U međuvremenu je Hajduk osvojio svoj prvi trofej u devet godina. U međuvremenu, tisuće ljudi ludih od sreće provalilo je na poljudski travnjak u scenama kakve suvremeni hrvatski nogomet nije vidio, sasvim usporedivima s onima koje su prethodnih tjedana dolazile iz Njemačke, Engleske i drugih ‘kulturnih’ europskih zemalja.

Takva divlja sreća ne dolazi tek tako. Ona je plod pražnjenja nagomilanih frustracija i zatomljene energije čiji su univerzalni izvor, bez obzira na podneblje, bili korona, lockdown, Novo normalno i imperativ održavanja socijalne distance; ljudi su društvena bića i ono dugo sjedenje kod kuće napravilo je nešto njihovoj psihi; nešto što je u odgovarajućim uvjetima prebrisalo inhibicije, otpustilo kočnice i, umjesto da ih anestetizira za takve podražaje, učinilo ih buntovnicima.

Hajduk se, barem nakratko, ukazao u svojoj punoj veličini, sada i na samom terenu. I naravno da se onda sve ono što je raslo izvan moralo preliti i na njega

Nakon toga dolaze i specifični izvori, a Hajduk ih je, hvala na pitanju, imao dovoljno za čitavu generaciju, zapravo i više generacija. Oni koji ništa ne razumiju ili su namjerno zlobni svest će sve to na izostanak “rezultata”, ali to je samo dio priče.

Hajduk je u ovo gotovo desetljeće bez trofeja postao drugi i drugačiji klub od onoga kakav je prije toga bio. Demokratičniji, pošteniji i bolji, ujedno i vjerniji svojim korijenima. Ali trofeji se ne dodjeljuju za vjernost, masovnost i fanatičnost podrške; u tih je desetak godina Hajduk gledao kako ga se otresaju drugi koji su — da je kozmičke pravde kako je zamišlja navijač Bilih — odavno trebali “propasti”. Gledao je kako ga u močvari ponižavaju i nad njim nariču znani i neznani, na načine koje ovom prilikom ne bi bilo pristojno ni dostojanstveno nabrajati. Za mnogo od toga je najviše sam bio kriv i to nikad nije bilo sporno, Hajdukovi su navijači to najbolje znali.

Međutim, Hajduk je svo to vrijeme pomalo i ponekad užasavajuće sporo rastao, sve kako bi dohvatio barem djelić vlastite nekadašnje veličine. Ali i takav je u današnjoj Hrvatskoj postajao ogroman.

I možda upravo u tome i jest bila srž problema.

Ne deru vam se Splićani noću pod prozorom zato što su luđaci. Ne ispjevajaju onolike navijačke pjesme, ne nose onolike Hajdukove dresove i majice u svim uzrastima, ne hrle u tolikoj masi na važne utakmice zbog “specifičnog” temperamenta, a ni mode. Oni rade sve to, i još mnogo toga drugoga, zato što su im ti rituali jedini preostali od stare slave. Hajduku se najprije dogodilo ono nezamislivo — da od historijske veličine spadne na razinu provincijskog klubića, a zatim počne vraćati kroz ono što se u hajdučkoj zajednici najčešće zove naprosto ‘model’. I čim je dao naslutiti nekadašnji status, on mu je postao preteško breme.

Jer Hajduk je prevelik. Prevelik je za hrvatski nogomet, a i za ono što je mnogo šire od nogometa. U ovoj zemlji nije preostalo još puno institucija u koje ljudi vjeruju; onih među njima s takvim simboličkim značajem i potencijalom za mobilizaciju još manje. I onda svi ti rituali počinju funkcionirati prvenstveno kao ohrabrenje, podstrek samome sebi da se može nositi sa sobom samim.

Ne pamtim takvu napetost i nervozu, takvu zgroženost i strepnju na navijačkim licima kad je Rijeka povela. Nije Hajduk, naravno, strepio od Rijeke nego od samoga sebe i nemogućnosti da se sa sobom nosi. Jer ovo je bila utakmica koju je naprosto morao dobiti kako bi konačno osigurao neku rezultatsku validaciju svog procesa. Jer nije normalno da Hajduk devet godina nije osvojio nikakav trofej; kudikamo normalnije bi bilo da je svake od tih devet osvajao barem po jedan. Osim toga, nakon onoga što se prošlog vikenda dogodilo na autocesti, ova je zapaljiva smjesa emocija mogla eksplodirati na sasvim neželjen način.

No, ovaj Hajduk Valdasa Dambrauskasa pokazao je da može. Cijelu je utakmicu bio uvjerljivo bolji, a drugo je poluvrijeme, s igračem više, bilo tek igra mačke i miša. Kako se finale približavalo kraju, Hajduk redao šanse, a Rijeka bila nemoćna, na tribinama se samo pojačavao osjećaj olakšanja.

A onda se, nakon posljednjeg zvižduka, pretvorio i u nešto više.

Jebiga, ne znam kako da vam to drugačije opišem ako niste bili tamo. Ispričavam se na pathosu, ali bila je to ljubav. Napokon neopterećena strepnjom i otpuštena od vlastitih sumnji, za neke možda prvi put tako jasna i čista, vlastita; svijest da upravo u ovom trenutku živite ono što Hajduku nasušno treba da bi ga zaokružilo, a toliko dugo mu je izmicalo; da živite sutrašnje uspomene.

Nahrupili su. Najprije su provalili s Istoka i Sjevera. S ove prve tribine ljudi su se počeli ravnomjerno slijevati jer ubrzo više nije bilo ni policije ni osiguranja, budući da su morali čuvati sektor Zapada s Armadom. Nakon što je postalo izvjesno da obračuna i nasilja u slavlju neće biti, na drugom dijelu Zapada, onom bližem Sjeveru, ljudi su se spontano organizirali da bi prilikom preskakanja ograde održavali red i pazili da se ne stvara prevelika gužva. Dvojica krupnijih tipova prihvaćali su i prenosili djecu te asistirali u prelasku odraslima u lošijoj tjelesnoj formi.

Našli smo se na zelenom tepihu, među zlatnim konfetima te uskoro razvaljenim vratnicama i raskomadanim mrežama. I sva lica koja ste mogli vidjeti bila su razvučena u osmijeh. Hajduk se, barem nakratko, ukazao u svojoj punoj veličini, sada i na samom terenu, a time i napokon pred svima. I naravno da se onda sve ono što je raslo izvan moralo preliti i na njega. Jer, kako kaže Valdas, momčad i navijači su jedno.