Prije malo manje od godinu dana domaći su mediji zabilježili vijest o pariškoj izložbi Ivana Meštrovića — ne onog čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji je umro prije 61 godinu, nego onog nešto manje čuvenog njegova imenjaka i prezimenjaka kojeg se vodi kao ‘poduzetnika’, a slavu je stekao prvenstveno kao predsjednik NK Osijeka iz kojeg je otišao pred ljeto 2020. da bi, evo, osam mjeseci kasnije izronio kao umjetnik koji izrađuje i izlaže osobito velika jaja.
O Meštrovićevu umjetničkom radu — koji, navodno, uključuje i jaja koja “levitiraju” — ovdje ne bi bilo primjereno pisati, ali to je bilo zadnje što smo o njemu vidjeli i čuli. Nekoć redovit u medijima kao nogometni djelatnik, sad vodi drugi život daleko od toga svega — ili se barem tako da zaključiti po novostima koje (ne) pristižu.
Meštrović je u Gradski vrt ujahao prije sedam godina zajedno s mađarskim oligarhom Lőrinc Mészárosem, pod crveno-bijelo-zelenom zastavom s križem Szent Istvána. Iako je došao kao štitonoša, logističar i namjesnik stranih investitora, u godinama koje su uslijedile predstavljao se kao suvlasnik, čvrsti vođa i vizionar; kao čovjek ogromne energije, istančanog smisla za, hm, HNL-networking i želje da “pokrene grad”. Imao je i mračnu stranu, onu koja se očitovala nakon rezultatskih neuspjeha, kad je reagirao javnim priopćenjima u kojima je prijetio igračima, spominjao “izdajnike”, “maligno tkivo” i slično.
Temeljni PR problem NK Osijeka je činjenica da ga je od potpune propasti spasio autokrat iz susjedne zemlje preko svog pajdaša koji se obogatio na poslovima s državom. I dok Mađari ulažu za naše uvjete ogroman novac u momčad, kamp i novi stadion, dok na Gradskom vrtu sjaje reklame za mađarske tvrtke od kojih mnoge niti ne posluju u Hrvatskoj, klubu je nasušno potreban domaći magnet koji će na sebe privlačiti pozornost javnosti kako bi ta priča rezonirala s lokalnom zajednicom i navijačima.
Jasno je da su u Osijeku — točnije, u Mađarskoj — odlučili opet ispuhati balon
Jer nije to samo PR problem, nego i problem identiteta. Osijek takav magnet više nema.
Meštrović je bio klaun — i to su vidjeli svi osim onih koji to nisu željeli vidjeti — ali klaun koji je Osijeku pomogao premostiti početnu fazu ‘mađaronske’ ere. On je bio njeno domaće lice. No, s vremenom se ta priča ispuhala i Meštar je, tiho i pomalo naprasno, uklonjen s rukovodeće pozicije. Nedugo zatim klub je prešao na sljedeći stadij svog puta, s novim licem na fasadi kuće u koju vlasnici rijetko navraćaju, ali redovito šalju novac za održavanje i renoviranje.
Ime Nenada Bjelice imalo je toliku specifičnu težinu za Osijek da su u klubu znali kako će njegov dolazak u potpunosti promijeniti percepciju — kako među navijačima i u gradu, tako i u široj javnosti. Novi predsjednik Ferenc Sakalj povukao se sasvim u pozadinu i svjesno sve bacio na trenera koji će vrlo brzo postati praktički sinonim za NK Osijek — barem na neko vrijeme. Napuhan je novi, još veći balon, Osijek je s masnim plaćama za Bjelicu i njegov stožer i s nemalim sredstvima uloženim u pojačanja dobio drugi najveći budžet domaće lige i sve je uloženo na tu jednu kartu — kartu trenerove karizme i neupitne sposobnosti.
Tijekom njegova mandata Osijek je u neku ruku zaista bio NK Bjelica; trener je uz dnevni posao vođenja prve ekipe bio praktički jedini koji je javno istupao u klupsko ime i stjecao se dojam da klub maksimalno eksploatira njegovo ime kako bi si podigao status u javnosti; drugog načina, uostalom, nije ni imao. On je vodio i sportsku politiku te ekipu oblikovao na svoju sliku i priliku, pa je Osijek postao još čvršći i još zajebaniji nego što je i ranije već bio. S Bjelicom u sedlu bacio je rukavicu u lice Dinamu i na neko se vrijeme sasvim približio statusu najozbiljnijeg izazivača.
No, dojam je i dalje bio da Osijeku nešto važno nedostaje. Nešto neopipljivo i teško mjerljivo, ali svejedno važno.
Bilo je to možda nešto na što je aludirao još konceptualni umjetnik Meštar u nekoj od svojih eskapada. Ovaj ‘novi’ Osijek isprva smo doživljavali preko njegove mesijanske megalomanije, a odstupanje tog okvira on je doživljavao kao izdaju. Nakon toga je momčad i na terenu prihvatila i poprimila Bjeličino lice i karakter, pogotovo s priljevom novih igrača koje je trener i probirao po vlastitom ukusu. Upitno je, međutim, koliko je u pozadini tih procesa uspjela razviti vlastiti identitet.
Bjelica je Osijeku ostavio skupinu vrlo solidnih igrača skupljenih sa svih strana, ekipu u kojoj je malo ‘domaćih’ igrača s važnom ulogom u sastavu. Osijek je kao velika pojačanja dovodio igrače koji su si ime napravili u drugim klubovima lige i skupo ih plaćao — od Ramóna Miéreza koji se prethodno dokazao u Istri i Kristijana Lovrića iz Gorice, na čije je odštete potrošeno blizu pet milijuna eura, do bivšeg Hajdukova kapetana Mije Caktaša koji je došao sa slobodnim ‘papirima’, ali na poveću plaću. O vrijednosti njihova doprinosa za momčad može se raspravljati, ali Osijek ni od jednog od njih nije dobio ono što je tražio kad ih je dovodio: pravog nositelja igre i istinsku zvijezdu kluba.
U izgradnji momčadi Osijek je uzimao igrače i iskustva s drugih strana: malo iz Dinama, malo iz Hajduka, malo iz Rijeke, malo od nekih drugih, dok istovremeno nije učinio mnogo na stvaranju dodatne vrijednosti iz vlastitih resursa, pogotovo ne od mladih igrača koji još mogu puno napredovati.
Statusu domaćih nositelja danas su najbliži Mihael Žaper i Danijel Lončar, igrači već u svojim srednjim 20-ima. Kapetan Mile Škorić, koji se vraća nakon duge ozljede, u teoriji bi trebao imati izuzetno važnu ulogu za momčadsku koheziju i identitet, kao netko tko je bio u Osijeku i kad je klub bio na dnu, ali pitanje je koliko je on, sa svojim pomalo melankoličnim karakterom, tip oko kojeg će se okupljati svlačionica i s kojim će se poistovjećivati navijači.
Ovaj ‘mađarski’ Osijek još nikad nije imao igračku zvijezdu, ali najbliže tom statusu došli su László Kleinheisler i Dion Drena Beljo. Prvi je reprezentativac svoje zemlje i iza njega je uvjerljivo najbolja polusezona otkako je u Osijeku, u kojoj je konzistentno bio najbolji igrač momčadi; drugome je tek 20 godina, imao je potencijal postati najbolji strijelac lige i može dogurati do prve špice Vatrenih. Njih dvojica su, ostalom, zabili 14 od Osijekovih 29 prvenstvenih golova u prvom dijelu sezone. Obojica su sada prodani, i to debelo ispod cijene kakvu bi u idealnim okolnostima mogli dosegnuti.
Sezonska rasprodaja se nastavlja: ove su zime već otišli i Antonio Mance, Karlo Bartolec, odlazi i Amer Hiroš, izgleda i Lončar, trojica igrača iz kadra prve momčadi proslijeđeni su u Goricu. Kadar koji je strpljivo okupljan sada se rasipa, a novih pojačanja nema. Što se događa?
Prilično je jasno da su u Osijeku — točnije, u Mađarskoj — odlučili opet ispuhati balon.
Ako je i bilo onih koji su se nadali da bi ova sezona mogla biti ‘ta’, nakon što se saniraju ozbiljno narušeni odnosi između Bjelice i klupskog rukovodstva, te su nade nestale već u startu sezone, kad je Osijek ispao iz Europe od Kizilžara, a u prvenstvo krenuo katastrofalno. Naposljetku je palicu preuzeo njegov dugogodišnji asistent Rene Poms, a natjecateljske su ambicije očito srezane jer za plasman u Europu Osijeku bi trebala biti dovoljna i mnogo skromnija momčad od one koju je imao ljetos. Ona sad zaista i jest takva.
Međutim, što je ostalo nakon tih dvaju ciklusa napuhavanja i ispuhavanja? Nakon što je nositelj prepoznatljivosti najprije bio predsjednik, pa zatim trener, sad bi po logici stvari taj teret — uskoro uz novi stadion, koji je ipak, je li, neživa stvar — trebali ponijeti igrači, odnosno momčad. A ona je već sad dobrano raspuštena i poremećena u svojoj dotadašnjoj dinamici, bez novih nositelja ili potencijalnih zvijezda na vidiku.
Takav se, kvalitetom ponovno osiromašeni Osijek savršeno uklopio u teške uvjete ovogodišnje prvenstvene premijere u Gradskom vrtu, kad je remizirao s Rijekom. Nema više Meštra, nema Bjelkana, nema ni Lacike i Belje, a nije se proslavio ni netko iz terceta Caktaš-Lovrić-Miérez. Gol je zabio Josip Špoljarić, domaći dečko — ali dečko koji je navršio 26 godina i koji je već prošao sito i rešeto, uključujući epizodu u Santarcangelu, Meštrovićevom propalom talijanskom niželigaškom projektu (doslovno propalom: klub se ugasio).
Dobra je vijest ta da je debitirao 16-godišnji Filip Živković i postigao pogodak koji je poništen zbog zaleđa. On i njegov vršnjak Dominik Babić među najtalentiranijim su igračima svoje generacije, ali su još uvijek djeca; jednom će možda, ako ih u međuvremenu ne prodaju, oni postati nositelji nove osječke priče i identiteta — ako će novih napuhavanja balona iz Mađarske uopće biti — ali trenutačno je ovo posve bezlična momčad koja, pod trenerom s karizmom jučerašnje langošice koji slabo govori i engleski, a hrvatski još slabije, igra bezlični nogomet.
