Ogromni oblak isparavanja sakrio je letjelicu od vida i televizijskih kamera, a divovska vatrena kugla pojavila se stotinama metara visoko u zraku. Još i danas stručnjaci pokušavaju do najsitnijih detalja razjasniti što se točno dogodilo tog 28. siječnja 1986. u NASA-inom Space Centeru u Cape Caneveralu na Floridi, kada je pri neuspjelom lansiranju space shuttlea Challenger živote izgubila sedmeročlana posada. I premda će neki reći da se radi o pretjeranom pojednostavljivanju uzroka, neposredni povod katastrofe bilo je zatajenje jednog od najmanjih i najjeftinijih dijelova najsofisticiranije, višemilijunski vrijedne rakete.
Naime, prethodne je noći bilo izuzetno hladno i niska temperatura utjecala je na elastičnost takozvanih O-prstenova koji su razdvajali dijelove stroja te sprječavali da plinovi iz jednog prodru u drugi. Radi se o gumenim statičkim brtvama, ne bitno drugačijima od onih koje ćete naći na spojevima sifona ispod svog sudopera. Neispravnost tako upravo bizarno malog dijela uzrokovala je uništenje čitave cjeline, a događaj je imao trajne posljedice na različite sfere američke javnosti — ponajviše na rasprave i posljedična sigurnosna poboljšanja pri dizajnu kompliciranih strojeva te etiku na radnom mjestu, ali je također iznjedrio i vrlo utjecajnu ekonomsku teoriju.
Sedam godina poslije Challengerove nesreće razvio ju je profesor s Harvarda Michael Kremner i nazvao O-Ring Theory of Economic Development, objašnjavajući njome ekonomski disparitet među državama, kao i odljev mozgova od nerazvijenijih u razvijenije zemlje. Njegovu su teoriju uzeli Chris Anderson i David Sally i u knjizi The Numbers Game pokušali primijeniti na nogomet, a dodatno ju je — kao i njene implikacije u tom kontekstu — popularizirao utjecajni kolumnist The New Yorkera Malcolm Gladwell u svom podcastu Revisionist History.
Oni su ustvrdili da je nogomet, za razliku od mnogih drugih sportova, “igra najslabije karike”. U osnovi, taj se zaključak može podvesti pod konvencionalnu mudrost da je “lanac onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika”. U igri čiji krajnji ishod toliko često odlučuju najsitniji detalji, u pravilu su performanse najslabijeg igrača u momčadi važnije i imaju veći utjecaj na rezultat od onih najboljeg pojedinca.
“Nogomet je igra pogrešaka”, jedan je od mnogih slavnih citata Johana Cruyffa, “pobjeđuje onaj tko ih napravi manje”. Valerij Lobanovskij smatrao je nepobjedivom momčad koja napravi “ne više od 15 do 18 posto pogrešaka u svojim akcijama” — i nije to procijenio onako odoka, nego je njegov dugogodišnji suradnik Anatolij Zelencov izbacio taj postotak nakon što je proveo računalne simulacije. Lobanovskij je došao do zaključka da je srž uspjeha u nogometu minimalizirati broj vlastitih, a povećati broj suparničkih pogrešaka; bit njegova trenerskog pristupa bila je potraga za konkretnim načinima kako to napraviti.
Lobanovskij je u povijesti nogometa ostao upamćen kao jedan od pionira presinga, upravo zato jer je taj element igre vidio kao najučinkovitiji za za svoj cilj. Na njegovu su učenju — kao i na ostavštini nizozemskog totalnog nogometa — stratezi poput Jürgena Kloppa gradili svoj pristup gegenpressinga, filozofije koja zapravo fetišizira suparničke pogreške. Kloppova najpoznatija izjava je ona da je “gegenpressing najbolji playmaker”.
Želi li osvajati trofeje, Liverpool si naprosto ne može priuštiti Lovrena
Vratimo li se još samo malo natrag u prošlost, naići ćemo na možda najkontroverzniju izjavu u nogometnoj povijesti, onu talijanskog barda Giannija Brere da je “idealna utakmica ona koja završi 0-0”. Ono što je time zapravo htio reći je da, kad bi svi igrači na terenu odigrali savršeno i bez pogreške, onda bi utakmice završavale bez golova. Jer koliko god su golovi plod dobre pripreme, strateškog pristupa i kolektivne igre čitave momčadi ili pak iznenadnog bljeska individualne klase, toliko su — svaki od njih, bez iznimke — i plod suparničke pogreške.
Ona ne mora biti izravna i očita poput loše vratarske intervencije ili izgubljenog duela obrambenog igrača. Kobna se pogreška može dogoditi u bilo kojem trenutku koji je prethodio primljenom golu, bilo da je riječ o netočnoj predaji lopte, lošem postavljanju ili čitanju igre — ali da bi netko zabio gol, netko drugi je prethodno morao pogriješiti barem jednom i propustiti ga spriječiti u tome.
Nakon što je njegov Liverpool izgubio prijelomnu utakmicu sezone od najvećeg konkurenta za naslov, Manchester Cityja, mnogi su izdvojili Dejana Lovrena kao najslabiju kariku Redsa.
Baš tim riječima ga je prozvao Liverpoolov veteran Phil Babb, a Raphael Honigstein, Guardianov kolumnist s gotovo pola milijuna pratitelja na Twitteru, jednostavno je po posljednjem sučevu zvižduku zaključio: “Lovren was the difference tonight”. Napali su ga i znani i neznani, a brutalne kritike morao je istrpjeti i od navijača vlastitog kluba, što zapravo nije nikakva novost nego slučaj koji se ponavlja sa zabrinjavajućom frekvencijom.
I premda ima puno istine u onome da je hrvatski stoper često, ponekad i ne sasvim opravdano, dežurni krivac — za što ima zahvaliti svojoj arogantnoj osobnosti i blebetavosti, zbog kojih ga ni vlastiti navijači baš ne vole — Lovren je zaista odigrao utakmicu ispod svih standarda. Ako je njegova odgovornost za primljene golove možda i stvar interpretacije, nekoliko teško shvatljivih pogrešaka u pozicioniranju i dodavanju to doista nisu. U prilog tome govori i činjenica da njegov stoperski partner Virgil van Dijk tijekom susreta nije mogao sakriti svoje pižđenje na njegov račun, kao i to da ga je, primjerice, WhoScored ocijenio kao uvjerljivo najgoreg igrača na terenu (Lovrenova ocjena je 5,6, dok nitko drugi u Liverpoolu nije dobio manje od 6,4).
Poanta ovog teksta nije seciranje Lovrenova nastupa u derbiju Premier lige. Svakako nije ni pljuvanje po njemu — više-manje sve što smo o igračkim kapacitetima hrvatskog “ministra obrane” imali reći, rekli smo u tekstu o njemu kao Malteškom sokolu, a ono mimo toga u onome koji ga naziva “hrvatskim mučenikom”. Poanta je u tome da on predstavlja veću prijetnju ambicijama za osvajanje trofeja svog kluba nego eventualni pad forme ili neučinkovitost ijedne od Liverpoolovih najvećih zvijezda.
Učinak najslabije karike najlakše je shvatiti zamislite li nogometnu momčad kao malu kompaniju od 11 zaposlenika. Ako desetorica njih rade na učinkovitosti od 100 posto — što se, naravno, ne događa u stvarnom životu, ali uzmimo tako primjera radi — a onaj 11. tek na 45 posto, kolika je učinkovitost krajnjeg rezultata tog tima?
U nekim će procesima ona biti 95 posto — postotak koji dobijete kad zbrojite one individualne i podijelite to s brojem aktera — ali u onima koje opisuje Kremner u svojoj Teoriji O-prstenova učinkovitost će biti tek 45 posto. Jer lanac je jak samo onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika, a najmanja pogreška u njemu dovoljna je da se sve raspadne i završi u oblaku dima, katastrofom.
U košarci, sportu koji se često zasniva na matchupovima dvojice suprotstavljenih pojedinaca, individualni učinak ima znatno veću ulogu i ona je primjer “igre najjače karike”, jer izuzetni pojedinci poput LeBrona Jamesa mogu i momčad krcatu statistima odvesti do finala doigravanja; u njoj učinak najboljeg definitivno ima veću težinu od onoga što radi najslabiji u lancu. To nipošto ne znači da se radi o taktički inferiornoj igri, samo to da ima drugačije specifične zakonitosti. Nogomet je, pak, daleko izraženije timski: u njemu je potrebno daleko više poteza i suradnje među igračima da bi se došlo do pogotka, ali zato svaka sitna pogreška može biti kobna — jer utakmice ne završavaju rezultatima 120-119, nego 1-0 ili 2-1.
Liverpool je zadnjih godina na vlastitom primjeru i na osobito težak način imao prilike potvrditi tezu o nogometu kao igri najslabije karike. Dovoljno je samo sjetiti se prošlogodišnjeg finala Lige prvaka i jezive predstave Lorisa Kariusa, koji se nakon utakmice ispričavao navijačima i na sebe preuzimao odgovornost zbog poraza — odgovornost koju su mu ionako više-manje svi pripisali.
Klub je reagirao potpisavši Alissona, kao što je ranije doveo i Virgila; za ta dva transfera, najviša u klupskoj povijesti, Liverpool se izuo u iznosu višem od 130 milijuna funti. Dugogodišnja slabost u obrani je prepoznata i učinjeni su pravi koraci da se ispravi; no, onda je, pogotovo u odsutnosti ozlijeđenih Joea Gomeza i Joela Matipa, preostao Lovren kao slaba karika.
Liverpool je ostao na nesretniku koji je sposoban odigrati na top razini, ali čija je sposobnost donošenja odluka na nezreloj razini i svako toliko će ‘zamračiti’ te iznevjeriti svoju momčad. Igraču koji ima svojih elitnih kvaliteta, ali ih je često, previše puta, poništavao teškim pogreškama. Igraču koji je jako daleko od razine svog obrambenog partnera, trenutno vjerojatno najboljeg stopera na svijetu, i koji zapravo niti profilom ne paše u ono što Klopp traži od svojih igrača. Kriviti ga za poraz u jednoj utakmici možda je pretjerano pojednostavljivanje kao i u slučaju gumenih brtvi na Challengeru, ali u suštini — želi li osvajati trofeje, Liverpool si naprosto ne može priuštiti Lovrena. Jer je vjerojatnije da će u velikim utakmicama poput ove zadnje razliku činiti on, a ne netko od najjačih u lancu.
Dejane, Vi ste najslabija karika.
