Hajduk našeg djetinjstva, naših očeva ili naših djedova — svejedno o kojem konkretnom prošlom dobu govorimo, jer ljudi stalno odlaze i dolaze, umiru i rađaju se — više ne postoji. Ovih 110 godina ostalo je zapisano i pohranjeno, ali ne može se vratiti niti oživjeti. Kao i s ovim drugim stvarima, minule bitke i ratovi, pobjede, porazi i prvenstva danas ne znače previše jer drugi su ljudi.
Što je išta na ovom svijetu, ako nisu ljudi? Države, nacije, gradovi, krizni stožeri i web portali samo su misaone imenice bez ljudi koji ih čine i kroz koje jedino ostvaruju ikakav stvarni smisao; bez ljudi su njihovi zakoni, kultura i mitologija samo mrtvo slovo na papiru ili ekranu. Isto je i s nogometnim klubovima.
A ljudi su danas generalno u kurcu. Naravno, ne svi; ali u lošim vremenima prevladaju loši ljudi, pa onda i onim dobrima — kakvih je zadnjih godina bilo i ima ih na Poljudu i drugdje — ponestane snage oduprijeti se prije nego što odu i oni, razočarani u sve, a najviše u sebe same.
Ovih 110 godina ostavilo nam je priča za 110 života ili 110 Hajduka, svakog drugačijeg od onog prethodnog. Jedino što ih povezuje je ostavština onih najboljih među ljudima koji su ih stvarali, kao i onih dovoljno sretnih da s takvima dijele svoj Hajduk. A to je važno ne zbog priča samih, jer vremenom se one ionako pretvore u bajke o minuloj veličini, nego radi toga što će od njih netko moći nešto naučiti kad bude u prilici graditi svoj Hajduk.
Bez nas je on samo mrtvo slovo na papiru, bajka o minuloj veličini. I baš zato ne odustajemo od njega i nikad nećemo odustati, jer to bi značilo odustajanje od sebe
Zato je svaka priča o prošlosti ujedno i priča o budućnosti.
Jer, vidite, nema praznovjernije društvene skupine od nogometnih navijača; posebno navijača tako velikih klubova kao što je Hajduk — odnosno, kao što je bio u nekima od svojih 110 prošlih života. Oni iskreno i naivno vjeruju da će jednog dana, makar nakratko i makar nekim detaljem, netko uspjeti prizvati duhove predaka iz njihova plemenskog kolektivnog pamćenja i poput avatara ih kanalizirati kad povedu svoje, nove bitke. Bilo je, kažu, takvih slučajeva drugdje, pa zašto ne bi i u Splitu, gdje su nadnaravno i magični realizam oduvijek bili kao kod kuće…
Uostalom, nije li i sam klub došao na svijet kao avatar romantične predstave hajduka? Onog napola razbojnika, a napola borca za slobodu, kad su onomad praški studenti banuli u biblioteku profesora Josipa Barača da im pomogne pri odabiru imena, a on im zadao najljepši i najteži zadatak da — kako piše Miljenko Smoje u Hajdučkoj legendi — kroz cijeli život budu “dostojni tog velikog imena” koje simbolizira “junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnome i zaštitu slabome”.
I da mene pitate, jedina konstanta koja bi se morala provlačiti kroz Hajdukovu povijest sadržana je u toj rečenici ili dvije. Kad bismo uvijek bili takvi “na terenu od života, di se trči, di se cota” kao u pjesmi Momčila Popadića koju je otpjevao Oliver, onda bi sve drugo bilo sporedno.
Kad kažem “mi”, naravno, mislim “on”; i obrnuto, kad kažem on, mislim na nas.
Navijači će uvijek klub smatrati svojim, jer osjećaj pripadnosti koji pruža sama je suština svakog kluba. Klub čine njegovi članovi i navijači; oni jesu klub. Napisao sam to već nekoliko puta, ali stvarno vjerujem da je jedina prava mjera veličine kluba to koliko ga ljudi doživljava kao nešto bitno u svojim životima.
Ono što želimo nisu nužno pobjede i trofeji, ne ako oni znače plivanje s krokodilima u kužnoj baruštini. Želimo vidjeti sebe onako kako vidimo Hajduk i upravo zato nas više boli i živcira kad je glup i daleko od samog sebe nego kad je samo loš; svatko tko dolazi u klub mora biti svjestan koliko je teško biti dostojan tog imena.
Naš je Hajduk danas sve od navedenoga. A to samo znači da smo generalno takvi i mi sami — jer, u konačnici, mi smo Hajduk. Bez nas je on samo mrtvo slovo na papiru, bajka o minuloj veličini.
I baš zato ne odustajemo od njega i nikad nećemo odustati, jer to bi značilo odustajanje od sebe.
Stodeset puta me pitaš.
Stodeset puta ću reći.
Sretan ti rođendan, jebem te glupa.
