Najviše od svega u nogometu ljudi vole vidjeti golove. To je i sasvim normalno, jer nogomet se za golove i igra. Oni su jedino objektivno mjerilo rezultata: pobjeđuje onaj tko zabije više i ne možete pobijediti ako ne zabijete gol. Gol je ultimativni cilj igre i uzalud sve genijalne taktičke začkoljice, uzalud subjektivni dojam je li se igralo dobro ili loše, tko je više zaslužio pobjedu a tko ima više sreće ili naklonosti sudaca, uzalud svi statistički pokazatelji o posjedu lopte, točnosti dodavanja, dobivenim duelima i pretrčanim kilometrima kad je jedini parametar koji se uistinu računa onaj koliko je puta lopta završila u mreži.
S dva pogotka u Rimu Liverpool je postavio novi rekord Lige prvaka za momčad s najviše postignutih golova u jednoj sezoni. Redsi su zabili 46 golova i morate posegnuti čitavih 18 godina u prošlost da biste došli do sljedećeg najboljeg rezultata, onog Barcelone iz 1999./2000. s 45 golova. Međutim, Kataloncima je onomad za to trebalo 16 utakmica (zabijali su 2,81 gol po meču), dok je Liverpool dosad odigrao dva susreta manje (3,29 po utakmici). Ta njegova brojka uključuje i dvije utakmice playoffa s Hoffenheimom, u kojima je Liverpool zabio šest; računamo li samo grupnu i knockout fazu, Liverpoolova je sezona i dalje rekordna, samo što se radi o drugom rekordu — naime, momcima Jürgena Kloppa trebalo je najmanje vremena da postignu 40 golova, oborili su rekord Real Madrida iz 2013./14. s 41 golom iz 13 susreta.
Kako god gledali na to, u svakom slučaju je Liverpool najefikasnija momčad u povijesti Lige prvaka, s 3,29 postignutih golova po utakmici. Isključimo li playoff s Hoffenheimom, taj se prosjek čak i penje na 3,33. Jedini koji je dosad zabijao preko tri gola po utakmici bio je baš Real Madrid u spomenutoj sezoni (3,15), a Madriđani te i Barcelona sezone 1999./2000. jedini su prije Liverpoola zabili najmanje 40 golova u sezoni Lige prvaka.
Druga najefikasnija momčad ove sezone Lige prvaka je Real Madrid, s 30 golova u 12 utakmica ili 2,5 po susretu. Polovicu tih golova zabio je Cristiano Ronaldo (što čak nije ni njegov rekord u sezoni, jer je prije četiri godine zabio dva više), a sljedeća trojica najboljih strijelaca Lige prvaka dolaze iz Liverpoola: Mohamed Salah 10, Roberto Firmino 10, Sadio Mane devet. Oni su time postali najubojitiji napadački trojac u povijesti Lige prvaka, za jedan pogodak poboljšavši prethodni rekord iz 2013./14. koji su držali — pogađate — Cristiano Ronaldo, Gareth Bale i Karim Benzema, glasoviti Realov BBC.
Treba, međutim, napomenuti i to da i jedan i drugi finalist primaju više od jednog gola po utakmici: Real ih je primio 15 u 12 susreta, a Liverpool 16 u 14.
Sav taj jurišnički nogomet bio je na rubu otklizavanja u kaos, premda ga je superzanimljivo gledati
Zanimljivo je i baciti pogled na njihov učinak u nacionalnim prvenstvima, gdje su i jedan i drugi klub na trećem mjestu ljestvice. I dok i u La Ligi (Barcelona) i u Premier ligi (Manchester City) postoje lideri koji istovremeno zabijaju više i primaju manje, usporedba s drugoplasiranim momčadima daje fascinantni kontrast. Real Madrid je u Španjolskoj zabio 82, primio 37, a Liverpool u Engleskoj zabio 80, primio 37. Atletico Madrid — koji je, uz utakmicu više, četiri boda ispred gradskog rivala — na kontu ima samo 55 postignutih i tek 18 primljenih golova; dok je Manchester United —pet bodova i utakmicu manje ispred Liverpoola — zabio 67, a primio 27.
I jedna i druga momčad ih lako zabija, ali lako i prima — a što europska sezona dolazi bliže vrhuncu, to je i jedan i drugi trend izraženiji. Real je u polufinalu dobio Bayern ukupnim rezultatom 4-3, a Liverpool Romu 7-6, što je i rekordni broj postignutih pogodaka u polufinalu ovog natjecanja. Prethodno je Real prošao Juventus u četvrtfinalnom ogledu sa sedam golova u dvije utakmice; Liverpool i Manchester City u istoj su fazi postigli šest. Real je prije toga zabio pet komada PSG-u, a Liverpool isto toliko, samo u jednoj utakmici, Portu.
Sve vodi prema zaključku da bismo 26. svibnja na Olimpijskom stadionu u Kijevu mogli vidjeti golijadu.
Prema pokojnom talijanskom novinarsko-nogometnom bardu Gianniju Breri idealna je utakmica ona koja završi 0-0 — jer to znači da su i jedan i drugi suparnik bili uspješni u ‘poništavanju’ onog drugog. To ne znači nužno da je ijedan od njih bio napadački loš niti da je ofenzivna strategija ijednog od dvojice trenera bila pogrešna u planu ili manjkava u izvedbi. Upravo suprotno: ono što je Brera želio reći je to da, kad bi svi igrači na terenu odigrali savršeno i bez pogreške, onda bi utakmice završavale bez golova. Jer koliko god su golovi plod dobre pripreme, strateškog pristupa i kolektivne igre čitave momčadi ili pak bljeska individualne klase, toliko su i — svaki od njih, bez iznimke — i plod nečije pogreške.
Ne mora to biti izravna i očita pogreška poput loše vratarske intervencije ili izgubljenog duela obrambenog igrača. Pogreška se mogla dogoditi u bilo kojem trenutku koji je prethodio primljenom golu, bilo da je riječ o netočnoj predaji lopte, lošem postavljanju ili čitanju igre; ali da bi netko zabio gol, netko drugi je prethodno morao pogriješiti barem jednom i propustiti ga spriječiti u tome.
Valerij Lobanovskij ostao je ponajviše upamćen kao jedan od pionira presinga, oružja koje je sveprisutno u današnjem nogometu. Međutim, on je među prvima i koristio znanost kao oruđe nogometne analitike, pa je tako jednom prilikom izjavio: “Momčad koja ne griješi u više od 15 do 18 posto poteza je nepobjediva”. Nije to rekao onako odoka, nego je njegov suradnik, profesor Anatolij Zelencov, izbacio taj postotak nakon što je proveo računalne simulacije. Lobanovskij je došao do zaključka da je srž uspjeha u nogometu minimalizirati broj vlastitih, a povećati broj suparničkih pogrešaka. Srž njegova trenerskog pristupa bila je potraga za konkretnim načinima kako to napraviti.
Presing je, dakako, najučinkovitiji način da se isprovocira suparnička pogreška i otud Kloppova izjava da je “gegenpressing najbolji playmaker”. Međutim, ruku pod ruku s razvojem presinga do razmjera današnje hegemonije išao je i drugi suvremeni trend: igra je evoluirala tako da je postajala — i još uvijek postaje — sve brža i brža.
A brzina, reći će vam to iskusni taktički lisac Špaco Poklepović, “nije u korelaciji s preciznošću”. Danas se igra izrazito plitko, zgusnuto i frenetično brzo, “a kada brzina dominira, onda je teško kontrolirati loptu”.
Momčadi koje igraju pozicijski nogomet s naglaskom na zadržavanje posjeda lopte s time se nose na način koji bismo mogli nazvati pomalo ‘control-freakovski’. Dok god one imaju loptu, to znači da suparnik ne može zabiti i to svakako jest strategija koja je, između ostaloga, usmjerena na minimaliziranje vlastitih pogrešaka. S druge strane, treneri poput Kloppa ne prezaju od činjenja pogrešaka dok god mogu natjerati suparnika da ih napravi više; njegova je Borussia Dortmund čak znala preskakati građenje igre napucavanjem lopte visoko naprijed prema korneru, kako bi gegenpressingom pokušala prisiliti suparnika da je izgubi bliže vlastitom golu i tako u dva-tri poteza dođe do pogotka.
Danas je presing postao toliko žestok i brz “da bi se vjerojatno trebao zvati ‘storming’”, zaključuje Simon Kuper u tekstu za ESPN, pokušavajući objasniti veliki broj golova na elitnoj nogometnoj razini. I premda se ne slažem sa svime što Kuper piše u tom tekstu jer mislim da previše banalizira pojedine stvari — manje je sad bitno koje — on iznosi i jednu vrlu bitnu poantu koja se možda premalo naglašava. Zanimljiva je stvar sa ‘stormingom’, piše, ta da je najučinkovitiji protiv tehnički najkompetentnijih momčadi. Teško ga je primijeniti protiv defenzivnih momčadi koje igraju u čvrstom bloku sa svim igračima iza lopte, kao i protiv onih koje dugim loptama preskaču presing, ali time i vlastito građenje igre.
No, kada je s druge strane momčad koja “želi igrati”, a ne samo povući se u duboki blok i vrebati suparničku pogrešku, onda visoki presing na loptu ili storming može biti ubitačan. U neku ruku isto vrijedi i za način igre ekipe kao što je Real Madrid, koja nije toliko jaka u presingu koliko je krcata individualnom kvalitetom, odnosno igračima koji protiv gotovo bilo kojeg izravnog suparnika mogu stvoriti prednost jedan-na-jedan. Lajtmotiv ovosezonske europske kampanje Real Madrida bilo je nemilosrdno iskorištavanje suparničkih pogrešaka; i premda momčad Zinedinea Zidanea te greške provocira na strpljiviji i ne toliko agresivan način kao Liverpool, rezultat je sličan: ono što je Kloppu gegenpressing, to su Zidaneu klasa, snalažljivost u rutina Cristiana Ronalda i ostatka napadačkog arsenala.
Zanimljivo je u tom kontekstu primijetiti koliko su i jedni i drugi ove sezone izgubili prvenstvenih bodova protiv ‘malih’ momčadi, iako nisu sve od njih bile strogo defenzvine. Real ih je, primjerice, gubio od Levantea, Betisa, Girone, Celte, Espanyola, u kupu je ispao od Leganesa; Liverpool od Watforda, Burnleya, Swanseaja, Stokea, a u kupovima je ispao od West Broma i Leicestera. Redsi nemaju toliko individualne kvalitete kao Manchester City da bi takve utakmice rješavali rutinski i upustili se u punopravnu borbu za naslov; Kraljevi, pak, nemaju dovoljno čvrsto postavljen sustav i momčadsku organizaciju da bi im donijeli rezultat kad individualna kvaliteta zakaže.
U Ligi prvaka su, međutim, i jedni i drugi stigli do samoga kraja.
Ne sjećam se nijedne sezone u kojoj smo vidjeli toliko pogrešaka koje su rezultirale golovima u samoj završnici Lige prvaka. Neke od njih su bile doista bizarne; kad im se doda još sva sila sudačkih pogrešaka i krivih procjena koja je također bila možda i najveća ikad, ovu Ligu prvaka pamtit ćemo kao prilično neobičnu. Jose Mourinho, Diego Simeone i Antonio Conte poispadali su ranije i završnim fazama nije ostalo nikoga tko bi odigrao ‘šahovski’ i suviše kalkulantski (osim donekle Seville i, zapravo, Barcelone). No, sav taj jurišnički nogomet bio je na rubu otklizavanja u kaos, premda ga je superzanimljivo gledati.
Sad je još ostalo samo finale. Uzevši u obzir sve dosad viđeno, ne bi me šokiralo da netko nekome utrpa četiri ili pet komada. Madriđani su traljavi i šlampavi u obrani, a taktičke odluke njihova trenera u nekoliko su navrata bile objektivno upitne. Moglo bi se dogoditi da ih Mo Salah i društvo brzopotezno našamaraju. A Liverpoolov stup obrane je netko tko se zove Dejan Lovren. Ustane li na krivu nogu, samo preko njega bi Cristiano Ronaldo mogao zabiti dovoljno da sruši vlastiti rekord po postignutim golovima u jednoj sezoni Lige prvaka. Neutralni ljubitelji nogometa će, dakako, navijati za to da i jedni i drugi utrpaju po četiri-pet za općenarodno veselje. Tko zna, možda padne i onaj rekord iz 1960., kad je Real pobijedio Eintracht sa 7-3.
Tko je uopće taj Brera i što taj čiča zna o suvremenom nogometu?
