Nogomet narodu

Nogomet je gay

... i trebamo o tome pričati, pogotovo u Hrvatskoj

On je u tom trenutku bio najveći mladi talent u zemlji; u rekordnom transferu stigao je u svlačionicu kluba koji je samo godinu dana ranije drugi put zaredom bio europski prvak i čiji je trener bio hodajuća legenda. Činilo se da je on taj novi adut koji će momčad vratiti u vrh nakon jedne loše sezone i da je čitav svijet pod njegovim nogama. Očekivanja su bila ogromna, a njemu je bilo 20 godina.

Međutim, tijekom te prve — i, kasnije će se ispostaviti, jedine — sezone mučio se s prilagodbom na novu sredinu i nije uspijevao ući u formu kakvu je prikazivao praktično od početka svoje profesionalne karijere s nenavršenih 18. Ništa posebno čudno, posebno uzevši u obzir da je i ekipa već dulje vrijeme bila u silaznoj putanji nakon povijesnih uspjeha, ali trener je pokušao proniknuti u razloge njegova mučenja. I onda ga je u toj svlačionici suočio s njima, ili onime što je on mislio da su razlozi.

“Gdje ideš po kruh?”, pitao ga je. “Pa u pekaru.”. “Ok, a gdje ideš ako želiš janjeći but?”. “U mesnicu”, odgovorio je, ni ne sluteći kud to ispitivanje vodi.

“A po što ideš u onaj prokleti pederski klub?”

“Puno čujete tu riječ, hrabrost. Lijepo je to čuti, ali to je i dio problema. Iskreno se nadam da će doći vrijeme kad nitko u ovakvim okolnostima neće spominjati hrabrost”

Ne znamo, naravno, je li se ova scena odigrala baš točno ovako. Ono što znamo je to da ju je Brian Clough, menadžer Nottingham Foresta u toj sezoni 1981./82., ovako opisao 14 godina kasnije u svojoj autobiografiji (Clough: The Autobiography), očito smatrajući shodnim da se ‘pohvali’ svojim ophođenjem s homoseksualcem u vlastitoj svlačionici.

On se zvao Justin Fashanu i u tih idućih 14 godina njegova se nogometna karijera razletjela u komadiće, a njegov život pretvorio u pakao.

Idućeg je ljeta poslan na posudbu u Southampton, pa u prosincu prodan u Notts County za osam puta manje novca nego što je Nottingham za njega platio Norwichu samo 16 mjeseci ranije. Uslijedile su teške ozljede i lutanje od SAD-a i Kanade, preko engleskih niželigaša, do Novog Zelanda. Nitko mu nije želio ponuditi trajni ugovor, pogotovo ne nakon što je 1990. objavio ono što su već svi znali: da je gay.

Učinio je to preko ozloglašeno tabloidnog The Suna i dobio novac za to, iako mu je brat John, ključni član Wimbledonova Crazy Ganga, nudio još više ako ostane ‘u ormaru’, kumeći ga da ne nanosi “sramotu obitelji”. Kad je to ipak učinio, John ga se javno odrekao, izjavivši da njegov brat “nije gay, nego samo očajnički traži pozornost”. Bilo je više različitih verzija priče o Justinu, ali ono što je potpuno jasno je to da je bio žrtva. Mnogi tadašnji kolege-nogometaši javno su izražavali prijezir prema njemu te govorili da homoseksualcima nije mjesto u sportu, publika na stadionima vrijeđala ga je i pogrdno mu skandirala. Sedam i pol godina kasnije Justin Fashanu je počinio samoubojstvo.

Proći će 24 godine od toga, 32 od njegova coming outa i više od 40 nakon što ga je Clough pred čitavom momčadi suočio s time da je ‘peder’ prije nego što idući engleski profesionalni nogometaš odluči javno reći da je gay. On se zove Jake Daniels, 17 mu je godina, a da je homoseksualac objavio je prije neka dva tjedna, nedugo nakon što je debitirao za seniorsku ekipu svog Blackpoola u engleskom Championshipu.

Razlog zašto je to napravio i prije nego što mu je karijera pravo počela, objasnio je, bio je taj što se nije želio pretvarati da je nešto što nije.

“Dugo sam vremena mislio da ću morati skrivati svoju istinu”, izjavio je. “Zato što želim biti, a sada i jesam, profesionalni nogometaš. Pitao sam se trebam li čekati svoj coming out dok se ne umirovim, ali znao sam da bi to vodilo do dugotrajnog laganja i nemogućnosti da budem svoj ili živim život kakav želim živjeti.”

Ova je pričica u nas prošla ispod radara, ali na Otoku je dobila veliki publicitet. U službenom priopćenju nogometni je savez istaknuo Danielsa kao “nadahnuće svima nama”, poručivši da je “nogomet igra za sve, s raznolikošću u svom srcu, a ovo je ogromni pozitivan korak u našem nastojanju da izgradimo inkluzivnu igru kojom se svi možemo ponositi.” Velikani poput Garyja Linekera, Garyja Nevillea, Rija Ferdinanda, Jamieja Carraghera i mnogih drugih, uključujući i kapetana engleske reprezentacije Harryja Kanea, javno su mladiću dali svoju podršku.

Sve nam to puno govori o tome koliko su se stavovi prema homoseksualcima promijenili u posljednjih 40, 30, 20, 10… godina u društvu općenito. U nogometu, zadnjih godina dugine LGBTQ+ boje viđamo na vezicama kopački, korner zastavicama, kapetanskim vrpcama, pa i na navijačkim transparentima, ali postaje li igra istinski inkluzivna ili sve ostaje uglavnom na simbolima? Deklarirani homoseksualci među aktivnim igračima u muškom nogometu mogu se nabrojiti na prste, a među planetarno popularnima nema nijednog. Zašto je bilo potrebno da istupi neki klinac iz engleske druge lige za kojeg inače vjerojatno ne biste ni čuli i hoće li ga netko uskoro slijediti?

Kad je 2014., neposredno nakon okončanja karijere, istupio Thomas Hitzlsperger, bivši njemački reprezentativac i najpoznatiji živući nogometaš koji se javno deklarira kao gay, izjavio je: “Puno čujete tu riječ, hrabrost. Lijepo je to čuti, ali to je i dio problema. Iskreno se nadam da će doći vrijeme kad nitko u ovakvim okolnostima neće spominjati hrabrost, zato što će biti potpuno normalno da sportaš priča o svojoj homoseksualnosti, jednako kao što drugi pričaju o svojim ženama i djevojkama.” Na njega se nadovezao i bivši reprezentativac SAD-a Robbie Rogers, rekavši: “Čudno je kad vam ljudi čestitaju na hrabrosti samo zato što ste rekli istinu.”

Nogomet, vjerojatno i više nego ijedan drugi globalno rašireni sport, ostaje utvrda mačizma. To se ogleda na svim razinama — od pristupa radu s mladima, preko odnosa prema ženskom nogometu pa do nogometno-navijačke kulture u kojoj su izrazi poput “igrati muški” još uvijek uvriježeni, a oni povezani sa seksualnim manjinama korišteni isključivo u negativnom kontekstu, premda najčešće na sasvim casual način. U takvom okruženju mnogi igrači sasvim sigurno imaju problema s prihvaćanjem onoga što jesu i ne žele iz tjedna u tjedan izlagati svoju intimu čitavom stadionu i televizijskom gledateljstvu. Osim toga, oni elitni među njima klone se kontroverzi iz straha da bi one mogle utjecati na njihov tržišni i marketinški potencijal.

Neki će — zapravo, gotovo svi — radije živjeti laž i čitavu se karijeru pretvarati se da su nešto što nisu samo zato da bi bili ‘normalno’ prihvaćeni u tom svijetu kao i svi drugi.

Jedan moj gay prijatelj jednom je svoj coming out usporedio sa skidanjem do gola u javnosti: “Osjećaš kako te ljudi gledaju drugačije i kao da zaviruju u kutove tvoje intime koji drugi ne moraju otkrivati ili ti isti njihovi dijelovi nikoga ne zanimaju. Kao da si na plaži na kojoj su svi goli do pasa, ali samo tebi gledaju sise. Ali s vremenom to ogoljavanje kojeg si se užasavao postane nevjerojatno oslobađajuće jer napokon možeš biti svoj i ne stidjeti se toga.”

I to je zapravo suština onoga što sam vam htio reći s ovom, znam, pomalo štreberskom kolumnom s ciljano clickbait naslovom. Nogomet je (i) gay, kao što je i sve drugo na ovome svijetu. Netko će reći da nema problem s tim da netko bude gay “unutar svoja četiri zida”, ali da ne želi da to “nabija njemu na nos”. Međutim, tim ljudima — svim ljudima — je važno da mogu biti svoji i to ne skrivati, jer jedino tako se mogu osjećati slobodnima. A nogomet tu — i zato što je često preslika društva, i zato što je ostao utvrda mačizma — može igrati veliku ulogu.

Jednog dana ćemo, nemojte sumnjati u to, imati deklarirane gayeve ne samo na svjetskoj sceni, nego i u reprezentaciji zemlje u kojoj su homofobija i svaki drugi govor mržnje obično mrtvo slovo na papiru, ono koje dolazi u fokus samo onda kad se netko izvana za to interesira ili kad se može upotrijebiti protiv navijača koji su u nas ugroženi, često obespravljeni, instinktivno demonizirani i tretirani kao građani drugog reda; u zemlji u kojoj je predsjednik saveza do prije nekoliko godina bio čuveni homofob Vlatko Marković — čovjek koji je izjavio da gay nogometašima nema mjesta među Vatrenima jer “na sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi”.

Do tada, ili do prvog barem deklarativnog i simboličkog izraza podrške LBGTQ+ zajednici iz domaćeg nogometnog okruženja, važno je pričati ovakve priče, ma koliko ih neki ne željeli čuti ili se pretvarali da ne postoje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.