Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Narodni heroj Jack Charlton

Jedno mamurno jutro i jedan divan život nogometnog diva

Kad se Jack Charlton jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da nema jebenog pojma gdje se nalazi. “Blagi Bože”, upitao je samog sebe, “jesam li ovo umro i stigao u raj?”. Taj raj je, međutim, sumnjivo nalikovao nečijem dnevnom boravku, i to stvarno neurednom; stol je bio pun praznih i polupraznih boca raznih alkoholnih pića, pepeljare krcate čikovima, a ustajali zrak odisao je mješavinom aroma pivskih isparavanja, duhanskog dima, znoja i prdeža. Probudio se ležeći na podu nasred sobe i ne znajući kako je onamo uopće dospio. Raj, pomislio je Jack, ne može mirisati poput svlačionice Leeds Uniteda nakon važne pobjede, a sigurno su i podovi u njemu mekši…

I tek onda su krenuli flashbackovi.

Prije svih na onaj u završnim trenucima utakmice kad se okrenuo Bobbyju Mooreu i viknuo mu da napuca loptu “u zadnji red tribina”, a ovaj je, elegantnog i gotovo aristokratskog držanja kao i obično, umjesto toga dodao Geoffu Hurstu koji je zabio još jedan gol. Sjetio se kako je vrtio glavom u nevjerici i, držeći ruke na bokovima, ozaren poput školarca uživao u onome što je upravo bio vidio… Tad je, još uvijek ležeći na podu, posegnuo u džep hlača po cigaretu, ali je u njemu napipao tvrdi komad metala. Svoju medalju.

Jack je osjetio strašnu navalu adrenalina — isti onaj osjećaj od jučer, samo sada pomiješan sa žgaravicom — i uskoro mu je bilo otprilike jasno što se zbilo. Nalazio se u Dagenhamu na istoku Londona; sinoć je slavio s dečkima, kao i s navijačima koje je susretao i nekako je završio na tulumu u stanu nekog nepoznatog para prije nego što se onesvijestio i zaspao. Kasnije tog dana malo će zakasniti na svečanu obiteljsku večeru kod mame; ona će ga dobrano izgrditi zbog toga pred preostalom trojicom braće i njihovim ženama i djecom, jer kod nje se uvijek znao red i takve stvari nije dopuštala, a Jackova supruga Pat otkrila joj je kako ga je uzalud čekala cijelu prethodnu noć…

Bio je narodni heroj, jedan od nogometnih divova većih od života na čijim je ramenima podignuta suvremena igra

“Ali mama, pa osvojili smo Svjetsko prvenstvo”, branio se…

Kad bi Jackov rani život i igračka karijera poslužili kao predložak za scenarij nekog filma, vjerojatno biste ga ocijenili neuvjerljivim jer u njemu je niz klišeja doveden do ekstrema, iako mjestimično na neobične načine — onih klišeja o dečku iz siromašne radničke obitelji koji preko trnja i životnih iskušenja dolazi do zvijezda i svjetske slave. No, stvarna priča je upravo takva, bez ikakvog uljepšavanja.

Charltoni su iz Ashingtona, mjesta kod Newcastlea koje se u ono vrijeme gotovo u potpunosti vrtjelo oko rudnika ugljena. Otac Bob bio je surov, snažan čovjek poznat po nadimku Boxer Bob; nogomet ga nije ni najmanje zanimao. Četvorica braće u djetinjstvu su dijelila isti krevet, a Bob, koji je čitav život proveo u rudniku, nastojao ih je suočiti s realnosti i onime što ih očekuje, govoreći im da se okanu lopte i drugih gluposti od kojih dugoročno nema kruha.

I Jackie je, još kad mu je bilo 15, sišao s ocem u okno.

Međutim, mama Cissie je potjecala iz nogometne dinastije Milburn koja je dala nekoliko profesionalnih igrača, među njima i engleskog reprezentativca iz 1950-ih, Jackieja Milburna. U kasnijim intervjuima govorit će kako je u djevojačkim danima svakodnevno proklinjala to što se nije rodila kao muško, jer nogomet je bio ljubav njena života. Igrala ga je s braćom, a igrala ga je i sa sinovima dok je Bob bio na poslu; i ne samo igrala, nego ih je vodila na utakmice lokalnog kluba, pa i Newcastle Uniteda, a neko vrijeme je i trenirala školsku ekipu.

U točki koja bi u onom zamišljenom scenariju poslužila kao emotivna prekretnica, mama je Jacku i protivno očevim željama dala blagoslov da slijedi vlastite snove. Još ranije su ga zvali u Leeds United, gdje je njegov ujak Jim tada bio lijevi bek, ali on je to pod očevim utjecajem odbio i uputio se u rudnik; nakon što se pokazalo da rad ondje ipak nije za njega, još golobradog dječaka, tata mu je dopustio da odustane pod uvjetom da nađe drugi posao. Jack ga je potražio u lokalnoj policijskoj postaji, ali dogodilo se tako — kako to već u klišejiziranim scenarijima redovno biva — da se razgovor ondje poklopio s novim pozivom na probu u Leedsu i Jack je morao odabrati. Otac mu nikad ne bi dao da ode onamo samo igrati nogomet, pa je ujak Jackieju sredio posao na održavanju travnjaka na Elland Roadu, koji je obavljao paralelno s treniranjem u podmlatku.

I tako je započela grandiozna štorija o Jacku Charltonu i njegovu bratu Robertu zvanom Bobby; priča koja će kulminirati osvajanjem World Cupa 1966. na domaćem terenu.

Jackie i Bobby jedan su od samo dvaju parova braće koja su u povijesti uzeli svjetski nogometni naslov (drugi, odnosno prvi, bili su Nijemci Fritz i Ottmar Walter 1954.). Bobby je bio fin, kreativan i u to vrijeme je smatran jednim od najboljih igrača na svijetu; Jack mu je bio antipod kako na terenu, gdje je stekao reputaciju beskompromisnog braniča, tako i izvan njega, gdje su mu karijeru dugo kočili noćni provodi i redovito konzumiranje piva i cigareta — kažu da je trenirao s kutijom pljugi u hlačicama, kako bi odmah po završetku, još na travnjaku, mogao zapaliti.

Bobby, koji je 1958. kao mlad igrač Manchester Uniteda preživio tragičnu minhensku avionsku nesreću, postao je legenda na Old Traffordu, gdje je igrao sve do 1973. Jack je proveo ukupno 20 godina u Leedsu, veliku većinu tog vremena s čuvenim menadžerom Donom Reviejem, prošavši mnoge padove i uspone koji su, između ostalog, uključivali osvajanje naslova i obaju nacionalnih kupova, kao i titulu FWA Igrača godine 1967., kad je od Dinama izgubio finale Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje će već sljedeće sezone također osvojiti.

Igrao je u stoperskom paru s Normanom Bites Yer Legs Hunterom, možda i najžešćim ‘sjekačem’ kojeg je engleski nogomet vidio (i koji je također preminuo ranije ove godine). U reprezentaciji, za koju je debitirao na pragu svoje tridesete, najčešće zajedno s Mooreom, koji je bio pravi gospodin u kopačkama i sušta suprotnost dečkima iz Leedsa. Snalazio se jednako dobro u oba partnerstva.

No, svi ti biografski detalji, kao i trenerska karijera koja je uslijedila — i iz koje najviše pamtimo mandat na izborničkoj klupi Republike Irske, koju je 1990. odveo na njen prvi Mundijal, a onda skroz do četvrtfinala — manje nam govore o tome tko je i kakav Jack zapravo bio od one anegdote iz noći/jutra nakon osvajanja svjetskog naslova.

Priča kaže da je legendarni urugvajski kapetan Obdulio Varela noć nakon osvajanja naslova Svjetskog prvaka u Brazilu 1950. proveo po barovima Rio de Janeira, pijući pivo s lokalcima i nudeći im rame za plakanje. Jack je bio od slične sorte; osvajanje Svjetskog prvenstva za njega je bio trijumf koji pripada svima, a tek potom osobno postignuće — jer on je svoj san ispunio već kad je postalo izvjesno da će, umjesto povratka u rudnik, igrati nogomet za život. Nikad nije ispustio iz vida koliko je sretan i povlašten zbog toga i koliko drugih, poput njegove majke, nije imalo takav privilegij.

Zato u njegovim očima nije bilo ničega čudnog u tome da u noći najvećeg slavlja završi s nekim nasumičnim navijačima koji su ga pozvali na tulum; zato je čitav život ostao ‘normalan’ i pristupačan usprkos tome što ga je nogomet preobrazio u svjetskog i svima poznatog lika. Dječak koji je naslijedio njegov posao na održavanju terena u Leedsu ili engleska kraljica, za njega nije bilo razlike. Kao igrač je bio sasvim old school, takav je ostao i kao trener i kao takav je postigao puno. Ali njegova stvarna veličina je druge prirode: bio je narodni heroj, jedan od nogometnih divova većih od života na čijim je ramenima podignuta suvremena igra. Onih kojima je nogomet značio više od posla, novca i slave jer su ga stvarali i gradili zajedno sa svima uključenima sve do njegovih margina.

Prošlog petka Jack Charlton umro je u snu u svom obiteljskom domu u Northumberlandu. Ako raj i nije bitno drugačiji od svlačionice Leeds Uniteda ili onog dnevnog boravka u kojem se onomad našao, ne vjerujem da će mu smetati. Zapalit će svoju cigaretu i pokušati dokučiti kako je, dovraga, dospio tu gdje jest.

A onda će krenuti flashbackovi na jedan divan, bogat i ispunjen život.