Ili nešto takvo.

Jednog sam dana upoznao ostatak ekipe dvojice svojih novih prijatelja. U to je doba na određenoj razini postojao animozitet između naših dvaju susjednih mjesta – ili se barem nama tako činilo – pa su dečki sigurno bili skeptični, ali jedan od ove dvojice predstavio me je riječima: „Ovo je Holiga. On je budala.“

Kao reakciju sam dobio onu gestu kad izbacite donju usnu, lagano spustite kapke i kimate glavom u znak odobravanja – ekvivalent današnjeg šukerovsko-fejsbučkog palca gore. I osjetio sam se ponosnim time što me smatraju ‘budalom’; bila je to samo druga riječ za uno di noi. Drugačiji od mase, neprilagođen. Bilo je to kao pečat u putovnici uličnog kredibiliteta i u tom sam trenutku bio onoliko ‘street‘ koliko to mlađi tinejdžer na ulicama slavonskog gradića koje su još uvijek vrvjele ljudima u maskirnim uniformama može biti.

U to je vrijeme Junior Fernandes bio još malo dijete i sigurno nije čuo ni za Dinamo Zagreb ni za Hrvatsku. Odrastajući u sjevernom Čileu, ni on ni njegovi brazilski roditelji nisu mogli zamisliti da će jednog dana, tisućama kilometara daleko od doma i na posve drugoj strani svijeta, i on postati budala.

Upotrebljavam taj termin s respektom; izbacujući donju usnu, lagano spuštajući kapke i kimajući glavom u znak odobravanja: budala.

Junior Fernandes uvjerljivo je najbolji igrač dosadašnjeg dijela domaće sezone. Ne samo najbolji Dinamov, nego u cijeloj ligi. Subjektivni dojam potkrijepit ću statistikom. U dosadašnjih pet prvenstvenih utakmica ostvario je InStat Index 309 i samo se jednom, u prvom kolu protiv Cibalije, nije našao u Momčadi kola koju sastavljamo isključivo na osnovi statističkog učinka. Bez te bi utakmice njegov Index bio 327. Po InStatu najbolji igrač 2016./17. u HNL, bivši Rijekin as Stefan Ristovski, prošle je sezone bio na 287. Redovito je Fernandes u vrhu statističkih kategorija koje se odnose na broj udaraca na gol, dobivenih napadačkih duela i uspjelih driblinga. Također i, za svoju poziciju, relativno često starta na loptu i presijeca suparnička dodavanja; njegova obrambena igra daleko je od ozbiljne razine, ali se primjetno trudi. Onako, barem toliko da izgleda kao da nešto radi, a i to protiv nekih suparnika zna biti dovoljno.

Praktično su ga otjerali, zamijenivši ga jednim bonvivanom i jednim marginalcem

U tih pet utakmica Fernandes je zabio tri gola, a posebno je bljesnuo u derbiju protiv Rijeke koji je odlučio svojim dvama pogocima. Zabio je i norveškom Oddu – i to, pokazalo se, odlučujući gol bez kojeg bi Dinamo već ispao iz Europske lige.

Junior Fernandes također je i strano tijelo u klubu. Uvijek bio. Ako su se Dinamovi medijski lobisti i ono nešto navijača što je ostalo lojalno sadašnjoj inkarnaciji kluba tijekom godina oko nekih stranaca mogli složiti da predstavljaju pojačanja i izvan terena, karakterom, Junior sigurno nikad nije bio među takvima. Uglavnom je balansirao između statusa ‘plaćenika’ i slučaja za sebe, introvertiranog osobenjaka.

„Čudna biljka“, kako ga često zovu.

Nije pokazao srednji prst publici kao Paulo Machado, ali nije ni pozdravljao Savjetnika nakon svojih golova i posvećivao mu ih, kao što smo to mogli vidjeti od El Arabija Hillela Soudanija. Uvijek se držao po strani, izbjegavao javne nastupe te se, recimo, u četiri godine koliko je u Zagrebu (tri i pol, ako izuzmemo posudbu u Tursku) nije potrudio naučiti ni toliko jezika da može razumjeti najbanalnije pitanje i odgovoriti na njega. Premda je ‘hrvatski zet’. Prije nekoliko dana mu je jedan sasvim kratki razgovor s novinarom prevodio sunarodnjak Angelo Henriquez, koji je u Dinamo došao godinu dana poslije njega.

Osim navedenog, nikad zapravo nismo dobili nekakvu konkretnu potvrdu Juniorova „teškog karaktera“, što je sintagma koja se ponavlja već toliko dugo da je prešla u truizam. Stvar je možda više u dojmu koji je znao ostavljati na terenu, govoru tijela koji je ponekad sugerirao da mu naprosto i nije previše stalo. Da na neki način ne pripada ovamo. A taj je dojam još potpomagao kontrast sa Soudanijem: Alžirac je žovijalan, omiljen u svlačionici i mnogim gestikulacijama na terenu daje do znanja da je 100 posto ‘unutra’. Pa i onda kad možda nije.

U siječanjskoj analizi usporedio sam statistički učinak dvojice igrača i zaključak je bio kako je u tom trenutku jedina prava razlika između njih bila u realizaciji: Soudani je na polusezoni imao 10 golova i pet asistencija, Fernandes pet golova i tri asistencije. Soudani je, potvrđuje statistika, bio naprosto precizniji i(li) u boljoj formi. Treba napomenuti i to da na ‘Soudanijevoj’ strani u cijeloj ligi praktično nije bilo poštenog lijevog beka koji bi mu mogao defenzivno parirati. Svi ostali relevantni parametri bili su im na otprilike istoj razini, s time da je Junior bio čak nešto bolji u pojedinim elementima obrambene (defenzivni dueli, startovi na loptu) i timske (ključna dodavanja) igre.

Pa ipak, ‘Mr. Derby’ je nagrađen novim milijunskim ugovorom, a Mr. Čudna Biljka poslan na posudbu u Tursku.

I nitko zbog toga u medijima nije dizao halabuku, činilo se kako postoji konsenzus oko toga kako bi najbolje bilo da se pojavi netko, bilo tko, s ponudom za Čileanca i uzme ga sebi, ‘samo da ga više ne gledaju’. Istovremeno je kao statement signing vraćen i masno plaćen Sammir, a agencija Doyen Sports, kao Dinamov suradnik i vjerovnik, u Maksimir je parkirala Marcosa Guilhermea, za čiju je šestomjesečnu posudbu – barem prema dostupnim podacima – Dinamo platio milijun i pol eura.

U antologiji loših odluka maksimirske oligarhije ova zauzima počasno mjesto. Praktično su ga otjerali, zamijenivši ga jednim bonvivanom i jednim marginalcem. Ta je odluka definitivno bila i jedna od ključnih stvari koje su Dinamo koštale titule i prekida 11-godišnje dominacije. Danas krivicu za nju pokušavaju svaliti na bivšeg trenera Ivajla Peteva, ali svatko tko zna zbrojiti dva i dva svjestan je koliko je to besmisleno.

Dinamo se zimus tako riješio uz Soudanija jedinog preostalog igrača koji je individualnom kvalitetom redovito stvarao razliku, a to je u nedostatku koherentnog sustava bilo zapravo jedino teško oružje momčadi. I to na drugačiji način od kolege sa suprotnog krila, koji je lukaviji i s boljim osjećajem za prostor; Fernandes je jači s loptom u nogama, ne bježi od nje i voli da napadi idu preko njega; vrlo je često gubi, ali je isto tako u stanju napraviti višak u ogledu jedan-na-jedan protiv praktično bilo koga. On je više ‘street’, veći individualac, neprilagođen rigidnosti sistema, a time i nepredvidiv.

Jednom rječju – ‘budala’. A ovakav Dinamo, od kojega nijedan trener ne uspijeva napraviti momčad, nema previše izbora nego oslanjati se na budale, kao što to i čini u zadnje vrijeme, u Soudanijevu odsustvu bacajući gotovo sve karte na Fernandesa.

Ako ste zaboravili, guglajte malo i vidjet ćete da se Dinamo i početkom ove sezone želio riješiti Juniora, ali nikakva ponuda nije stizala. A danas ‘njegovi’ mediji pišu da je „novi čovjek“, kako je „sazrio“ i kako bi svatko želio „ovakvog Juniora u momčadi“. A on zapravo ne radi ništa puno drugačije nego lani, samo je trenutno na gornjoj amplitudi forme – isto kao što je bio u ovo vrijeme prošlog ljeta kad je svojim golom protiv Salzburga donio Dinamu plasman u Ligu prvaka i puste UEFA-ine milijune.

Sumnjam da puno onih koji ovaj tekst čitaju zna da se Junior zapravo zove Ante.

OK, Antenor – to mu je službeno ime. Nije se baš nešto pisalo ni o tome kako je u podmlatku Cobreloe bio cimer s Alexisom Sanchezom, koji mu je i danas blizak prijatelj, ili da je u Europu došao iz famozne momčadi Universidad de Chilea, u kojoj je trener Jorge Sampaoli skrenuo pozornost svijeta na sebe svojim progresivnim taktičkim idejama. Dinamo i inače ima problem s javnom percepcijom svojih stranih nogometaša. Dok se o „domaćim dečkima“ zna gotovo sve što se ima znati na terenu i izvan njega, stranci prečesto nisu puno više od lica i imena na dresu. Posebno to vrijedi za Juniora, koji u četiri godine nije dospio dalje od „čudne biljke“ i „teškog karaktera“ kad je u pitanju percepcija javnosti.

Možda on i preferira takav status, ali svejedno nekako suosjećam s Crnim Antom. Soudani je heroj ovakvog Dinama, njegov najbolji igrač i u neku ruku statusni simbol, trophy wife; umilan i ekstrovertiran, ali na terenu često nasilan i sklon prevarama; Junior je pak u neku ruku njegov antipod, yin njegovu yangu, neprilagođeni i pomalo mračni antiheroj kluba koji je po mnogočemu također zapravo ‘anti-Dinamo’.