Skromni, ali osebujno šarmantni De Koel, koji Venlose Voetbal Vereniging već gotovo pola stoljeća zove domom, nije u domaćem dresu vidio puno imena koja bi nam nešto značila. Ovdje je svoju europsku karijeru započeo Keisuke Honda; prošle su kroz klub u svojim ranim danima kasnije zvijezde poput Tijanija Babangide, Ahmeda Muse i Nordina Amrabata, nekoć davno za igračke karijere i slavni trener Dick Advocaat. Odavde je Damian van Bruggen stigao najprije u Inter Zaprešić, pa u Slaven Belupo.
De Koel se nalazi u ulici koja od centra grada vodi ravno preko granice u Njemačku. Prima 8.000 gledatelja, drugi je najmanji stadion u Eredivisie i vrlo malo se mijenjao otkako je 1972. izgrađen, što znači da da se igrači i danas, iz svlačionica smještenih u zasebnom objektu povrh tribina, na teren spuštaju ispucanim stepenicama od dotrajalih betonskih blokova, s mjestimično zahrđalim metalnim gelenderom koji odvaja domaću od gostujuće momčadi. Pada li kiša, a u ovim krajevima često pada, mokri su i prije nego što izađu na travnjak. Koel na lokalnom dijalektu znači “jama”, ali stadion je danas službeno poznat po ‘proširenom’ sponzorskom imenu Covebo Stadion De Koel; Covebo, glavni VVV-ov sponzor, inače je kompanija koja se bavi posredništvom u pronalasku prekarnih, sezonskih i ugovornih poslova uglavnom za radnike iz inozemstva.
Sve u svemu, teško bi bilo i izmaštati neko drugo okruženje toliko bremenito gotovo naturalističkom simbolikom za stanje karijere Ante Ćorića.
Iako je navodno imao i drugih ponuda, nekadašnji Dinamov wunderkind i hrvatski reprezentativac odlučio je karijeru nastaviti na posudbi iz Rome upravo u VVV Venlu. Ćorić je po Transfermarktu daleko najvrjedniji Venlov igrač, jedini čija tržišna vrijednost trenutno premašuje milijun eura i diže ukupnu vrijednost rostera na 10 milijuna. Za orijentaciju, po tome bi VVV bio sedma momčad HNL-a, s dvostruko manjom vrijednosti od Hajduka, sedmerostruko manjom od Dinama, a bez Ćorića bi ona bila otprilike na razini NK Varaždina. Ćorić je, ukratko, odabrao sredinu u kojoj bi trebao ne samo redovito igrati, nego i biti nositelj, i to u utakmicama protiv ozbiljnih, kvalitetnih suparnika.
Ćoriću je sve bilo pruženo na pladnju i maksimalno olakšano. Vlašiću je bilo otežano lutanjima njegova matičnog kluba, ali još više i Hajdukovim statusom
Pa ipak, koliko god njegov novi klub možda izazivao simpatije nogometnih romantičara, teško je njega zamisliti u takvom okruženju. Ćorić je ne tako davno bio na glasu kao elitni potencijal, jedan od najboljih na svijetu u svojoj generaciji. Njegovi kasniji nastupi natjerali su nas da na to dobrim dijelom i zaboravimo te ga praktički prekrižimo i prije nego što se napokon prodao van, ali nekoć se činilo da bi Ante do svoje 23. godine morao već igrati za neki od najvećih europskih klubova i biti stalni član Vatrenih.
Sutra će The Guardian objaviti svoj ovogodišnji izbor za Next Generation, odnosno listu 60 najvećih svjetskih nogometnih talenata rođenih 2003. Na njoj će, dakako, biti i igrači iz hrvatskih klubova. Riječ je o najvažnijem i najopsežnijem takvom projektu koji sastavlja ogromna Guardianova mreža dopisnika iz cijelog svijeta, a njihov je zadatak identificirati najveće potencijale među klincima koji te kalendarske godine navršavaju 17. Nakon toga se idućih pet godina prati razvoj tih igrača i svake godine se lista nadopunjava novostima u njihovim karijerama.
U NextGenu sudjelujem od samog njegova pokretanja kao svojevrsni ‘selektor’ za područje ‘regije’ i neki igrači koje sam uspio ugurati na listu danas su u Real Madridu i Barceloni, dok neki drugi igraju za Mladost Doboj Kakanj ili singapurski Tampines Rovers. Prepoznati najveće talente u generaciji lakši je dio posla; puno je teže procijeniti koji će od njih isplivati, a koji potonuti. The Guardian je ‘promašio’, recimo, Kyliana Mbappéa i Gabriela Jesusa, pa čak i ‘svog’ Marcusa Rashforda; s druge strane, u izboru su se našli neki koji par godina kasnije više nisu ni igrali profesionalni nogomet.
Prvi je NextGen 2014. od Hrvata imao Ćorića i Nikolu Vlašića.
Reći da su tad njih dvojica bili na otprilike istoj startnoj ravnini bilo bi krivo.
Ćorić je imao veliku prednost već time što je bio u Dinamu, klubu koji je prethodno već bio plasirao na tržište klasne playmakere Luku Modrića i Matea Kovačića, a tog je ljeta u Barcelonu transferirao Alena Halilovića, godinama ranije brendiranog i iščekivanog kao globalnu senzaciju. Vlašić je, s druge strane, dolazio iz kluba koji nije imao prebijene pare i kojemu je transfer Marija Pašalića u Chelsea te godine za smiješnih 2,5 milijuna eura bio prvi takvog profila nakon dugo vremena, premda nitko nije realistično očekivao da će taj igrač u dogledno vrijeme doista i zaigrati za Plavce. Vlašić je na svojoj strani imao tek priču o šampionskoj sestri i fanatičnom ocu koji ga je u ranom djetinjstvu nazvao “motoričkim čudovištem”; priču za koju valjda nitko — osim, naravno, Joška Vlašića — nije bio siguran je li samo hype ili stvarnost.
Šest godina kasnije, Niksi je heroj kvalifikacija za Hrvatsku i ponajbolji igrač ruske Premier lige pred kojim je, čini se, izuzetno svijetla budućnost, dok Ante pokušava spasiti karijeru u nizozemskom ‘Zaprešiću’. Što se dogodilo?
Razvoj mladih talenata nije egzaktan proces i ne postoji univerzalni recept po kojem se to ispravno radi. Ona mantra o “preranom” odlasku također je samo floskula; dapače, vjerujem da igrač može i ‘prekasno’ otići van, kao što je bio slučaj s Halilovićem. Sve je to individualno i igračev razvoj ponajviše ovisi o njegovu sazrijevanju — fizičkom, tehničkom, mentalnom — ali i o kontekstu u koji je stavljen; o odnosu kluba prema njemu, o trenerima koji s njim rade, o odabiru karijernog puta, odnosno ‘stepenica’ koje vode do ispunjenja potencijala… Uspoređivati Ćorića i Vlašića i predstavljati to kao nekakvo ‘natjecanje’ krivo je i nepošteno prema njima; međutim, ova su dva slučaja toliko međusobno različita da nam na razini primjera mogu dati uvid u problematiku često ključnu za sam opstanak domaćih klubova, ali i perspektivu reprezentacije.
Pojednostavljeno govoreći, Ćoriću je sve bilo pruženo na pladnju i maksimalno olakšano. Vlašiću je bilo otežano lutanjima njegova matičnog kluba, ali još više i Hajdukovim statusom — kako onom na europskom tržištu, tako i unutar domaćeg nogometnog staništa.
Priče o operaciji povratka obitelji Ćorić u Zagreb iz Salzburga i Red Bullove akademije, za što je Dinamo navodno platio blizu milijun eura, mogu se usporediti jedino s legendama o “skidanju s kamiona” Halilovića i njegovih bližnjih. Jednom kad je Ante nakon četiri godine u Austriji bio natrag u Zagrebu, nije prošla ni puna sezona prije nego što je, star 17 godina i dva dana, debitirao za Dinamo. Iste godine, 2014., postao je najmlađi strijelac u povijesti Europa lige golom protiv rumunjske Astre. Sezonu i pol kasnije je debitirao za Hrvatsku i nakon toga završio u momčadi koju je izbornik Ante Čačić vodio na Euro 2016. u Francusku.
I to je, u najboljem slučaju, bio njegov vrhunac. Već je i ranije Ćorić počeo odavati dojam limitiranog igrača koji ne pridonosi trkom i ispunjavanjem defenzivnih zadaća, ali to mu nije bila prepreka za poziv u Vatrene; jednom kad je barijera srušena pozivanjem Halilovića i prije nego što je bio standardan u Dinamu, ni Ćorićev privilegirani status nije podizao previše obrva u domaćoj javnosti. No, nakon Eura je njegova karijera sasvim jasno krenula prema dolje.
Već koji mjesec kasnije je, 19-godišnjak, održao vlastitu presicu na kojoj je poručio: “Gotovo je, želim otići iz Dinama. Ovo više nema smisla”. Otići će tek godinu i pol dana kasnije, ali u međuvremenu je postalo jasno i to da je Dinamo počeo odustajati od njega, pogotovo nakon što se u Ćorićevu karijeru ubacila agencija Doyen Sports i njen novac te dodatna priča o offshore računima. U osnovi, klub je svojim kanalima osigurao investiciju; zato što se našao u financijskom škripcu ili zato jer je već bio procijenio da neku sumanutu cifru na Ćoriću neće moći zaraditi — manje je važno, jer krajnji je ishod bio isti. Mladić je izgubio privilegije i nije više bio tretiran kao premium projekt. Nije više ni redovito igrao, a uskoro su presušili i pozivi u reprezentaciju.
Kad su pale maske, mladi je Ćorić ostao gol i svi su mogli vidjeti ono što on dotad nije, ili nije želio vidjeti: kao i prethodno Halilović, koji je odnedavno igrač bez kluba, i on je bio Pepeljuga iz Dinamova laboratorija. Klub nije ulagao u popravljanje nedostataka u njegovoj igri, nego u njihovo maskiranje i naglašavanje njegovih najizraženijih kvaliteta kao što su igra s loptom između suparničkih linija i davanje ‘lopti s očima’ u prostor. Jer klub nije zanimao njegov razvoj u nositelja igre, nego razvoj njegove tržišne cijene. Do 2018., kad ga je uzela Roma, već smo konstatirali da Ante još uvijek igra “juniorski nogomet” i da u osnovi nije ništa bolji igrač nego što je bio sa svojih 17.
U međuvremenu, Vlašić se mučio.
U siromašnom Hajduku — ponajprije kvalitetom, ali i u svakom drugom smislu — nije mu trebalo dugo da postane jedan od nositelja igre jer već je sa 17 godina izgledao neobično fizički i tehnički zrelo. Međutim, nedostatak novca, a još više i smislenog planiranja pri selekciji i izgradnji momčadi dovodio ga je u neodržive situacije. Silom prilika je kod Damira Burića morao igrati ‘plutajuću’ špicu jer Hajduk u to vrijeme doslovno nije imao poštenog centarfora. Pao je u krizu, golgetersku i psihološku, što se nastavilo i u mandatu Marijana Pušnika, put mu je otežala i ozbiljnija ozljeda potkraj one sezone na kraju koje je Ćorić putovao na Euro. Tek je s dolaskom Joana Carrilla Vlašić stavljen u optimalni kontekst na terenu, onaj u kojem je mogao razviti svoj potencijal koji će Hajduk dobro unovčiti.
Međutim, to nije bilo dovoljno. Za Vatrene je debitirao punih godinu dana kasnije od Ćorića, i to u onoj selekciji za prijateljsku protiv Meksika koju ni uz najbolju volju ne bismo mogli nazvati ‘A’ reprezentacijom: na jednom krilu bio je on, na drugom suigrač iz Hajduka Fran Tudor, koji je s golom te asistencijom Duji Čopu bio igrač utakmice. Svoj pravi debi imao je još pola godine kasnije, sad već kao Evertonov igrač, kad ga je Zlatko Dalić ubacio na sedam minuta u playoff ogledu protiv Grčke. I onda opet godinu dana nije igrao za reprezentaciju, nije bio ni dio momčadi na Svjetskom prvenstvu. Pravu je priliku počeo dobivati tek u Ligi nacija potkraj 2018., a u drugoj polovici 2019. je u kvalifikacijama za Euro preuzeo jednu od vodećih uloga. Njegov ‘konkurent’ Ćorić dotad je u kontekstu Vatrenih već bio davno svršena i zaboravljena priča.
Nikola nije imao tu ‘sreću’ da igra u klubu koji mu može osigurati gotovo laboratorijske uvjete i koji će igru momčadi podrediti njemu kao ključnom projektu. Niti je imao tu ‘sreću’ da bude pozivan u reprezentaciju niti nakon što je već bio postao glavni igrač svog kluba. Nije uza sebe imao medije koji bi ga tetošili svakih par dana, opjevavali njegove već i sasvim osrednje pothvate i marljivo radili na pumpanju njegove cijene.
Mnogo toga nije imao, ali jest valjda najčvršće temelje koje sportaš može imati, “talent podržan s tisuću pravilnih odluka”, kako je to još 2013. sročio otac Joško. I to mu je pomoglo da prevlada i neke nepravilne koje su za njega kasnije donošene.
Niksi je danas već toliko dobar, i dalje je u takom usponu da ga valjda samo neka, nedajbože, nesretna ozljeda može spriječiti da potpuno sazrije u nogometaša elitne klase u nekom od najvećih europskih klubova. Danas odluka da ga se 2014. uvrsti među 17-godišnjake s najvećim potencijalom na svijetu izgleda potpuno opravdana. Ante, koji je onomad djelovao i bio na glasu kao veći potencijal od njega, već odavno nije dovoljno dobar ni za Dinamo, ali još uvijek u sebi nosi onu iskru izvanserijskog talenta koja može zapaliti nadu u happy end njegove karijere, iako s drastično smanjenim očekivanjima. Vlašićeva je aktualna tržišna vrijednost po Transfermarktu 22 milijuna eura; Ćorićeva je 1,7 milijuna.
Ipak, ponovimo, razvoj mladih talenata nije egzaktan proces. Iz toga što je Dinamo — uz, naravno, Ćorića samog — imao veliku ulogu u upropaštavanju njegova potencijala upravo time što mu je sve servirao na pladnju, a što Hajdukov kaos, glavinjanje i nepovoljni status nisu uspjeli upropastiti Vlašića, ne možemo izvući nikakav univerzalni zaključak.
Bilo je, uostalom, i sasvim drugačijih primjera.
Modrić je postao jedan od najboljih igrača na svijetu usprkos tome što mu je Dinamo maksimalno otežao prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet. Kovačić je dospio do Intera, Real Madrida i Chelseaja iako je u Dinamu bio Sammirov vodonoša bez definirane pozicije. Andrija Balić je, recimo, po nekim aspektima i veći talent od vršnjaka Vlašića, a danas je u slovačkoj ligi.
Važno je, međutim, da ovi klinci koji će se sutra naći u Guardianovu NextGenu kao budućnost hrvatskog nogometa — kao i svi koji su se smjestili između njih te Vlašićeve i Ćorićeve Class of 2014 — znaju za ove priče i odluke njihovih protagonista, da su svjesni toga gdje je nešto pošlo po dobru ili po zlu, da sve to imaju na umu kad se nađu pred vlastitim prijelomnim odlukama.
Važno je, osim ako im ambicije staju tek na milijunskoj plaći, pa značilo i to da će se, kao unajmljena radna snaga, klizavim stepenicama po kiši iz svlačionice spuštati u neku jamu.
