xx

Godinama unatrag trajala je javna licitacija oko toga koliki treba biti postotak igrača iz vlastite škole u Hajdukovoj prvoj momčadi. „Najmanje 50 posto“, samouvjereno bi izjavila kakva klupska legenda koju je u tom trenutku golicala pomisao na posao sportskog direktora ili voditelja podmlatka, ili je samo prigrlila priliku da se pojavi u rubrici Kucamo na vrata zaboravljenih asova i javno kaže „tribalo bi…“.

Jer u Splitu gotovo svi i gotovo uvijek znaju šta bi tribalo, samo što malo tko to ikad čini.

„Ma, 70 posto“, lupio bi šakom o stol nedugo zatim neki od njegovih kolega, možda bivši suigrač ili partner u trešeti, podižući ulog i dodajući kako je Hajduk uvijek imao najbolju školu, najtalentiraniju dicu i najbolje trenere, a igrači koji su dolazili sa strane bili su isključivo klase i istinska pojačanja, a ne neki sumnjivi stranci. Ne bi prošlo dugo, a uskoro bi se oglasio i treći stručnjak, sad već s ozbiljnim pokeraškim licem i proklamirao „90 posto“ – pa tko se usudi, nek prati.

Licitacija je došla do kraja u ljeto 2012., kad su pojedini uvaženi umirovljeni hajdukovci već spominjali i radikalnih 100 posto, a tada imenovani sportski direktor Sergije Krešić u svom prvom obraćanju odsvirao glazbu za njihove uši spomenuvši Athletic Bilbao i njegovu canteru kao uzor. Međutim, veliki projekt Krešićeva direktorovanja bila je suradnja s Fluminenseom: u ovo doba prije pet godina mediji i navijači su tjednima napeto iščekivali koga će im višestruki brazilski šampion poslati na kaljenje, da bi na Poljud stigli Cassinho i Lucas Patinho. Obojica su vraćeni u domovinu i prije isteka sezone, velika suradnja je zaboravljena, a uskoro je zaboravljen i Krešić.

Nije zaboravljena teza o postotku domaćeg ‘uzgoja’, samo što se od tada asovi – kojima mediji ne dopuštaju da budu zaboravljeni, jer zovu ih svako malo da komentiraju situaciju u klubu – nešto rjeđe razbacuju konkretnim brojkama. Možda i zato što danas nemaju realne šanse dobiti posao u Hajduku na račun priče „tribalo bi…“.

U međuvremenu, otprilike trećina igrača koji su ove sezone upisali prvenstveni nastup za Hajduk, neki od njih u sasvim epizodnim ulogama, dolazi iz vlastite škole.

Koncept ‘naše dice’ prije svega znači brigu i odgovornost za njih, omogućavanje tim klincima da uspiju, inače su to samo isprazne populističke fraze

Prije nešto manje od tri godine, tadašnji je Dinamov izvršni predsjednik u svom nadmeno-muljatorskom stilu bombastično najavio: „Dolazi vrijeme Dinamovih klinaca i jamčim da će u sljedećim godinama momčad činiti 95 posto igrača iz vlastitog pogona“.

I to je bila glazba za uši romantičara koji sanjaju purgerski Dinamo, dečke koji s hakla u kvartu tramvajem putuju do Maksimira na trening; Dinamo koji neće biti utočište plaćenika bez emotivne veze s klubom ili gradom i bez svijesti o vrijednosti dresa koji nose. Njegovu su najavu, pod radnim nazivom “Nova Dinamova doktrina”, preuzeli i pojedini medijski trudbenici, neko vrijeme slažući svoje verzije ‘atomskog’ Dinama na domaći pogon.

No, kad izvršni predsjednik, a sada savjetnik nešto jamči, to ne mora nužno imati puno veze s istinom. Možda godine koje je najavljivao još nisu došle, ali trenutno i Dinamo u kadru prve momčadi ima oko trećinu igrača iz vlastite akademije.

Prije nekoliko je dana u sličnim, samo daleko skromnijim i racionalnijim tonovima nastupio i Damir Mišković – „tvorac čuda s Rujevice“, kako su ga titulirali u intervjuu. „Napravili smo petogodišnji plan“, rekao je novi Rijekin većinski vlasnik, „koji bi u svojoj kulminaciji trebao donijeti pet igrača poniklih u našoj školi u startnih 11“.

Trenutno su u Rijeci samo golmani vlastite ‘proizvodnje’. Dugogodišnji trener Matjaž Kek, na čijoj čudotvornoj sposobnosti rehabilitacije ‘polovnih’ igrača cijeli projekt počiva više nego na novcu koji je Mišković donio u klub, pokazao je dosad manje sklonosti i uopće interesa za razvoj mladih igrača nego valjda itko tko je ikada radio u HNL-u.

Primijetit ćete da do iznenadne poplave vjere u domaće dečke ili našu dicu obično dolazi u kriznim vremenima.

Za Hajduk je to bilo u doba kad je grcao u dugovima koji su se gomilali i plesao na rubu opstanka. Za Dinamo nakon što je zabrazdio u minus koji mu je donio UEFA-in nadzor zbog povrede Financijskog fair playa (iako stvarna situacija s klupskim financijama tada još nije bila poznata javnosti). Za Rijeku je to sad, nakon prelaska većinskog vlasništva u Miškovićeve ruke, četvrtog mjesta na zimskoj pauzi i akcijske rasprodaje ključnih igrača.

Pomalo me to podsjeća na priču prijatelja koji se u jednom trenutku odlučio početi zdravo hraniti. Suočen s prijetnjom ozbiljne bolesti – jer to je ono što u najvećem broju slučajeva ljude natjera na takvu promjenu – praktično je preko noći odlučio napustiti dotadašnji režim prehrane koji je uključivao puno fast fooda i zamijeniti ga zdravijom alternativom. Neko je vrijeme nakuhavao i prekuhavao kojekakve splačine i većinu je vremena bio gladan, depresivan i lišen životne energije. A nije postajao ništa fizički zdraviji.

Tek je naknadno shvatio da nije dovoljno tek pružiti šansu kakvom ‘talentiranom’ povrću i žitaricama koje pronađe u nekom zabačenom kutku vlastite ostave ili frižidera. Da mora naučiti više o obilježjima i kvaliteti namirnica, njihovoj nabavci, pravilnoj pripremi i kombiniranju u uravnotežen obrok. Drugim riječima, da takva promjena jedino može doći uz promjenu razmišljanja i stila života.

Dok god klub nije bio u stanju urediti obično pomoćno igralište, a u školi je kuburio s nedovoljnim brojem nedovoljno educiranih i nedovoljno plaćenih trenera, na Poljudu je priča o oslanjanju na vlastiti pomladak bila neukusnija od svih onih zeleno-smeđih užasa koji su mom prijatelju prešli preko tanjura. Dok god je Hajduk gubio talente koji bi ipak niknuli, poput cvijeća kroz pukotine u betonu, jer bi odlazili drugdje za boljim uvjetima, a one koji bi ostali bio prisiljen prodavati u bescijenje čak i izravnim konkurentima kako bi dosegnuo kakvu-takvu likvidnost, to je bila samo populistička floskula. A dok god se oko kluba motala sva sila uhljeba i sumnjivih agenata, a grad za omladinsku školu nije davao niti kune, licitiranje postotkom domaćih igrača bilo je zapravo uvredljivo.

Dinamo je, s druge strane, imao i još uvijek ima jednu od najproduktivnijih omladinskih škola u Europi. Svih ovih godina financirana novcem poreznim obveznika toliko izdašno da bi neki manji klub samo s tim novcem mogao pokriti čitavu natjecateljsku sezonu u 1. HNL, ona iz godine u godinu izbacuje potencijalne zvijezde. A dodatna ‘infrastruktura’, uključujući veze u Gradu koje se mogu potegnuti ako nekome od roditelja djece koja dolaze izvan Zagreba treba pronaći posao ili stan, kao i one u nogometnom savezu koje omogućuju postojanje Lokomotive kao vlastitog farm cluba u istoj ligi te olakšan put kroz reprezentativne selekcije preko izbornika ‘od povjerenja’, znači da bi klub teoretski doista mogao izgraditi kompletnu i konkurentnu momčad samo iz vlastitog pogona.

Mogao bi, kad bi sav taj talent rastao za njega, a ne za izvoz. Međutim, Dinamo je u svojoj potrošačkoj neumjerenosti u potpunosti ovisan o prihodima od prodaje igrača te UEFA-inim premijama (što je, dakako, višestruko međusobno povezano). Drugih značajnijih prihoda za prvu momčad (ako uzmemo zdravo za gotovo tvrdnju da Grad financira samo akademiju i održavanje stadiona) on praktično i nema; maksimirski core business je već dugi niz godina prodaja igrača, a ne sam nogomet. Trofeji i europske utakmice samo su sredstva koja taj biznis pospješuju, ali da bi se do njih došlo potrebno je u momčadi imati i klasne igrače sa strane – suviše bi riskantno bilo samo s klincima. Točnije, treba imati pravu ravnotežu između jednih i drugih, a Dinamo se toga dosad uvijek držao.

O riječkom ćemo primjeru suditi po isteku Miškovićeva petogodišnjeg plana, a dotad možemo jedino primijetiti da se on kosi s dosadašnjom praksom, odnosno poslovnim modelom. Kao i to da se prilično teško sjetiti petorice igrača koji su zadnjih godina izašli iz riječke nogometne škole, a da bi imali mjesto u Kekovih startnih 11.

Prednosti ulaganja u vlastitu akademiju kad su naši klubovi u pitanju valjda nikome ne treba dodatno pojašnjavati, ali kad vam netko priča o postotku i udjelu igrača iz vlastitog pogona, taj je obično folirant koji te brojke nasumično baca iz glave.

Razvoj mladih igrača i momčadi općenito nije obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo pa da se nešto takvo može utvrditi i predvidjeti; to je vrlo je kompleksni proces s puno mogućih preokreta i stranputica; nitko ne može točno predvidjeti koliko će od njega uspjeti i kada. Čak i da može, naši klubovi će i dalje morati prodavati svoje najveće talente.

Hajduk je tu barem po svemu što se ondje zadnjih godina događa napravio korak prema manjoj ovisnosti o tome, a istovremeno su u akademiji, od dolaska Krešimira Gojuna na mjesto njena voditelja, stvari presložene na bitno drugačiji način. Na primjer, klupski kadeti su s 15 pobjeda iz 17 utakmica drugi na ljestvici s bodom zaostatka iza Dinama – a zabili su 67 pogodaka, što je gotovo četiri po utakmici. Juniori, premda dio njih već igra seniorski nogomet s B momčadi u 2. HNL, prvi su u svojoj ligi. Mlađe reprezentativne kategorije krcate su hajdukovcima, koji prijete da će Dinamu preoteti dugogodišnji primat. Ali sve to nije toliko važno. Važno je kako će se ti talenti koji dolaze uklopiti u seniorski nogomet i tu prvi, djelomični rezultati tek predstoje. I sada je nemoguće reći koliko će ih u tome uspjeti.

Akademija treba raditi tako da što je moguće veći broj njih prepozna, obrazuje u nogometnom, ali i nenogometnom smislu. Klupska sportska politika treba biti sinkronizirana s radom akademije te prilagođavati transfernu politiku s njenom produkcijom i obrnuto, tako da oni koji to zaslužuju dobiju pravu priliku i u prvoj momčadi. Jedino tako – kretanjem od temelja i promjenom razmišljanja može doći do stvarne promjene i većeg broja igrača iz vlastitog pogona. A to svi žele.

Drugim riječima, tribalo bi raditi tako da se čitav klub izgradi oko akademije i klincima u njoj pružiti najbolje moguće uvjete da uspiju, istovremeno ih planski pripremajući za seniorski nogomet, ali i izgraditi najbolju moguću skautsku mrežu u danim uvjetima, nadopunjujući kadar u svim fazama razvoja. Raditi kao da će ne 70, 80 ili 90, nego 100 posto prve momčadi doći unutar klupskog sustava, ali čim prije reagirati kad se pokaže da na određenim pozicijama nedostaje prave kvalitete – ili da će nedostajati jer je u planu neka konkretna prodaja.

Težiti tome da se i igrače sa strane dovede što ranije – dakle, Kouassi, a ne Milevski – kako bi oni srasli s klupskim vrijednostima, trudili se razviti i afirmirati u klubu (i da bi ih se moglo prodati za dobar novac, naravno), a ne samo došli po dobar ugovor kao gotovi igrači. Svejedno će na kraju biti potrebno nadopuniti kadar i takvima ako postoje stvarne rezultatske ambicije, ali onda ih treba posebno pažljivo birati. Igrači u najboljim godinama, bili domaći ili strani, neće imati jednake ambicije niti pružati isto ako se momčad ne bude mogla boriti za trofeje niti igrati u Europi, a posebno ne ako će se svako malo mijenjati sve oko njih, od upravljačkih struktura do trenera i stilova igre.

U međuvremenu, neki će i dalje papagajski ponavljati kako „u Hajduku nema naše dice“ – bilo zato što ne vide dalje od vlastitog nosa ili zato jer su navikli na kulturu uhljebništva, a ne znanja i meritokracije. Posegnut će koji put za anegdotom ili citatom Luke Kaliterne, Biće Mladinića ili Tomislava Ivića, ne shvaćajući što su im zapravo govorili – a to je bilo da koncept ‘naše dice’ prije svega znači brigu i odgovornost za njih, omogućavanje tim klincima da uspiju, inače su to samo isprazne populističke fraze. Kako je svojevremeno rekao Ivić:

„To je moja poruka i današnjim trenerima, slušajte i učite, obrazujte se. Pa ja sam pet godina krvavo radio s juniorima prije nego što sam dobio priliku voditi prvu momčad. Naša je zemlja čudo, mi i Katalonci imamo najtalentiranije sportaše na svijetu. Ali ako te mlade ljude ne bude imao tko učiti, oni će propasti. Kao što su već mnogi propali.“