Nećemo se ispričavati zbog toga što smo ljudi koji razmišljaju kritički i ne ustručavaju se javno iznijeti svoje stavove. Nećemo se pretvarati da smo objektivni, jer nismo, nitko nije; objektivni možete pokušati biti jedino kad iznosite isključivo činjenice, a to nije ono što mi ovdje radimo. Možete se s nama slagati ili ne slagati, ali nećemo prestati nešto raditi samo zato što to nekome smeta. Nismo nihilisti niti oruđe u nečijim rukama, postoje stvari u koje vjerujemo; stvari za koje vjerujemo da su vrijedne borbe. I ne treba nam nitko platiti da bismo se borili za njih. Ako treba, platit ćemo mi da bismo se borili.

Stara je, uostalom, mudrost ona da se možeš ne baviti politikom, ali politika se svejedno bavi tobom.

U nogometu je to točnije nego u većini drugih sfera. Sport je, a prije svega nogomet, nevjerojatno snažna silnica u društvu — preko njega se prelamaju trendovi i prije nego što se pojave u mainstreamu, preko njega se može učiniti nevjerojatno mnogo u ispiranju imidža i nametanju mišljenja, dodvoriti se nekome ili se otuđiti. Svaki režim koji je to želio uspješno ga je koristio za vlastitu promociju, a i danas se događaju potpuno isti procesi, samo na nešto sofisticiraniji način.

Zašto prva navijačica repkice lupeta ovakve stvari? Ja vidim samo dva moguća razloga

Zato je, iz pozicije autora koji piše o sportu, glupo i kukavički izbjegavati baviti se politikom i dopustiti da se ona bavi tobom. Osobito je to točno u hrvatskom nogometu, koji je svih ovih godina talac politike; talac jedne stranke čiji ljudi bez prestanka njim apsolutički vladaju i mogu s njim činiti gotovo sve što im se prohtije; koristiti ga u svoje svrhe i manipulirati s njime u jednu ili u drugu stranu, već prema tome što im je u danom trenutku isplativije. Preko medija koje kontroliraju na ovaj ili onaj način — bilo da se radi o izravnim ‘sugestijama’, uređivačkoj politici ili autorskoj autocenzuri — mogu stvarati klimu u kojoj je ‘normalno’ da se jednima tolerira sve, a na druge vrši konstantni desant u kojem se ocrnjuju, sabotiraju i unaprijed proglašavaju krivima.

Znam to i iz vlastitog iskustva, jer sam prije Telesporta radio u jednom takvom. Ali ima trenutaka u životu kad naprosto moraš prelomiti nešto u sebi i donijeti odluku koja se možda čini teška, nekome sa strane možda i ne pretjerano pametna, ali je potrebna ako ne želiš živjeti pognute glave i s teretom koji s vremenom postaje sve teži. Dakle, ne zbog toga kako te doživljavaju drugi, nego isključivo radi sebe. Početkom mjeseca navršilo se četiri godine otkako sam dao otkaz i taj datum doživljavam kao godišnjicu koju valja obilježiti i proslaviti.

A na današnji dan, onaj koji kulminira onime što neki zovu Noć vještica, navršit će se tri godine otkako je zaživio Telesport.

Na prošli naš rođendan ispričao sam vam pričicu koja nije imala puno veze sa sportom, ali jest s onime kako se osjećam prema projektu kojem sam dao gotovo cijelog sebe. Namjeravao sam i ovaj put napraviti nešto slično i, nadao sam se, inspirativno, ali sam odustao.

Neću ovaj put uzurpirati vlastitu kolumnu kako bih vam prepričavao svoj san s Franjom Tuđmanom koji jede šnenokle ili se prisjećao omiljene izreke moje pokojne babe, kao što obično radim. Ne želim se truditi povezati naoko nepovezive stvari kako bih izvukao poantu niti ubacivati kakav duboki citat iz neke knjige koju možda i nisam pročitao da bih ispao mudriji.

Ovaj put napravit ću nešto kudikamo prizemnije i osvrnuti se na izjavu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, iako bi takvu budalaštinu vjerojatno bilo pametnije ignorirati. Da, onu u kojoj je rekla kako nogomet u Jugoslaviji “nije bio samo nogomet” te da je “navijala i za Hajduk i za Dinamo”, žaleći što takvog “zajedništva juga i sjevera” danas više nema pa se naposljetku obrecnula i na ‘svoju’ Rijeku, rekavši za nju da je “tada bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu”. Bila je to jedna od onih vijesti koje niste mogli izbjeći, ma koliko aktivno se trudili, iako se nijedan ‘sportski’ medij nije na nju osvrnuo suvislim komentarom.

Ne ulazim u meritum stvari. Oko toga je li to stvarno bilo tako nek se prepiru i dokazuju oni koje njeno gledište vrijeđa i oni koji se njime naslađuju. Ono što me smeta kod predsjedničine izjave je to što sasvim sigurno jako dobro zna da je i jednih i drugih u ovoj zemlji popriličan broj, kao i to da nogomet nikad — a ne samo u Jugoslaviji — nije ‘samo nogomet’ ali svejedno će takvo nešto izlanuti; po već provjerenom receptu kojim se služe svi naši populisti, zazivat će zajedništvo istovremeno potičući nove podjele.

I sve to, naravno, preko nogometa.

Jer nogomet je za populizam i modificiranje imidža najprohodniji poligon — što je također još jedna stvar koju predsjednica jako dobro zna; inače se ne bi naslikavala po domovini i svijetu u majici ‘na kockice’, komentirala taktičke postavke Zlatka Dalića i grlila polugole oznojene mladiće po svlačionicama. Ne bi, recimo, na Facebooku ljude koje su prekinuli jednu nogometnu utakmicu kako bi ukazali na probleme u hrvatskom nogometu prozivala kao “neprijatelje Hrvatske, mrzitelje svoje reprezentacije i države (tzv. orjunaše)”.

Izjava koju je predsjednica dala spada u domenu vulgarnih birtaških prepucavanja, ona je primjerenija situacijama poput one neposredno prije nego što si govornik razbije bocu Žuje o čelo kako bi prisnažio svoj prilog nekom od vodećih pitanja u birtijama uvriježene tematike — poput, recimo, Kolindina rođendanskog frendića na ladanju u susjednoj zemlji. Pristojne osobe u pristojnim situacijama i okruženjima takve stvari ne govore, a pogotovo ne ako su u poziciji društvene moći i ako znaju da će njihovu izjavu prenijeti svi mediji.

Zašto onda ona govori? Zašto i inače tako, koliko vidim, prva navijačica hrvatske repkice iskače iz paštete i lupeta pizdarije o jogurtima i zavjesama, pa i po cijenu uvrede nekome od svojih ‘podanika’ ili poticaja nekome drugom — koji će se sad, primjerice, zauvijek moći pozivati na predsjednicu države u ‘dokazivanju’ kako je Rijeka ‘srpski’ klub ili grad?

Ja vidim samo dva moguća razloga. Osim nepatvorene ljudske gluposti zavidnog dosega ili, pak, izazivanja ciljane i sračunate kontroverze koja će fokus javnosti prebaciti što dalje od ičega doista bitnog, treći ne znam. Oni među vama koji još uvijek ne izbjegavaju vijesti reći će mi, siguran sam, i što je od toga vjerojatnije ili u kojem omjeru na ovom konkretnom primjeru, ali zapravo nije ni bitno.

I u jednom i u drugom slučaju trebamo se jedino upitati je li takva osoba netko koga stvarno želite na čelu države. I je li zemlja kojoj je ona na čelu ona u kojoj želite živjeti.

Jer dok se mi ‘sportaši’ izbjegavamo baviti politikom, političari nemaju nikakvih problema s tim da se, izravno ili preko svojih pipaka u medijima, bave nama, odnosno sportom, odnosno nogometom. Da svojom glupošću, zlobom i sebičnošću kojoj je samopromocija jedini cilj uvijek i svugdje zagađuju nogomet i sve oko njega. Jer, naravno, znaju to i oni, nogomet nikad nije samo nogomet.

Zato ćemo se, hvala na pitanju, i dalje baviti i politikom kad smatramo da je to važno, iako ona i u nama izaziva mučninu i gađenje. Ako to znači da ćemo u ovom društvu i na ovoj medijskoj sceni zato biti tretirani kao nekakve vještice, onda ćemo biti vještice i izlaziti iz svojih kutaka ne samo ove rođendanske noći, nego i svake druge noći i dana.

Pozvani ste da nam se pridružite.