u koljena.

Radi se o jezgri navijačkog tijela posvećenoj isključivosti i razračunavanju umjesto uključivosti i suradnji; o fragmentiranju i odjebavanju brbićevaca, kosovaca, gojunovaca, ovih i onih, novinarskih crva i nadzornika; o netrpeljivosti koja je usmjerena ne samo prema svemu drugačijem, nego i prema dobrom dijelu istog ili sličnog; prema vlastitim ‘suborcima’ ili navijačima iz drugih članskih podružnica ako se u određenom trenutku nađu na putu, sve dok ne ostane samo par pravovjernih, ujedinjenih u (auto)destrukciji, koji sebi uzimaju za pravo monopolizirati ljubav prema Hajduku.

Radi se i o tome da nikad trener ili kapetan neće progovoriti o tome kako je Hajdukov put nešto više od samog nogometa, nešto što momčad također treba predstavljati i boriti se za to, a članski model bi u domaćim uvjetima takvo što trebao podrazumijevati; štoviše, trebao bi služiti kao nadahnuće i motivacija. Da, možda ćete reći da su oni profesionalci i da bi morali biti fokusirani isključivo na teren, ali zašto onda rasipaju fokus komentirajući medijske napise? Nemaju li dovoljno neprijatelja ako žele mobilizirati momčad u mentalitet opsadnog stanja, nego moraju stalno izmišljati nove? Možda zato što u Model ne vjeruju ili im on, u najmanju ruku, ne predstavlja ništa bitno u životu?

Kad su stvari rasturene i raštimane izvan terena, onda je neizbježno da takve budu i na njemu, gdje Hajduk ima već dugi kontinuitet posrtanja i podbačaja. No, Tudoru i ekipi više nikakve zmije — stvarne ili simboličke, mrtve ili žive — ne mogu pomoći da sezonu završe u skladu s očekivanjima i onime što je uloženo u momčad. Snagu, mudrost i znanje za to moraju naći sami. I nakon svih tih muka ježovih, navijači se i dalje nadaju i vjeruju — jer ova hajdučka basna nije još stigla do kraja, pa tako ni do prave pouke.

Mnogi su likovi u Velom mistu pričali više i ljepše o klubu, ali danas se čini da je najviše rekao jedan smetlar.