Nogomet narodu

Nogomet je glup

Déjà vu spektakla i dekadencije u dvoboju Real Madrida i Juventusa

Na kraju večeri utakmica je ostala svedena na dvije slike.

Jednu s neizbježnim nagim torzom Cristiana Ronalda u pozi Incredible Hulka, sa svim pripadajućim pločicama i žilama na gotovs te nadljudskim krikom iz njegova grla, podsjećajući nas na to da živimo u eri nogometnih superheroja koji i ozbiljno poniženje mogu, čistom silom i preciznošću stroja, pretvoriti u trijumf i biti slavljeni zbog toga; bezumna, brutalna, in-yr-face poza za naslovnice i samotne momente ljubitelja nabildanog muškog tijela.

Drugu s iskolačenim očima i manijakalnim pogledom Giangluigija Buffona kako šišti na engleskog suca Michaela Olivera poput lonca proključale vode ili radijatora prilikom ozračivanja. Slika koja sugerira enormni bijes, nepravdu i tužnu činjenicu da će idući dan ogromna većina nogometnog puka opet raspravljati samo o tome je li bio penal ili nije, je li bio crveni karton ili nije, a šira poanta opet će ostati zakopana ispod osobnih simpatizerskih afiniteta i prepucavanja.

Haters gonna hate, winners gonna win, napisao je netko sinoć na Twitteru.

Iza svega toga ostat će i dojam da su sve priče ove utakmice već ranije ispričane, a da je sve doživljeno jedne čudne večeri na Bernabeuu bilo samo varijacija na već uspostavljene teme; jedan u nizu predložaka za case study modernog nogometa, njegovih heroja, dualnosti i ideoloških sukoba. Njegove grandioznosti i spektakularnosti, njegove gluposti i dekadencije.

Dikod uđe, dikod ne uđe, a dikod sudac ima kantu za smeće umjesto srca

Bila je to priča o individualizmu protiv kolektiva, o negaciji i afirmaciji sustava, o kustosu muzeja živućih voštanih figura Galacticosa i kameleonskoj prirodi njegova kolege koji će po potrebi Staroj dami navući pragmatično formalnu ili uprljanu šljakersku opravu, ostajući pritom uvijek u okvirima prihvatljivog nonkonformizma. O shizoidnoj, plošnoj prirodi uragana karikiranih emocija koja čini nogometnog Übermenscha, kao i o slojevitoj ličnosti golmanskog straha i trepeta koji bi radije plakao u Rolls Royceu nego u prepunom tramvaju; obojice neupitnih heroja našeg doba.

A možda će na kraju, više od svega drugog, to ispasti priča o nasljeđu i tome kako je, zaboga, ovakav Real Madrid osvojio četiri europska naslova u zadnjih pet godina, od čega tri zaredom. I svrstava li ga to među najveće momčadi u nogometnoj povijesti.

U srijedu, 11. travnja 2018., mogli smo biti svjedoci najvećeg comebacka u povijesti ovog natjecanja, samo večer nakon što je nešto sasvim usporedivo uspjelo Romi protiv Barcelone. Na kraju ipak nismo – jer dikod uđe, dikod ne uđe, a dikod sudac ima kantu za smeće umjesto srca, kao što je to sinoć rekao Gigi. Haters gonnna hate, winners gonna win.

Pitate li me za mišljenje, meni je svejedno. Nemam simpatija ni prema Real Madridu ni prema Juventusu; jučer sam navijao da dobiju gosti, ali već danas sam na to zaboravio. Nemam što za reći o onome viđenom sinoć, sve smo to već rekli i ranije.

I sve vam stane u one dvije slike. Nogomet je katkad glup.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.