Nogomet narodu

Nogomet je dosadan

... samo što nam bombardiranje utakmicama ne dopušta da to vidimo

Malo-pomalo ostaju samo još oni najuporniji i najpijaniji koji baš ne žele poći kući. Deru se i klate plesnim podijem na pjesme do kojih je rijetkima osim njih još stalo, sve dok se i oni sami ne ugase i ostanu kljucati pored zvučnika s čašom sumnjivog porijekla i još sumnjivijeg sadržaja, sami i zgužvani čekajući novo svitanje.

Atmosfera u nogometu već neko vrijeme podsjeća na takav pomalo usiljeni i tugaljivi after poslije kakvog samo želite prespavati čitav idući dan. Da, jasno mi je kako je izjaviti ovakvo što pogubno za kolumnu koja se bavi nogometom i stranicu koja se bavi sportom, ali tako je.

Nogomet je, dakle, postao malo dosadan i naporan.

Pritom, naravno, ne mislim na nogomet kao igru nego na nogometnu industriju. I naravno, reći ćete da je to zbog korone koja je drastično poremetila kalendar i mjestimično dovela do upitne regularnosti, pa onda i zato što nije bilo normalne ljetne pauze između sezona, naposljetku i zbog toga što se sada natjecanja odvijaju u suludom ritmu koji tijela igrača teško prate, a ni fanovima nije lako sve to pohvatati. Spomenut ćete i izostanak publike koja cijeloj stvari oduzima sjaj spektakla na kakav smo navikli, možda se dotaknuti i toga da svijet ima važnijih problema pa je nešto toliko frivolno kao sport, razumljivo, na margini i u razdoblju u kojem ne mora nužno ponuditi nekakve senzacionalne priče… Ali što ako stvar nije samo u svemu tome?

Možda ne možete otići negdje popiti par piva s prijateljima, ali zato praktično svakog dana u tjednu iz topline vlastitog doma možete gledati vrhunski nogomet

Da bismo pričali o afteru, najprije moramo reći nešto i o tulumu samom — a on je bio stvarno super. Vrtjela se na njemu sad već klasična tiki-taka, fetišizirajući posjed lopte sve do dekadencije passenaccija; grmjeli su žestoki rifovi gegenpressinga i odzvanjao ubitačni breakbeat gerilskog nogometa, opijala nas je simfonija nazvana Juego de Posición. Leo Messi i Cristiano Ronaldo, kao Beatlesi i Stonesi našeg vremena, rušili su rekorde i postavljali standarde; José Mourinho, Pep Guardiola, Jürgen Klopp i Diego Simeone gradili svaki svoj kult ličnosti; razbuktavao se sukob onih koji su ranije ušli u pare i nouveau riche dotepenaca u elitu, a borussije i leicesteri, ajaxi i atalante ovog kontinenta dokazivali da nije u šoldima (baš) sve.

Čak i na domaćoj sceni događale su se stvari od povijesne važnosti. Rijeka je osvojila svoj prvi naslov, Dinamo prezimio u Europi prvi put u pola stoljeća, a reprezentacija je, usprkos svom kaosu i improvizaciji koji su je zadnjih godina obilježili, na neku foru dospjela čak u — kru’ te ne jebo, rekli bi u Slavonskom Brodu — finale Svjetskog prvenstva.

I sad, nogomet na kraju 2020.: potrošeni su i do kraja iscijeđeni svi veliki narativi i suvremeni trendovi. Ostarjele su njegove najveće zvijezde, njegovi vodeći ideolozi zapeli, a njegove najbolje momčadi naprosto više nisu onoliko dobre koliko su donedavno bile. Reprezentacije? Iako su nam zadnjih mjeseci ugurali po tri utakmice u ‘prozor’ koji je ranije imao dvije, one najbolje među njima — uključujući, naravno, Hrvatsku — posljednju su zaista značajnu odigrale prije više od godinu dana. Proći će 19 mjeseci od njihove kvalifikacije do nastupa na turniru koji se zove Euro 2020, iako se igra 2021. Uz pretpostavku da će se zbilja igrati, iako nismo još posve sigurni točno gdje.

Možemo sudjelovati u održavanju iluzije da su sve to samo prolazne i objektivne poteškoće, ali dosta toga upućuje na zaključak da je jedna nogometna era — onu koju bismo možda mogli nazvati i “zlatnom” — završila. Tulum je prošao, ovo je samo after.

I kao što to već na ovom svijetu biva, trenutak u kojem je cvijet najzreliji i najljepši ujedno je i onaj u kojem počinje venuti. Liverpool je početkom kalendarske godine dosegnuo nevjerojatno visoku razinu, izgledao je kao jedna od najboljih momčadi u povijesti, samo da bi bio poražen i eliminiran od Atlético Madrida u utakmici u kojoj je imao preko 70 posto posjeda lopte i 34 udarca na gol. Taj susret, posljednji prije nego što su se zbog pandemije na par mjeseci ugasila svjetla pozornice, možda je simbolički označio jedan takav ključni moment u suvremenom nogometu i kraj njegove zlatne ere.

Naravno, oni koji žive u zlatnoj eri obično je nisu svjesni; skloniji su, kako je to formulirao veliki američki pjesnik Randall Jarrell, “žaliti se koliko žuto sve izgleda”. Zato će tek sa značajnim vremenskim odmakom moći shvatiti koliko je ovaj nogomet 2020., osobito nakon korona-pauze, zapravo siromašan supstancom.

I Real Madrid i Barcelona se muče; imali su, doduše, velikih problema i godinama ranije, ali sada su krajnje neuvjerljivi, gube od momčadi kao što su Cádiz, Alavés i Getafe. Manchester City ima najgori start sezone otkako ga je preuzeo Guardiola, Liverpool također pomalo kašljuca. Juventus, kod kojeg postoji osnovana sumnja da mu taktiku slaže Igor Tudor, baš je ozbiljno loš. Jedini među najvećima koji ispunjava očekivanja je aktualni europski prvak Bayern — ali, ako smo iskreni, je li ovaj Bayern bolji od onog koji je pod Juppom Heynckesom 2013. osvojio Ligu prvaka? Je li zaista bolji i nego što je bio u Guardiolinoj eri koja je uslijedila, ako možete realno sagledati stvari bez fokusa isključivo na njegove europske posrtaje?

Riskirao bih i rekao da nije, kao što bih rekao i da ne postoji nijedna uistinu značajna nova priča u ovoj čudnoj sezoni. Uz nadu da to sutra ipak, možda, postane Borussia Mönchengladbach.

Što se trenerskih priča tiče, dovoljno o njima govori to što je u Premier ligi trenutno prvi Mourinhov ‘stari nogomet’, a u Primeri Simeone koji pokušava biti nešto suprotno od onoga što je uvijek bio. Jonathan Wilson imat će teži zadatak nego ikad kad bude za The Guardian sastavljao svoj tradicionalni pregled taktičkih trendova godine. No, možda još više o nogometu 2020. govori to što je u različitim izborima za igrača godine, uključujući Ballon d’Or, glavni favorit Robert Lewandowski. Bez ikakve sumnje fantastičan igrač koji je ranije često ostao podcijenjen i glasačko tijelo bit će sklono to mu honorirati — ali nije ni sve to bilo sasvim bez razloga, jer ranije je uvijek postojao netko tko je napravio više, izgledao bolje i moćnije. Ove godine takvog nema.

Ovo je vrijeme zmajeva, doba u kojem stari svijet umire, a novi se u mukama rađa. Samo što vam industrija neće dopustiti da to na vrijeme shvatite, bombardirajući vas sadržajem. Možda ne možete otići negdje popiti par piva s prijateljima i zaružiti do aftera zbog kojeg ćete drugog jutra zažaliti, ali zato praktično svakog dana u tjednu iz topline vlastitog doma možete gledati vrhunski nogomet; barem dok njegovi akteri, iznureni i ugašeni, ne popadaju na tlo ili ne nađu svoje mjesto pored zvučnika uz koji će kljucati i čekati novo svitanje.

Ono će doći, ne brinite. Nogomet će nastaviti izbacivati superherojske i melodramatske narative i nakon što oni izgube svoj prijašnji smisao. Ovaj će već pomalo bezlični digitalni cirkus ići dalje, i možda će u dogledno vrijeme iznjedriti i nove zanimljive sadržaje koji će moći parirati zlatnom dobu, ali ova je serija — posjed, presing, Pep, Mou, Klopp, Messi, Cristiano — zapravo već dala sve što je imala za dati.

Nogomet je mrtav, živio nogomet.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.