Uoči odlučujuće utakmice u skupini sa Škotskom, pomalo dramatično je najavio: “Vjerujem da imamo snage, hrabrosti, odgovornosti, ponosa i inata da u utorak pobijedimo. Svi su nas prekrižili, to nam mora biti motiv da okrenemo situaciju u svoju korist. Razumijem napad i kritike, ne bježim od toga, ali reprezentacija zaslužuje podršku.”

I odmah nakon velike pobjede je osjetio potrebu pozabaviti se istom problematikom: “Teško je bilo, pogotovo nakon 10 dana strahovitog pritiska i ludovanja. Hvala dragom Bogu na snazi koju nam je dao, hvala svima onima koji su nas podržavali”. I još: “Ovih 10 dana bilo je baš ludilo, ne mogu to shvatiti, ali neću u to ulaziti. Baš zbog toga bili smo sretni, Luka je znao što se dešavalo i što se protiv mene radilo i pisalo, zato je bio sretan, kao i svi igrači”.

Najbolje što možete učiniti za Hrvatsku na ovom Euru je to da je bjesomučno kritizirate. Četiri milijuna izbornika radi za jednog, lijepo je to

Pa onda još i jutro poslije: “Ne možemo govoriti o nečemu lošem, da nešto ne valja, a još smo živi. Da smo ispali, ajde da su krenule kritike. Nemam ništa protiv njih, ljudi imaju pravo govoriti što hoće, to mi ne smeta, ali smeta mi da nema podrške jer smo to zaslužili.”

Napad? Ludilo? Protiv njega? Izostanak podrške? Svi su ih prekrižili, stvarno?

Pratio sam više-manje sve bitnije medije u tih “10 dana ludila” — ne iz znatiželje, nego iz profesionalnih razloga — i ne mogu reći da mi je baš najjasnije o čemu ovaj čovjek priča. Kritika je, naravno, bilo, kao što je i posve normalno da ih bude kad reprezentacija igra onako loše kao što je igrala u prve dvije utakmice. Sasvim je normalno i to da je većina njih bila usmjerena u izbornikovu smjeru, jer on je neočekivano odbacio ono za što smo imali razloga vjerovati da je Plan A u igri hrvatske reprezentacije, ono što se u prethodnim utakmicama pokazalo dobrim, te stao kemijati i eksperimentirati s postavom i ulogama igrača. Naravno da će ga kritizirati zbog toga ako eksperimenti ne uspiju, kao što bi ga jednako tako ili još više slavili da su uspjeli.

Svaki donekle javni posao — što uključuje trenerski, a izbornički pogotovo — uvijek je i svugdje uključivao nošenje s pritiskom javnosti i kritikama koje ne moraju uvijek biti osobito suvisle niti stručne. Kritike pritom nisu isto što i “napadi” i ne znače nužno izostanak podrške, nego često upravo suprotno: ljudi kritiziraju baš zato što im je stalo i žele da se stvari poprave dok za to još ima šanse. Javnost, kakva god bila, treba služiti kao korektiv; bezuvjetnu podršku i slijepu vjeru u nepogrešivost vođe nitko ne može dobiti, barem ne u demokratskim društvima.

Još je jedna stvar u tim Dalićevim istupima bila simptomatična koliko i nepotrebna.

“Prvo, ja ništa ne čitam pa ne znam što piše, ali mi kažu pa tako nešto čujem”, rekao je na presici dan nakon prolaska skupine. Radi se klišeju koji često i prečesto čujemo, a u pravilu se njime koriste upravo oni koji su najviše opterećeni javnim mnijenjem i slikom koju ostavljaju u javnosti. U stanju su potrošiti više vremena na priču o kritikama i “napadima” koje “nisu pročitali” i koji ih “ne zanimaju” nego što bi im trebalo da ih zaista i pročitaju.

Bilo je takvih slučajeva i s nekim bivšim izbornicima. Iron Igor Štimac je u jednom trenutku dobar dio svoje komunikacije s javnošću prebacio na svoju Facebook stranicu, s koje se pristašama obraćao poslanicama i zrncima mudrosti, pritom opsesivno brišući negativne komentare. U njegovo je doba bilo i nekih lažnih profila koji su, stilom i pravopisom sumnjivo sličnim onima koje je upotrebljavao sam Štimac, ostavljali pozitivne komentare na njegov rad ispod tekstova na čitanijim portalima. Ante Čačić je pao žrtvom izostanka poštovanja prema njemu i počeo patiti od deluzija, koristeći svaku priliku da se verbalno obračuna s neimenovanim, pa vjerojatno i imaginarnim ‘neprijateljima’. I jedan i drugi su tvrdili da “ne prate” i da ih “ne zanima” što se o njima piše.

S Dalićem je stvar, međutim, nešto drugačija. Razlika postoji utoliko što — po svemu što smo, ovako sa strane, mogli primijetiti — on zaista ima podršku svojih igrača, barem onih ključnih. A onda je sasvim sporedno čita li on išta ili ne, jer u tom slučaju kritike može iskoristiti kao moćno oruđe motivacije.

Dalić se još tamo u ožujku 2018., mjesecima prije Svjetskog prvenstva nakon jedne nebitne utakmice s Meksikom, počeo baviti javnim kritikama, pa i dijeliti navijače na one ‘prave’ i one koji to, valjda, nisu.

“Mogu govorit šta hoće, mogu pisat kak hoće, ja znam da je to sve naručeno, mene to ne zanima”, izjavio je tada za Novu TV. “Pravi navijači u Hrvatskoj i tu su bili za mene. Jer oni znaju da ja radim pravi put, ja radim ispravno i svi su oni za mene”, dodao je. Javna je tajna, doduše, bila da je tada u savezu postojala opozicija njemu kao izborniku, pa je i to, možda i više od medijskih napisa, utjecalo na njega. Međutim, sa sličnom je retorikom nastavio i uoči samog Mundijala, da bi onda, nakon što je Hrvatskoj odlično krenulo, prebacio na mantru o “poniznosti”.

Motivacija s psihološke strane vrhunac je dosegnula u polufinalu s Engleskom onom krajnje isforsiranom pričom o suparničkoj “aroganciji” i “podcjenjivanju” — koliko se to dogodilo spletom okolnosti, a koliko je bilo namjerno i ciljano, i danas je predmetom rasprave. U svakom slučaju, Dalić je već ranije ovladao tim aspektom liderstva na način na kojem bi mu — i jest — komplimentirao i sam Ćiro Blažević, a igrači su se pokazali više nego spremnima popušiti priču i stati iza njega.

Što, kako se čini, još uvijek jesu: “Luka je znao što se dešavalo i što se protiv mene radilo i pisalo, zato je bio sretan, kao i svi igrači”.

Stvar je, zapravo, mentaliteta; odnosno, kulturoloških stereotipa koji su se, barem kad je ova momčad u pitanju, pokazali utemeljenima. Možemo mi zazivati racionalni, analitički pristup i prioritet stručnosti koliko god hoćemo, ali ono što mnogo bolje pali je inat, prkos, dišpet. Kažeš li ovim Hrvatima da nešto ne mogu, da su loši i inferiorni, da ih podcjenjuju ili da su protiv njih i da su ih prekrižili u svom ludilu, ništa ih neće motivirati kao to. Dalić i igrači uvjerit će sebe da je tako i ako ne postoji realna osnova za nešto takvo; uvjerit će sebe, jer im je to potrebno.

To će, na koncu, i otupjeti kritike onih četiri milijuna izbornika, kao i onih među njima koji su cijelo vrijeme govorili samo da treba vratiti postavke barem blizu onih početnih, jer fokus više neće biti na tome da si napravio upravo to, nego da si cijelo vrijeme imao plan, a oni su te iznevjerili izostankom podrške.

Tako to biva dok smo još živi. Neprijatelj nikad ne spava, ali upravo je on ono bez čega ne možemo uspjeti; ako ga nema, treba ga izmisliti.

I zato, najbolje što možete učiniti za Hrvatsku na ovom Euru je to da je bjesomučno kritizirate. Četiri milijuna izbornika radi za jednog; lijepo je to, za promjenu, dobro kaže Leon Goretzka. Samo nemojte nikome reći da to radite zbog toga; Dalić ionako neće znati, jer on ništa ne čita.