Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Nacionalni stadion

Maksimir je spomenik današnjoj Hrvatskoj

Ulazak na tribinu ispunjenog stadiona pomalo je nalik prvom bacanju u more nakon dugog odsustva; ono kad odlučno udahneš i spustiš se u vodu do prsa ili vrata, ili odmah zaroniš preko glave, a tijelom ti prođu trnci i srce ti momentalno brže zakuca. Taj istovremeni osjećaj lagane panike, kao i adrenalinske euforije, oboje praćeno nakratko izgubljenim dahom i poticajem za osjetila… Prvi dojam često je presudan za čitav doživljaj, a ja ga nikad nisam uspio nadići i naviknuti se, pa mi je gotovo svaki put kao prvi. U moru i na stadionu.

Odrastajući na Sportskim novostima i radijskim prijenosima utakmica nedjeljom, Maksimir mi je predstavljao mitsko mjesto, takoreći nogometni hram, dom kluba za koji je moj otac navijao i odmalena me — doduše, neuspješno — hranio njegovom mitologijom kao i svaki prosječni dinamovac. I bilo je tako sve dok nisam prvi put na njega kročio.

Bilo je to prije sad već 26 godina kad je Croatia u prvom kolu Kupa pobjednika kupova dočekala Auxerre. Ćiro Blažević protiv Guya Rouxa, legende i ikone poput Dražena Ladića, Dževada Turkovića, Joze Gašpara, Slavka Ištvanića, Vjekoslava Škrinjara i Igora Pamića. Na stadionu je bilo 20-ak tisuća ljudi, a ja sam — valjda radi ‘potpunijeg’ doživljaja, nemam pojma — odlučio poći na Južnu tribinu, gdje su tad bili smješteni Bad Blue Boys. Još se nisam ni smjestio kad je Joško Jeličić zabio za 1-0; završilo je 3-1, Dinamo će u uzvratu izgubiti 3-0 i ispasti, ali ne želim sad ulaziti u detalje te utakmice ni atmosfere na tribinama. Ovaj put pričam o stadionu samom.

Taj prvi put, kao i svaki sljedeći, ostao sam osupnut njegovom osebujnom ružnoćom.

Maksimir je realistični spomenik današnjoj Hrvatskoj: opustošenoj, opljačkanoj, silovanoj, razvaljenoj i raslojenoj. On već jest sasvim primjeren nacionalni stadion

U redu, moja su očekivanja od Zagreba samog i od stadiona bila suviše romantična, ali doživljena impresija po ugodi bi se prije mogla mjeriti sa šamarčinom nego s brčkanjem u plićaku. Maksimir je bio surov, oronuo i tjeskoban. Njegov monumentalni betonski brutalizam odisao je mračnom mješavinom socrealizma i autoritarnosti, sasvim na drugom kraju spektra od emotivnog poteza Zvižduk s Bukovca-Univerzijada-Smogovci kojim sam ga u svojoj glavi portretirao, nadajući se nekakvom živopisnom eskapizmu iz sive stvarnosti tih još uvijek ratnih dana.

Bio sam kasnije i na preostale tri tribine, išao sam i kao akreditirani novinar i kao obični gledatelj, na utakmice u kojima sam navijao za jednu od momčadi i na one u kojima mi je bilo svejedno tko će pobijediti, danju i noću, ljeti i zimi. Ulazak je obično mučan i dugotrajan, takav je često i odlazak bez obzira na rezultat, a boravak u pravilu traumatičan. Nakon famoznih ‘renovacija’ i ‘adaptacija’ postalo je još samo gore, jer stvorile su arhitektonskog Frankensteina i rezultirale time da svaka tribina izgleda drugačije i odašilje drugačiju poruku, iako su sve četiri jako daleko od terena, a oni bizarni plavi panoi postavljeni poput flastera na otvorenu ranu da doslovno sakriju od pogleda ono najnakaznije. Dopuštam da nekome i takav iz sentimentalnih razloga budi romantične osjećaje, ali mene nikad onaj osjećaj tjeskobe nije napustio.

Važno je reći da Maksimir nije oduvijek bio ružan — ili da barem nije oduvijek smatran takvim. Iako nikad nije građen ni nadograđivan posve planski, osnovna ideja i jest bila ostaviti ga što je moguće ‘otvorenijim’ kako bi se uklopio u obližnji park i zoološki vrt, kako bi zrak nesmetano strujao od stabala hrastova, vrba i jasena prema igralištu; kako bi se rika divljih mačaka miješala s hukom tribina, a takav, širok i položen u prostoru, na neki što prirodniji način slijedio urbanističku logiku.

Ali takav je mogao nekome biti lijep u doba karanfila i prvomajskih parada u Maksimiru; logika po kojoj je stadion nastajao danas više ne vrijedi.

Promijenio se naš odnos prema zajednici i prema gradu, kao i naš doživljaj nogometa, pa se promijenio i doživljaj stadiona. Kad se svijet oko njega krenuo zatvarati iz javnog u privatno, isti je princip slijedio i sam stadion; znakovito, primarno s onim tribinama okrenutima prema parku koje su dobile blještave i ostakljene, a besmislene i neiskorištene vanjske fasade primjerene hrvatskom nogometu, koji je i sam najčešće tek blještava fasada.

Ali sve je to bilo uzalud.

Kad je vani hladno, u Maksimiru je još znatno hladnije. Kad puše, propuše vas do kosti. Kad pada kiša, imate dojam da pada s velike visine baš vama direktno na glavu i da osjetite svaku kap. Kad vas pritjera pišat… pa, po svoj prilici proklinjete svoj mjehur i onoga tko vas je tjerao da popijete ono treće pivo prije utakmice. I to što se vidi sve, ma koliko daleko tribine bile jedna od druge — oni besramnici u ložama, ona kazališna publika do njih, oni nabrijani naivci iz provincije ili s Marsa na europskim utakmicama, one navijačke poruke koje variraju od jedine preostale savijesti ovog kluba do potpunih idiotarija… Naravno, u onim rijetkim prilikama kad publike u znatnijem broju uopće ima.

Maksimir je zapravo realistični spomenik današnjoj Hrvatskoj: opustošenoj, opljačkanoj, silovanoj, razvaljenoj i raslojenoj. On po tome već jest sasvim primjeren nacionalni stadion. Onaj na kojem se pukotine i hrđa skrivaju panoima sasvim slučajno iste boje kao i znamenje vladajuće partije, a svaka tribina priča svoju priču o nikad pomirenim minulim desetljećima. Spomenik današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu Milana Bandića također je i činjenica da svih ovih godina nije pronađen razuman model da se u tolikom gradu nacije koja je u nogometu druga na svijetu izgradi barem jedan pošteni stadion — kad već ne može, ne znam, jedna moderna bolnica južno od Save. Dok su istovremeno KKK — korupcija, klijentelizam i krađa — ulupali i više nego dovoljno novca za ne samo jedno takvo “civilizacijsko pitanje”.

Kad su nakon potresa po medijima osvanuli tekstovi koji doslovno žale što stadion nije znatnije oštećen u njemu, tvrdeći da je to “najgore što mu se moglo dogoditi”, sjetio sam se magično-realističkih zapisa pokojnog Tomislava Židaka, koji je volio u svojim famoznim navodnicima navesti kako “vrag spava ispod maksimirske ledine”.

I možda stvarno jest tako, možda je sam Nečastivi spriječio da se nešto od tog betona stropošta i raspadne te tako uvrsti Dinamov stadion među prioritetna zdanja za obnovu, ipak pritom dopustivši toliku razinu oštećenja da sada Istok najvjerojatnije neće biti upotrebljiv, barem za utakmice pod UEFA-inim nadzorom. Pod Zapadom je još odavno postavljena mreža nalik onima kakve stavljaju uz autocestu da spriječe mogući odron.

Vjerujem da je odnos između ljudi i arhitekture ili urbanizma povratne prirode.

Ne samo da su građevine ogledalo nekog društva, nego one i utječu na identitet i mentalitet zajednice u kojoj se nalaze. Prostori i zgrade u kojima živimo, u kojima se krećemo i koje svakodnevno gledamo psihološki utječu na nas i dugoročno nam u nekoj mjeri uvjetuju obrasce ponašanja. U interakciji ljudi i zdanja u Maksimiru je zadnjih desetljeća bilo naprosto previše negativne energije i možda je i zato stadion u stanju u kakvom jest; možda su i zato ljudi koji njime vladaju takvi kakvi jesu.

Sabor je raspušten bez da je izglasao zakon o obnovi Grada Zagreba i okolice i bez da je nacionalna Vlada službeno zatražila pomoć od Europske unije kojom predsjeda. Iz zagrebačke Skupštine već je neslužbeno najavljeno da novca za najavljenu renovaciju stadiona neće biti, jer to više nije prioritet. Nogometni savez više ne spominje izgradnju nacionalnog stadiona niti trenutno još žica novac za to; Dinamo je također prestao pričati o tome i fokusirao se na racionalizaciju troškova; Kinezi, u koje su toliki po medijima polagali nade, naprosto su nestali iz priče isto kako su u nju i ušli. Nije više aktualna ni priča o gradnji novog stadiona negdje drugdje, kao ni ona o rušenju aktualnog da bi na njegovu mjestu niklo nešto novo i suvremeno. Game over, rekao bi Čovjek iz Međugorja, vraćamo se na početak i u hrvatsku stvarnost.

Prije koju godinu sam i definitivno prestao odlaziti na Maksimir. Ne znam što bi me uopće moglo opet natjerati onamo, jer naprosto mi je bio previše realistični prikaz svega čega se u ovoj zemlji grozim. Tako će biti do daljnjega, jer do daljnjega imamo i ovakav Dinamo i ovakvu državu. Oronuo i tjeskoban, on je njen savršeni nacionalni stadion.