Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Nade slobodnog svijeta

Ajaxov perpetuum mobile i zarobljenici vlastitog bogatstva

Ispričat ću vam tri međusobno nepovezane anegdote, zapravo razmišljanja pametnih ljudi koja su mi se nekako spojila u glavi na dan utakmice Ajaxa i Real Madrida.

Danas je dvostruko povijesno značajan dan za hrvatskog prvaka, pa želim početi riječima trenerske ikone Građanskog i Dinama Mártona Bukovija. Kad se proslavljeni mađarski stručnjak 1960. vratio u Zagreb, gdje je prethodno u drugoj polovici 1930-ih izgradio modernu i šampionsku momčad, novina Narodni sport (današnje Sportske novosti) u nastavcima je objavljivala njegove memoare.

Priznat kao taktički mastermind čije su inovacije poput razvoja sustava 4-2-4 i ‘izmišljanja’ Nándora Hidegkutija kao ‘lažne devetke’ — nešto što je prvi put napravio 1946. s Dragutinom Hripkom u Dinamu, ali to je druga priča — Bukovi je imao stvarno štošta za ispričati. U jednom od nastavaka prisjetio se intervjua s nekim španjolskim novinarom koji ga je pitao u koji bi veliki svjetski klub najradije otišao kad bi mu se pružila prilika, a odgovor ga je, tvrdi Bukovi, šokirao.

“Ne u Real”, rekao je. “Što je dužnost trenera u Realu? Pred njm su gotovi igrači. Kakav bi to trebao biti trener koji će podučavati Puskása, Di Stéfana, Genta, Santamaríju i ostale asove, zaista fenomenalne igrače, kompletne u svemu? Momčad je znalačka, ne može bolja, i sve ovisi o raspoloženju i značaju utakmice, kako će se ovi hladni profesionalci založiti. Oni mogu srušiti svaku ekipu, uništiti je, ali i izgubiti od daleko slabijih od sebe. Prekrstiti ruke i gledati kako se iživljavaju ljubimci španjolskih masa nije nikakav mamac. Ako netko mjesto u momčadi ‘škripi’, zovnem gospodina Bernabeua i objasnim da nedostaje pravi pomagač. Mr. Bernabeu će kao dobar poslovni čovjek posegnuti u džep i moja će želja biti ispunjena! Ako zvijezda zakaže, kao što je to bio slučaj s Didijem, slijedi nova narudžba. To je, uglavom, zadatak trenera.”

Novinar ga možda nije shvatio, priča Bukovi, i dodaje objašnjenje: “Takav bi me posao ubio. Želim raditi, moj cilj je stvarati igrače, moj san je tražiti i klesati razne Didije, a ne baratati narudžbenicama”.

Druga je priča suvremena i u njoj govori kolega Jens Kirschneck, urednik njemačkog magazina 11 Freunde i autor nekoliko knjiga o nogometu. S njim sam prije četiri godine razgovarao u kontekstu ekonomskog odnosa snaga u europskom nogometu, prije svega onog između bundesligaških i premierligaških klubova.

Ajaxova vizija je nogometni perpetuum mobile ili onaj vrč iz bajki koji se stalno sam puni bez obzira na to koliko iz njega istočili

“Puno se priča o tome kako njemačkim klubovima treba više novca, da moramo držati korak s Englezima, da nam ne pokupuju najbolje igrače. No, pitam se — je li to uistinu tako?”, rekao je Kirschneck i ponudio kontraargumente.

“Pogledajte što je bogaćenje Premier lige donijelo Englezima — inflaciju cijena transfera i plaća igračima. Tottenham je Leverkusenu platio 30 milijuna eura za Korejca Sona. Augsburg je od Chelseaja dobio 20 milijuna za Ganca Babu, Hoffenheim za Firmina 40 milijuna od Liverpoola, a Wolfsburg od Manchester Cityja čak 74 milijuna za De Bruynea. Ako naše momčadi nisu u stanju uložiti taj apsurdno velik novac da bi postale još bolje — bilo dovođenjem jeftinijih pojačanja i njihovim razvojem, bilo drugim ulaganjima u klub — onda nešto s njima nije u redu… Igrači dolaze i odlaze, bit kluba je ono što ostaje. A srž njemačkog modela nije u jeftinim kartama niti u točenju piva na stadionima — ona je u tome da se ne može sve kupiti. Nešto treba i stvoriti.”

U trećoj priči je onaj bez čijeg spomena ne može proći nijedan pogled na Ajax — povijesni, suvremeni ili onaj koji se fokusira na budućnost. Ona se može svesti na jednu, često citiranu izjavu.

“Zašto ne biste mogli pobijediti bogatiji klub? Nikad nisam vidio da vreća novca zabija gol”, rekao je, naravno, Johan Cruyff.

Godine 2011., u svom posljednjem povrataku u Ajax, Cruyff je došao sa zadatkom da postavi temelje sustava koji će klub učiniti europski kompetitivnim u budućnosti, usprkos manjku sredstava u odnosu na momčadi s većih i bogatijih tržišta. Ideja je bila ne samo vratiti se na akademiju kao srce kluba, nego i promijeniti način na koji Ajax razmišlja i funkcionira. Cruyff je tvrdio da, usprkos svim trendovima koji su upućivali na drugačiji zaključak, Ajax može biti redoviti sudionik knock-out faze Lige prvaka i s vremena na vrijeme odlaziti i dalje od četvrtfinala.

Da bi to ostvario, nužno je bilo fokusirati se na individualni rad u razvoju mladih igrača. S vremenom je akademija bila postala poput tvorničke linije, izbacujući igrače koji su bili savršeno školovani i uklopljeni u ‘Ajaxov način’ tako da su bez problema mogli preuzeti svoje mjesto u prvoj momčadi kad na njih dođe red, ali Cruyff je smatrao da taj sustav guši njihovu individualnost i kreativnost. U vječnom ideološkom ratu između dvaju dominatnih poimanja nasljeđa totalnog nogometa — vrlo pojednostavljeno: njegova, koja naglašava pojedinca, i onoga Luisa van Gaala koje primat daje sustavu —pobijedio je, kao i mnogo puta ranije, Cruyff.

Ajaxov način pod njegovim je idejnim vodstvom restrukturiran tako da puni naglasak daje optimizaciji razvoja potencijala pojedinačnih igrača, a sustav je bio taj koji im mora omogućiti da se unutar njega u svojoj punoći izraze; ne obrnuto. Naravno, trebale su proći godine da bi se ta promjena paradigme, primijenjena od samih temelja naviše, počela osjećati; i premda je klub od tada imao svoja lutanja u osoblju i metodama kako do nje doći, sada je izvjesno da se u tome uspjelo.

Još prije nekoliko godina je Edwin Goedhart, tvorac Ajaxova centra miCoach u sklopu klupske akademije De Toekomst (Budućnost), proveo kroz njega reportere magazina FourFourTwo. U futurističkom tehnološkom čudu koje sadrži dvoranu s nogometnim igralištem punih dimenzija opremljenim sustavom senzora i kamera koje snimaju svaki pokret, uz stručnjake koji analiziraju i interpretiraju dobivene podatke, Goedhart je spremno podijelio ono što se ondje radi.

“Sva oprema koju vidite već se može kupiti, kao što su i podaci o Ajaxovim metodama treninga slobodono dostupni na internetu”, rekao je, otklonivši bilo kakav dojam mistike, “nije mi problem otkriti sve ove informacije jer smo već godinu dana ispred ostalih u analizi podataka. Ako nastavimo istim tempom, ostat ćemo ispred konkurencije.” Zatim je dodao ključnu rečenicu: “A sve ovo košta samo djelić odštete uplaćene za igrača kao što je Wesley Sneijder ili Luis Suarez.”

Ali daleko od toga da je sva bit u akademiji, pa bila ona i ponajbolja na svijetu. Od 11 igrača koji su počeli sinoćnji ogled s Real Madridom, samo su četvorica njeni produkti — Noussair Mazraoui, Matthijs de Ligt, Donny van de Beek te Daley Blind, koji se prošlog ljeta vratio u klub nakon četiri godine u Manchester Unitedu. Frenkie de Jong i André Onana dovedeni su kao tinejdžeri iz kluba Willem II, odnosno Barcelonine La Masije; ostali su kupljeni kao nadogradnja.

Bit je zapravo u tome da je Ajax svjestan svoje pozicije na tržištu i gleda kako izvući maksimum iz nje.

U klubu znaju da ne mogu dugo zadržati svoje najtalentiranije igrače, ali će učiniti sve da ih zadrži godinu duže, a onda novac od odštete za njih ulože na najbolji mogući način: u De Toekomst, u struku, u infrastrukturu, u skautsku mrežu, u pojačanja koja nude najbolji omjer cijene i kvalitete. I tako, kad se dogodi prodaja poput one De Jonga Barceloni za 75 milijuna eura (od idućeg ljeta), u Ajaxu neće biti tužni jer gube igrača s potencijalom da obilježi čitavu nogometnu epohu; naprotiv, bit će ponosni jer su ga proizveli, a novac će uložiti u one koji mogu postati poput njega i u dodatno jačanje momčadi. To je jedini način na koji mogu pokušati parirati bogatijima od sebe.

Cruyffova projekcija Ajaxove budućnosti zvučala je utopistički, ali on je, vjerujem, prepoznao istu paradoksalnu nuspojavu ekonomskog raslojavanja u nogometu o kojoj je govorio i Kirschneck: na elitnoj razini naprosto je previše novca i on se ne troši uvijek na način da stvara realnu razliku. Ne toliku koliku će isti taj novac značiti onima ispod te razine kad ga se uspiju domoći prodajama igrača.

Klubovi u top ligama, osobito u Engleskoj, pod pritiskom su javnosti i navijača da taj novac troše i stvorena je kultura slična onoj kakve se dotaknuo Bukovi, pričavši još prije 60-ak godina o ‘originalnim’ Galacticosima: kultura u kojoj je normalno misliti da se svaki problem u momčadi može riješiti novcem. Ti su klubovi na neki način zarobljenici svog bogatstva — ono im onemogućava da razmišljaju puno izvan zadanih okvira i planiraju osobito dugoročno, jer imperativ rezultata koji visi nad glavom je neumoljiv: od top klubova se danas očekuje da pobjeđuju, stalno. Uz uložena sredstva u rangu budžeta za obranu omanjih država, najbolje igrače i stručnjake koje novac može kupiti, podbačaj nije opcija koju se može trpjeti dulje od eventualno jedne sezone.

Takve okolnosti imaju duboke reperkusije na nogomet koji superklubovi igraju. Stvoriti od momčadi nešto više od pukog zbroja individualnih kvaliteta njenih igrača sve je teže. Da, ima top trenera koji vjeruju u proces i koncept nasuprot hero footballu i to uspijevaju, poput Jürgena Kloppa i Pepa Guardiole, ali ne bez enormnog trošenja na pojačanja. A paralelno s ostvarivanjem rezultata razvijati i igrače gotovo je alkemičarski posao, jer svakog mladog nogometaša mora se neko vrijeme ‘istrpjeti’ kako bi on postao bolji i dosegnuo svoj potencijal, što je iznimno teško ako se čitavo vrijeme mora i pobjeđivati.

Real Madrid ima vrhunsku canteru, akademiju iz koje izlaze sjajni mladi igrači. Manchester City uložio je enormna sredstva u svoju kako bi se i time pridružio eliti. No, oni produkte te akademije mahom koriste tek kao popunu, a nositelji igre uvijek će doći izvana i biti plaćeni suhim zlatom; čak se ni Barcelona više ne oslanja na svoju La Masiju, jer u klubovima takvog ranga u današnje vrijeme naprosto više ne postoje pravi uvjeti za razvoj talenta nakon što on izađe iz akademije. U elitnim klubovima danas manje razvijaju talente u igrače, a više igrače u zvijezde.

Tu na scenu stupa Ajax, klub fantastične tradicije i povijesne veličine koji je mjesto među njima izgubio isključivo zato što dolazi s manjeg nacionalnog tržišta, odnosno lige koja ne može generirati usporediva sredstva televizijskim i sponzorskim prihodima. Nakon što su njegovi čelnici dugi niz godina kukali kako su ih Bosmanovo pravilo i prateća stratifikacija u klupskom nogometu ostavili u zrakopraznom prostoru između prosjeka i elite, shvatili su kako tu poziciju mogu okrenuti na svoju korist. Ajax će posvetiti maksimum svojih resursa razvoju igrača te svakom njihovom multimilijunskom prodajom nadograđivati taj segment kluba kako bi ih razvijao dalje i bolje, a usto će dio novca koji otkine najvećim europskim bogatašima ulagati i u ciljana pojačanja za koja je iz godine u godinu sposoban izdvojiti sve više i više.

Metaforički rečeno, dok će Chelsea spizditi 20 milijuna eura na nekog Babu, Ajax će s tih 20 milijuna osigurati da za godinu-dvije ima novog takvog ili boljeg igrača, a usput će još i dovesti nekog možda podjednako dobrog ili ne puno slabijeg na istu ili drugu poziciju, po potrebi. Ajaxova vizija je nogometni perpetuum mobile ili onaj vrč iz bajki koji se stalno sam puni bez obzira na to koliko iz njega istočili.

No, da bi taj sustav funkcionirao nisu dovoljni samo megatransferi poput De Jongova koji ga napajaju, niti state of the art pogoni za treniranje, niti skauti koji će prepoznati i dovesti najveće talente, pa niti pametna sportska poltika koja će im pridružiti iskusnjare koje se uklapaju u Ajaxov način igre i razmišljanja, poput Blinda i Dušana Tadića. Apsolutno je krucijalno da ti talenti dobiju pravu šansu u prvoj momčadi, i to čim prije — a to znači da treba biti strpljiv i spreman na to da će rezultat ponekad trpjeti.

Isti taj Ajax koji je sinoć nadigrao Real Madrid samo je četiri dana ranije u prvenstvu izgubio od Heraclesa, momčadi koja po Transfermarktu vrijedi manje od, primjerice, Rijeke — a vjerojatno i, brat-bratu, nije ništa bolja od nje. Prije koji tjedan isti je taj Ajax stradao 6-2 u derbiju kod Feyenoorda, a od lidera PSV-a je jesenas glatko izgubio 3-0. Treba, doduše, napomenuti da su mu to do sinoć bila i jedina tri poraza u svim natjecanjima ove sezone, ali poanta je da momčad krcata mladićima ne može stalno održavati konstantu i poštivati imperativ pobjeđivanja.

Što ne znači da neće pokušati — pa nalazio se s druge strane i aktualni trostruki uzastopni europski prvak.

Divno je bilo gledati kako se ta momčad, izgrađena na praktično dijametralno suprotnom principu od Real Madrida, posve ravnopravno s njim nadmeće i nadigrava, pritišće ga, stvara šanse i naprosto igra bolji i ljepši nogomet. Divno je bilo gledati Ajaxova 13 godina mlađeg kapetana De Ligta u pozdravu s kolegom Sergiom Ramosom, kao i samouvjerenost s kojom se De Jong upuštao u duele s Lukom Modrićem. Real je na kraju pobijedio, jer to je ono što Real radi — pobjeđuje bez da ikoga oduševi ili da se nametne kao dominatni suparnik. Pobjeđuje na mišiće, na iskustvo, na sreću…

Nebitno sad zasluženo ili ne; oni koji nogomet gledaju isključivo kroz rezultat neće se složiti, ali Ajax je sinoć bio taj koji je impresionirao, o kojem će se pričati i za kojeg će mnogi u uzvratu zdušno navijati.

Ne samo zato što igra bolji nogomet, nego i zato jer se mini wannabe-Ajaxi diljem kontinenta, svi oni tradicionalni velikani iz manjih zemalja koje je globalizacija bacila u zapećak, poistovjećuju s njim i njegovom misijom. A možda i zato jer predstavlja nade ‘slobodnog svijeta’ — onog u kojem razmišljanje nije okovano u začaranom krugu bogaćenja, trošenja i osvajanja trofeja ‘pod mus’. Onog idealističkog shvaćanja da se ne može sve kupiti, nego nešto treba i stvoriti.