A onda se osvrnem na godinu koja je na izmaku i sav taj „onde potok, ovde cvet“ sentiment suzbiju gastroenterološki problemi. Govorimo li o domaćem nogometu, mučnina je svake godine prevladavajući simptom. Ako vam trebam objašnjavati zašto, onda ste zalutali na ovu stranicu i bolje će biti da odsurfate na zelenije virtualne pašnjake.

Još ste tu?

OK, onda ćemo polako prijeći na stvar. Ali polako, ne prije nego što svratimo na pop-kulturnu stranputicu upitne svrsishodnosti. Znam, neke od vas ta naša sklonost možda pomalo i smeta, ali ovdje na Telesportu ne možemo i ne želimo bez toga – jer to je način na koji razmišljamo i način koji nećemo susprezati samo zato što je u domaćem sportskom novinarstvu fah-idiotizam prihvaćeni standard. Telesport se, uostalom, nauštrb masovne popularnosti obraća prije svega (slobodno) mislećim individuama, kojima su takve reference obično sasvim bliske.

Govorimo o ljubavi prema igri, ali i prema svom klubu koji volimo kao bliskog člana obitelji – ne zato što je velik, bogat i uspješan, nego zato što naprosto jest. Naš

Vjerujem, stoga, da je većina vas gledala Nebo nad Berlinom Wima Wendersa, jedan od najboljih ili barem najznačajnijih filmova 1980-ih. Ako slučajno (još) niste, u toj romantičnoj fantaziji radi se o nevidljivim anđelima koji nastanjuju Berlin i slušaju misli njegovih stanovnika; jedan od njih zaljubit će se u ženu koju promatra i općenito u svijet smrtnika te poželjeti biti dio njega, odrekavši se vlastite besmrtnosti.

Jedan od najpamtljivijih citata je onaj s početka filma.

„Kad je dijete bilo dijete, hodalo je njišući rukama, željelo da potok bude rijeka, da rijeka bude bujica, a ova barica more. Kad je dijete bilo dijete, nije znalo da je dijete; sve mu je imalo dušu, a sve duše bile su jedno.“

Autor ovih riječi je Peter Handke, koji supotpisuje scenarij s Wendersom, a i ranije je s njim surađivao – primjerice, na ekranizaciji svog glasovitog romana Golmanov strah od penala. Handke će se, naravno, u 1990-ima prometnuti u odvratnog apologeta režima Slobodana Miloševića i njegove uloge u ratovima na području bivše Jugoslavije. Ta činjenica, osim što retroaktivno otkriva dodatnu mračnu potku u ionako slojevitom psihološkom tkanju filma, skreće nam pozornost na to da postoje stvari koje u nama, ma koliko se svjetonazorski i ideološki razilazili, bude iste, čiste i neukaljane emocije.

Djeca i djetinjstvo su među takvima. A ja oduvijek vjerujem da je i nogomet.

Govorimo o iskonskom doživljaju igre. O ljubavi koja je nastala u djetinjstvu i prethodila svijesti o svemu ružnom i negativnom što se u tom svijetu i oko njega događa; o nepatvorenoj privrženosti koja postoji sama po sebi i nije vezana uz interese ili sebične ciljeve. Ljubavi prema igri, ali i prema svom klubu koji volimo kao bliskog člana obitelji – ne zato što je velik, bogat i uspješan, nego zato što naprosto jest. Naš.

Svake godine u blagdansko doba gledam snimke sa stadiona An der Alten Försterei u Berlinu, gdje se navijači 1. FC Uniona okupljaju po završetku jesenske polusezone da bi uz svijeće i kuhano vino pjevali božićne pjesme. Ono što je počelo kao komorno okupljanje najpasioniranijih navijača s godinama je preraslo u neizostavni spektakl i turističku atrakciju za koju se uvijek traži karta više – ali teško ju je naći, jer primarno je to okupljanje članova kluba, zajednice koju veže ljubav prema Eisern Unionu. Kad sve kulminira zajedničkim pjevanjem klupske himne koju izvodi legendarna punkerica Nina Hagen, teško da možete ostati ravnodušni; ne morate razumjeti njemački niti znati išta o njihovu klubu da biste na instinktivnoj razini prepoznali tu emociju.

Onu koju nas baca u doba kad smo hodali njišući rukama, željeli da bara bude more i sve duše su nam bile jedno.

Nogomet narodu zamišljen je tako da bi, između ostaloga, propitivao tu emociju i njenu ulogu u današnjem nogometu. Ako češće ispada kritičan i mračan nego afirmativan, to je zato što mislim – ne, intimno osjećam – kako je aktualni sustav u domaćem nogometu i oko njega posložen tako da tu emociju zatire. Pragmatičnost, makijavelizam i sklonost plivanju u kužnoj bari s krokodilima prikazuju se kao poželjne osobine; nogometu se brutalno oduzima svaka natruha mističnosti i romantike, nemilice trujući njegovu ljepotu prizemnim i prijetvornim djelovanjem.

Hrvatski nogomet živi pod okupacijom. Njime vladaju oni koji su zaboravili što nas je sve zajedno isprva privuklo i povezalo u nogometu. Oni koji u tu emociju još uvijek vjeruju i njeguju je tretirani su kao elementarna nepogoda i otpadnici čiji se glas ne treba čuti. Imputiraju im se razni ideološki i politički ciljevi. Režim oko sebe gradi zid poput berlinskog i iza njega gura ideje čije širenje želi spriječiti.

Zato bih ovaj Nogomet narodu radije zaključio ne svojima, nego riječima nekoga tko mi je svjetonazorski udaljen.

„Nogomet je za mene ljubav“, rekla je krajem prošle godine Kolinda Grabar-Kitarović. „Nogomet se ne igra samo zbog novca, prodaje igrača i uglednika u ložama. Igra se zbog onih koji ga vole, zbog navijača i navijačkih skupina ili obitelji koje jednostavno žele popodne provesti uz nogometne terene prateći utakmicu. Nogomet je ponos, nogomet za mene znači zajedništvo i domoljublje. I to su vrijednosti koje svi mi zajedno moramo vratiti hrvatskom nogometu.“